Viktor Žmegač: Još gradova?

Treću knjigu o gradovima ne želim napisati, to je sigurno. Ali ću se na to pitanje osvrnuti barem u ovom zapisu. Potaknuo me na to kolega Krešimir Nemec, koji je na predstavljanju Portreta gradova. London, Venecija, München, Sankt Peterburg u prosincu prošle godine rekao da bi mogao zamisliti novi urbani kvartet, što bi obuhvatio Atenu, Rim, Budimpeštu i Istanbul. Prijedlog je vrlo zanimljiv, ali bi mene doveo u neželjenu situaciju. Portreti Atene i Rima bili bi posve iz druge ruke; obavještavajući o njima, ostao bih upućen na informacijsku literaturu pa ne bih prešao granicu nadaleko poznatih činjenica. Istanbul me ne privlači, izuzme li se okolnost da je ondje nastalo jedino doista genijalno djelo s područja književne povijesti, Mimesis Eri­cha Auerbacha (u emigraciji). Tu sam knjigu predstavio u svojoj Prošlosti i budućnosti 20. stoljeća (MH, 2010).

Ako se pak radi o neposrednom iskustvu, ne bih se kolebao ni trenutak. U mađarskoj metropoli boravio sam, što duže što kraće, desetak puta. Upoznao sam najvažnije i najljepše dijelove starog i novog dijela grada, Budu i Peštu. Pogled sa staroga grada, povišenoga, čak je još dojmljiviji nego divna veduta Praga s Vltavom. Ozračje peštanskoga centra prožeto je osobito glazbenom kulturom: dovoljno je spomenuti slavnu Muzičku akademiju, na kojoj je djelovao jedan od skladateljskih klasika dvadesetog stoljeća, Béla Bartók. Do danas tu tradiciju nastavljaju interkontinentalno ugledni majstori pijanizma i dirigiranja mlade generacije. I mnogi dirigentski autoriteti starijeg naraštaja, podrijetlom iz Budimpešte, stekli su međunarodan glas, napose u Sjedinjenim Državama, maestri poput Ormandya, Reinera, Szella, Doratia i Soltia.

Ako bih ipak bio prisiljen latiti se gradova, odabrao bih, uz Budimpeštu, Salzburg, Frankfurt i Amsterdam.

Neodoljiva privlačnost Salzburga

Idemo redom. Zašto Salzburg? Privlačnost te druge austrijske glazbene metropole neodoljiva je. Prema mjerilu poznatosti pojedinih gradova u svijetu on glavni grad Austrije slijedi u stopu. Meteorološke prilike donekle podsjećaju na London, pa ne iznenađuje okolnost što je među turistima već od početka prošlog stoljeća napose mnogo Britanaca. Međutim, česta slabašna kiša nimalo ne umanjuje čar urbanog sklada i kontrastnog obilja: prostranih parkova u novijem dijelu grada iuskih, strmih ulica u povijesno obilježenu dijelu, koji je prožet uspomenom na Mozartovo salzburško razdoblje. U veduti grada važno mjesto pripada slavnoj muzičkoj akademiji Mozarteum, u kojoj su se školovali pjevači, instrumentalisti i dirigenti iz cijelog svijeta. (Hrvatska je s Mozarteumom povezana glazbenicima poput Mladena Bašića i Rudol­fa Klepača.) Pogled se pruža s tvrđave na brijegu poviše grada. Taj je objekt u dvadesetom stoljeću postao sastavni dio Svečanih igara Salzburger Festspiele), uklopljen u dramaturgiju Hofmannsthalove alegorijske drame Jedermann, koja se izvodi, u različitim redateljskim zamislima, svake godine. Prvi je redatelj bio slavni Max Reinhardt, koji je prije točno stotinu godina utemeljio Svečane igre – s kojima su usporedive naše, kasnije osnovane, Dubrovačke ljetne igre. Obje uostalom privlače neke od najvećih orkestara, dirigenata i režisera dvadesetog stoljeća.

