Vinko Pallotti – Utemeljitelj Družbe katoličkog apostolata

Sveti svećenik Vinko Pallotti (Vincenzo Pallotti) bio je nadahnut uzvišenim i plemenitim idealom oživljavanja i promicanja vjere i djela milosrđa među katolicima diljem svijeta. Živeći u samom središtu Crkve, te kroz svoje mnogobrojne apostolske aktivnosti, duboko je uvidio težinu problema s kojima se kršćanstvo suočavalo u doba velikih promjena.

Intuitivnom je vizijom shvatio kako ti problemi mogu biti riješeni samo onda, kada će svaki kršćanin postati svjestan svoje vjerničke odgovornosti i surađivati u apostolatu Crkve. To ga je dovelo do utemeljenja jedne zajednice koju je nazvao „Družba katoličkog apostolata“ kojoj na jednak način pripadaju i svećenici i redovnici i laici. Kasnije je na toj jezgri osnovao dvije vjerske zajednice, jednu za muškarce, a drugu za žene. Bio je to predivan ideal, veoma potreban u vrijeme njegova življenja. No on je još potrebniji danas, kada su vjera i djela milosrđa suočeni s još većim preprekama od onih nastalih nakon Francuske revolucije.

Pogledajmo povijesni kontekst njegova vremena. Vinko Pallotti je rođen u Rimu 1795. u vrlo nemirno doba za taj grad i svijet. Tko god proučava posljednje desetljeće 18. stoljeća, uočit će neobičnu sličnost s današnjim vremenom. Bilo je to vrijeme ratova, revolucija i pohoda velikih vojski. Stare su države propadaju, nastaju novi vladalački oblici i pojavljuju se nova društvena gibanja.

Tisuću godina je središnjim dijelom Italije vladao Vrhovni crkveni poglavar koji je ujedno bio i gospodar Papinske države. Zajedničko nasljeđe svih vladavina papa bili su sreća i blagostanje sve do Francuske revolucije. Tada su nezadovoljnici željni promjena, koji su stanovali s druge strane Alpa, ubrzo stupili u zavjeru s vođama revolucije.

Kada se ukazao za to pogodan trenutak, članovi su pariškog vodstva poslali u Italiju vojsku pod zapovjedništvom Napoleona Bonapartea. Papa Pio VI. bio je primoran potpisati dva prijateljska ugovora s revolucionarima koji su mu oduzeli dio zemlje i zahtijevali isplatu velike svote novca.

Naravno, nisu bili zadovoljni tim djelomičnim ustupcima. Uskoro su pronašli izgovor da okupiraju cijelu Papinsku državu, svrgnu i prognaju papu, te proglase Rimsku republiku, posvema uređenu po uzoru na Francusku. U ovako burnom svijetu, rođen je Vinko Pallotti, treće od desetero djece od kojih je samo četvero doživjelo zrelu dob. Njegovi su roditelji bili iznimno pobožan bračni par, te je stoga njihova glavna briga bila odgojiti svoju djecu u ljubavi i strahu Božjem. Bezvjernički zahtjevi i način života onog vremena nisu uspjeli zahvatiti dom Pallottijevih.

Poziv sv. Vinka Pallottija

Vinko je još od djetinjstva osjećao jaku želju za svećeništvom, a kada je kazao svojim roditeljima da je to njegov poziv, silno su se obradovali njegovu izboru. Neko je vrijeme razmišljao o tome treba li postati dijecezanski svećenik ili se pridružiti nekom redu. Na koncu su ga njegovi savjetnici uvjerili da će najbolje služiti Bogu kao dijecezanski svećenik.

Studij filozofije započeo je na Rimskom kolegiju, a 1811. kao šesnaestogodišnjak, primio je kleričku tonzuru. Zlokobni politički uvjeti, koji su se poput sjena nadvili nad rani dio Vinkova života, nisu imali pozitivnog pomaka ni tijekom njegova studija. Naprotiv, postajali su sve ozbiljniji. Napoleon Bonaparte, tada već okrunjen za cara Francuske, proglasio je 1809. potpuno ukinuće Papinske države, a papu je nazvao samo gostom francuskih vlasti u Rimu. Protiv ovog kršenja papinskih prava, Pio VII. izdao je bulu Quum Memoranda kojom je izopćio uzurpatore iz Crkve. Napoleon je bio jako ozlojeđen na papu i zatvorio ga u Fontainebleau.

Kada je Vinko Pallotti studirao na Rimskom sveučilištu, Papinska je država bila prezrena i izrugivana čak i u samom Rimu. Svećenici nisu nosili kleričku odjeću na ulicama zbog straha od uvreda nanošenih od strane vojnika i svjetine. Bogoslovije i sjemeništa u gradu su bili zatvoreni. Nekolicina svećeničkih kandidata je bila prisiljena živjeti u roditeljskim kućama. Na sreću, Rimsko sveučilište gdje su bogoslovi mogli imati filozofsko-teološko obrazovanje, bilo je još uvijek otvoreno.

Mladi je svećenik Vinko, živeći kod kuće, uspio nadići čak i strogoću samostanskog života. Navikao se spavati na podu; bio je discipliniran do te mjere da su njegovi roditelji obavijestili njegova ispovjednika kako bi on utjecao na smanjenje tih trapljenja. No ispovjednik je odgovorio da je Vinkovo mrtvljenje božanskog izvora. „Prst Božji je na djelu“, kazao je.

Na kraju redovnog studija, Vinko je zaređen za svećenika 1818. Njegovo visoko školovanje je bilo izvrsno i okrunjeno doktoratom filozofije i teologije. Njegov završni ispit je bio toliko izvrstan da je dobio stipendiju u svrhu daljnjeg školovanja. Postao je član Teološke akademije na sveučilištu, a nakon deset godina po završetku studija postao je voditelj njezinih sjednica.

Vinkovo oduševljenje nije moglo biti zadovoljeno samo intelektualnim postignućima. Gorljiva želja da pridobije duše za Krista izrastala je iz dubine njegova duhovnog života, tako da je unatoč svojim profesorskim dužnostima vršio aktivan apostolat među svojim učenicima i prijateljima. Nekoliko je godina bio predsjednik bratovštine mladića, a kasnije je preuzeo brigu o jednoj ubožnici. Također je bio usrdan promicatelj Svetog instituta za prvu pričest, značajne institucije koja i danas postoji u Vječnom Gradu. U tom institutu zatvorenog tipa priprema se djecu za prvu pričest.

Revnost i apostolska aktivnost oca Vinka privukla je pozornost njegovih nadređenih koji su dobili njegovu podršku u obnovi rimskih bratovština i ustanova koje se brinu za siromašne. Mnogo je njihovih članova bilo maknuto s dotadašnjih položaja tijekom francuske vladavine, a preostali članovi bili su okuženi liberalnim vjerskim stavovima. Takvo je bilo i „Zanatsko sveučilište“, u kojem su obućari, izrađivači kočija, pekari i ostale zanatlije bili ujedinjeni radi dobrotvornih i vjerskih ciljeva. Svako je „sveučilište“ imalo svoju crkvu u kojoj je, po starom običaju, zajednica bila duhovno vođena i jednom godišnje obavljala duhovne vježbe. Mnogo su godina, nažalost, duhovne vježbe bile bezuspješne, sve dok crkveni poglavari u Rimu nisu pronašli oca Pallottija, instrument dan providnošću, kao obnovitelja izvornih ciljeva tih „sveučilišta“.

Otac Pallotti je reorganizirao vijeća „sveučilišta“, postavio nove upravitelje, vodio duhovne vježbe i u kratko vrijeme vratio ovim uglednim institucijama, baštini iz doba vjere, izvorni sjaj.

Istaknut ćemo jednu bratovštinu čija je svrha bila duhovno pomagati onim zločincima, koji su bili osuđeni na smrt. Ta je bratovština imala vlastitu crkvu posvećenu sv. Ivanu Krstitelju. Mnogo joj je godina otac Pallotti služio, a dio njegove dužnosti bio je ostati sa zatvorenikom i dati mu duhovnu pomoć tijekom zadnjih nekoliko sati života, te ga dopratiti do vješala. Neki su rezignirali pred svojom sudbinom, dok drugi nisu. Pallotti je mnoge nesretnike, čija srca drugi svećenici nisu uspjeli omekšati, uspio izmiriti s Bogom in extremis. Njegova je ljubav prema ovom teškom apostolatu postala toliko velika, da je čak nekoliko puta izrazio želju da jednoga dana bude pokopan u društvu onih, čije je spasenje, kao i onom „dobrom razbojniku“ Dizmi, bilo obećano u zadnjem trenu.

https://www.youtube.com/watch?v=-VFl4D6X3Pw

Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=-VFl4D6X3Pw

Njegovi su mu nadređeni povjerili službu duhovnika u nekim rimskim bogoslovijama i samostanima. Pozivi da bude ispovjednik i propovjednik dolazili su iz tolikih izvora da je smatrao potrebnim dati ostavku na mjesto profesora Rimskog sveučilišta kako bi se potpuno posvetio aktivnom apostolatu.