Frankfurt na Majni

Od austrijskoga grada put bi me poveo na sjever, u Frankfurt na Majni, zatim u Amsterdam (ili Kopenhagen). Frankfurt na Majni (za razliku od manjega grada Frankfurta na Odri) okuplja mnoštvo obilježja: . Ekonomski je simbol bogatoga grada Središnja europska banka, o kojoj uvelike ovisi kretanje financijskoga kapitala u europskim zemljama. U političkom pogledu povjesničari ističu sabor liberalnih snaga iz njemačkih zemalja 1848, u sklopu revolucionarnih gibanja te godine u nizu europskih država. Današnjim sudionicima kulturnog života u cijelom svijetu Frankfurt je sinonim za nakladništvo i čitateljsko posredništvo sa svih kontinenata. Frankfurtski sajam održava se već dugo svake godine i privlači bezbroj posjetitelja. Države, kulturne zajednice i posebne, autonomne skupine zastupljene su u omeđenim prostorima ili na tezgama za koje se udomaćila njemačka riječ Stand (kod nas štand). Tko nije bio u Frankfurtu, može na zagrebačkom Interliberu ili na Sajmu knjiga u Puli steći predodžbu o Frankfurtu.

U povijesti novije filozofije taj grad također ima svoj znak. To je, osnovan dvadesetih godina, s jasnim ljevičarskim usmjerenjem. Djelovao je do dolaska nacista na vlast, a zatim u Sjedinjenim Državama u emigraciji. Od godine 1950. ponovno mu je sjedište u Frankfurtu. „Kritička teorija“ naziv je za samobitnu neomarksističku orijentaciju koja se oštro razlikuje od službenog marksizma, odnosno „dijalektičkog materijalizma“, koji je bio nedodirljiva doktrina u bivšem Sovjetskom Savezu i njemu podvrgnutim zemljama. Glavni su predstavnici kritičke teorije Adorno, Horkheimer, Marcuse i Habermas, a neko vrijeme i Fromm. Izuzme li se Habermas, Kritische Theorie zastupa filozofsko gledište u kojem preteže analiza društvenih pojava bez ikakvih uputa za organizaciju zajednica. Štoviše, Adorno kao najutjecajniji filozof poratne Njemačke iz frankfurtskoga kruga vidi srž svog mišljenja u spoznaji negativnosti u stanju društva.

Amsterdam – važno kulturno središte

Zanimljiva je usporedba između Frankfurta i Amsterdama. Njemački je grad kozmopolitski obilježen i tvori golemo prometno čvorište (s jednim od središnjih aerodroma u Europi). Nizozemska je metropola po svemu nešto mirnija, bez frankfurtske užurbanosti, te u isti mah manje internacionalna; ali svjedoči o moćnoj kolonijalnoj prošlosti. Usto joj je svojstveno posebno ozračje urbanog izgleda. Ispresijecan kanalima, povezanim s lukom, grad donekle podsjeća na Veneciju. Te su asocijacije opće mjesto, premda su amsterdamski kanali uži i mnogo manje priljubljeni zgradama. Kolonijalna povijest prisutna je u elementima indonezijskog podrijetla. Treba imati na umu da je Nizozemska u sedamnaestom stoljeću neko doba imala najjaču trgovačku i kolonizacijsku mornaricu, koja je osvajala uporišta u današnjoj Južnoafričkoj Republici, Indoneziji i drugim krajevima. Posebno je važna bila Indonezija, kojom su Nizozemci, s prekidima, upravljali do godine 1945.

Amsterdam je još od onih vremena jedno od kulturnih središta Europe. Natuknice su slikarstvo i nakladništvo. Nizozemska likovna umjetnost baroka jedna je od centralnih pojava u europskoj kulturnoj povijesti. U nizu velikih slikara osobito se ističu Rembrandt i Vermeer. U Državnom muzeju (Rijksmuseum) i u nedalekom Haagu nalazi se većina apsolutnih remek-djela obaju majstora, poput Rembrandtove Noćne straže u Amsterdamu, veliko platno koje je sa svojim oprekama svjetla i tame antologijska tvorevina nizozemskog baroka. Nadahnula je glazbena (Mahler) i književna djela. Nizozemci su i u prvoj polovici prošlog stoljeća pokazali što umiju na području moderne likovnosti. Slikari i arhitekti pokreta De Stijl zastupali su oblikovanje u duhu geometrijske apstrakcije, koja je posebno sugestivna u Mondrianovim kompozicijama.

Posebna uloga pripala je nakladništvu. Amsterdamske su tiskare od šesnaestog stoljeća nadalje bile na glasu u cijeloj Europi – ne samo po svojem tehničkom umijeću nego i u funkciji slobodne riječi. Politička i filozofska djela nepoćudna u polazišnim zemljama objavljivana su u amsterdamskim oficinama u originalu.