Među rimskim bogoslovijama bilo je i nekoliko vrlo poznatih, drevnih ustanova od kojih je najpoznatiji Kolegij Propaganda. Upravitelji i studenti tih ustanova običavali su dolaziti ocu Pallottiju po savjet, utjehu i duhovno usmjerenje. Kako su godine prolazile, ti su studenti završavali studij i odlazili kao misionari diljem svijeta. Nosili su sa sobom uspomenu na svetog svećenika koji je usmjeravao njihove prve korake prema Kristovoj službi. Neki su od njih kasnije postali i biskupi, te su rado svjedočili po svojim sjećanjima o Pallottijevoj svetosti kada bi se za to ukazala prilika. Molbe za njegovu beatifikaciju pristizale od njih posebno tijekom zasjedanja I. vatikanskog sabora. I bio je to znak Božje providnosti, da je ovaj apostol proglašen svetim početkom II. vatikanskog sabora, kada su oči cijeloga svijeta bile uprte u Rim.

Otac Pallotti je veoma jasno uvidio da se svetost prije svega sastoji u izvršavanju Božje volje koja se očituje u volji nadređenih. Poznatom profesoru Svetog pisma, koji se zaželio umirovljenja i kontemplativnog života, napisao je slijedeće:

„Bog ne traži od Vas da postanete svetac u tišini i strogosti La Trappea, Charterhousea ili pak Hermitagea klauzurnih samostana, op. prev.). Bog traži od Vas da postanete svetac u svijetu, svakodnevnom životu, tijekom Vašeg odmora i ugodnih trenutaka. Svetost se sastoji u vršenju Božje volje. Možete koristiti razgovor kao put k svetosti. Započnite razgovor o nekoj temi koja zanima Vašeg sugovornika, ali ga dovršite s temom koja zanima Vas. Možete postati svetac jednako lako tijekom kakove književne rasprave, znanstvene akademije, za katedrom među obrazovanima, kao i među bludnicima i grešnicima. U svijetu možete biti svetac postajući sve svima, kako biste svakog pridobili za Krista.“

Crkveni su poglavari u potpunosti shvatili vrijednost Pallottijevog djelovanja i njegovih velikih darova. Za nagradu i kao poticaj ponudili su mu mjesto kanonika koju je s poštovanjem odbio. Nakon kratkog vremena, ponudili su mu svećeničku službu u velikoj i bogatoj Župi sv. Marka. Ponovo je odbio.

Početkom 1835. napisao je u svoj duhovni dnevnik:

„Moj Bože, još uvijek nisi izlio svoje milosrđe na mene, no vjerujem da ćeš sada započeti. Za prvi pokaz tvoga milosrđa molim da me neko tvoje stvorenje, s tvojim odobrenjem prezre, kazni, povrijedi i ponizi kako bi zauzdao moje zle strasti, a pogotovo moj ponos. Neka se sva stvorenja okome na mene, moju neodlučnost. To neka bude na moju štetu i poniženje…“

U prošlosti je crkva Duha Svetoga bila nemarno vođena, pa je rektorstvo bilo ponuđeno Pallottiju 1834. godine u nadi da će ju oživiti. Ovoga je puta pristao s puno nadanja, ali se jad prijašnjih upravitelja mogla osjetiti na određene načine. Perfidno su organizirali progon, zanemarivali su ga u razgovoru i ignorirali ga u susretima, a to se nastavilo kroz slijedećih deset godina, no Vinko je to podnosio ne mrmljajući i s milosrđem do začuđujućih i zadivljujućih razmjera. Tako su smatrali svi oni koji su poznavali okolnosti. Ali sam Vinko Pallotti nije bio začuđen, bilo je to ono za što je i molio.

Povijest reda

Osnivanje Družbe

U vršenju svog apostolskog služenja, otac Pallotti je okupio oko sebe priličnu skupinu pobožnih duša iscrtanu svim životnim pozivima. Bili su to svećenici, redovnici i bogoslovi koji su pod Pallottijevim vodstvom običavali propovijedati, ispovijedati i poučavati nauk Crkve u zanemarenim dijelovima Rima i njegovim predgrađima. Pobožni su mu laici pomagali i novčanim prilozima i konkretnim služenjem. Redovnice su u tišini svojih samostana i vjerskih zajednica upućivale molitve Bogu za pomoć u žetvi.

Otac Pallotti je bio zahvalan Bogu za toliko mnoštvo revnih i velikodušnih suradnika, ali je ipak jedna stvar manjkala da njegova radost bude potpuna. Njegovi su suradnici služili samo kratkoročno i nisu bili s njime vezani trajnom svezom. Promišljao je o tome kako ujediniti te volontere u jedno i trajno tkivo, sve dok se nije zbio jedan „događaj“ koji nije previše značio drugima, ali je za njega bio prst Božji. Pri kraju 1834. otac Pallotti, na prijedlog Arapske katoličke misije, odlučuje tiskati izdanje Vječnih maksima sv. Alfonza na arapskom jeziku. Pošto nije imao novca za izdavanje, obratio se svom prijatelju i pokorniku Giacomu Salvatiju i zamolio ga da skupi potrebnu svotu.

Skupiti novac nije nikada bio ugodan zadatak. Giacomo Salvati je bio poslovan čovjek s malo slobodnog vremena na raspolaganju. Osim toga bio je bojažljiva osoba i imao malo povjerenja u svoje sposobnosti za ovaj zadatak.

„Ljudi će me odbijati sa svojih pragova bez da mi daju priliku za objašnjenje“, rekao je ocu Pallottiju. No on nije svraćao pozornost na te molbe te je na kraju Salvati odlučio dati sve od sebe. „Barem mi daj potvrdu s tvojim potpisom koja će me očuvati u bona fides.“ Čudnovato li! Otac Pallotti je odbio ovaj, naizgled, veoma razuman zahtjev i kazao: „Idi u ime Isusa raspetoga!“

Može se jasno zamisliti kako je bilo Giacomu Salvatiju započeti zadatak s veoma pomješanim osjećajima. Kako će ga ljudi primati i što će im reći? Bio je jako iznenađen što mu je prva osoba kojoj je prišao, neki mesar, dao bez oklijevanja stotinu rimskih kruna. Druga, jedan pekar, dao mu je podjednaku svotu. Na kraju prvog dana sakupio je 550 kruna, a na kraju akcije prikupljena svota novca pokazala je jako dobru uspješnost.

https://www.youtube.com/watch?v=aFB2ABjS9ug

Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=aFB2ABjS9ug

Nakon što je tiskanje bilo plaćeno, uviđeno je da je preostala pozamašna svota novca. Očito je Božja providnost upućivala na to da treba osnovati neku redovničku zajednicu koja bi trajno osiguravala karitativno djelovanje.

Na listovima papira svoga duhovnog dnevnika, nađenima nakon njegove smrti, dokaza velike duhovne dubine, nastojao je Pallotti zabilježiti najintimnije odnose svoje duše s njezinim Stvoriteljem. Započinje s uputstvima svoga duhovnika, zatim sadrži njegove refleksije, odluke i opis pojedinih milosti koje mu je Bog davao s vremena na vrijeme. Zanimljivo je zapaziti kako je kratko nakon tek zapisanog „događaja“, Pallotti opisao veliku i jedinstvenu milost dobivenu od Boga nakon što je odslužio misu drugog petka u siječnju 1835. godine:

„Moj najmilosrdniji Bože, ti si mi darovao zadatak pokretanja i osnivanja slijedećeg na sigurnim temeljima, promičući, usavršujući i ovjekovječujući posljednju želju tvog Presvetog Srca:

1. Sveopćeg apostolata među katolicima za promicanje vjere i Kristovih načela među nevjernicima i nekatolicima;

2. Apostolata za oživljavanje, očuvanje i povećanje vjere u samih katolika;

3. Instituciju sveopćeg milosrđa koja se treba uvježbavati u duhovnim i tjelesnim djelima milosrđa, tako da bi ti, koji si beskrajno milosrđe, mogao biti znan cijelom svijetu na sve načine.“

Bio je to Božji poziv koji je Pallotti morao izvršiti. Nakon savjetovanja s duhovnikom, odlučio se za put koji mu je Bog pokazivao. Zatražio je crkveno odobrenje za zajednicu laika, svećenika i redovnika koji su već bili djelovali pod njegovim vodstvom, s prijedlogom da nova družba nosi naziv „Družba katoličkog apostolata“ pod patronatom Marije, Kraljice apostola. Kardinal vikar Rimske biskupije odmah je dao odobrenje novoj družbi. Bilo je to 4. travnja 1835., a tri je mjeseca kasnije Njegova Svetost Grgur XVI. poslao blagoslov ocu Pallottiju i njegovoj Družbu napisavši: „Neizmjerno mnogo blagoslova Družbi katoličkog apostolata, te pobožnom i predanom radu kojeg će izvršavati.“

Družba katoličkog apostolata

Narav i ustroj Družbe katoličkog apostolata opisao je sam Vinko Pallotti na slijedeći način:

„Družba katoličkog apostolata, osim što treba doprinijeti širenju vjere u nevjerničkim zemljama, treba oživljavati i očuvati vjeru u kršćanskim zemljama, te surađivati sa svim već postojećim vjerskim zajednicama. Koristan je i dobrovoljni rad njezinih članova u vlastitoj profesiji, na radnom mjestu, u industriji, jednako kao i u molitvi i žrtvi. Družba dakle nije ograničena samo za određenu skupinu ljudi. Mogu joj pripadati svi vjernici, bili oni laici ili klerici, muškarci ili žene, obrazovani ili neobrazovani, bogati ili siromašni, plemeniti ili ubogi, pozvani ili slučajno pridošli. Oni koji nisu klerici, mogu surađivati u ovoj apostolskoj zadaći radeći u svojoj profesiji, na radnom mjestu, u umjetnosti ili pak kroz svoje žrtve, isto kao što i svi mogu pomoći molitvom.“

Prema tome, članstvo Družbe katoličkog apostolata može biti iscrtano svim društvenim slojevima, a sama je Družba bila stavljena pod hijerarhijsku vlast Crkve.

To je dakle, prvi primjer katoličke akcije u novije vrijeme, kao što je naznačio Pio XI., u sudjelovanju laika u hijerarhijskom apostolatu Crkve.

„Kada je Vinko Pallotti“, kazao je Pio XI., „utemeljio Družbu katoličkog apostolata, prorekao je ne samo naziv, nego također i narav moderne katoličke akcije, njezinu bît u apostolatu laika pod hijerarhijskom upravom. Lijepog li nauma Družbe! U njemu prepoznajemo ruku i srce samoga Boga, uvijek pripravnog u ostvarenju dobrih djela. Gdje god katolička akcija činila dobro, ona neće zaboraviti na trenutke zahvale Bogu za mogućnost djelovanja i za dobru priliku. I urodit će dobrim plodom od svoga, tako lijepog i vrijednog nauka svoga preteče.“

U namjeri za usmjeravanjem djelovanja Družbe, otac Pallotti je okupio oko sebe, u svojoj rezidenciji pored crkve Duha Svetoga, grupu svećenika koji su sačinjavali jezgru Družbe.

Družba katoličkog apostolata je odmah započela s velikim djelovanjem u Crkvi. Stotine tisuća knjiga, listića i brošura tiskano je i poslano u mnoge zemlje; mnoštvo je medaljica, škapulara, ružarija i ostalih vjerskih predmeta bilo darovano. Misionari su, posjećujući Rim, običavali namirivati potrebe svojih misija obraćajući se Družbinom uredu. Po povratku u misionarske krajeve, širili su glas o dobrotvornoj zajednici kojoj je misionarski rad veoma drag, tako da su Družbu preplavljivale molbe za brevijarima, misalima, misničkom odjećom i novčanom pomoći iz najudaljenijih dijelova svijeta – Amerike, Australije i Azije.

U samom su Rimu, članovi Družbe pomagali ocu Pallottiju u vođenju večernjih škola i sirotišta, o čemu će kasnije biti više riječi. Također im je bilo povjereno skupljanje novca namjenjenog Udruzi za promicanje vjere.

Družba je rasla, a njezin je ugled rastao kao i broj suradnika. Otac Pallotti je gorljivo čeznuo za danom kada će moći osnovati veliki misionarski kolegij u Rimu. No uslijedio je težak udarac njemu i Družbi, udarac za koji je bio i molio. Družba se suočavala s velikim neprijateljstvom koje je dolazilo iz dva smjera. Naziv „Družba katoličkog apostolata“ činio se nekim pojedincima preuveličanim, prezirući činjenicu da je otac Pallotti dobio crkveno odobrenje za nj. Nakon Pallottijeve smrti izborili su se za promjenu naziva Pallottijeve Družbe, koja je postala poznata kao Pobožna misijska družba, a to ime je nosila gotovo stotinu godina. Sveta je stolica 1947. odgovorila na molbe Pallottijeve duhovne djece i dopustila vraćanje izvornog naziva ustanove.

No puno ozbiljniji izvor protivljenja dolazio je od nekih članova iz Udruge za promicanje vjere, izvanrednog misionarskog društva koje je osnovala Pauline Jaricot. Ovo se društvo proširilo po cijelom svijetu počevši od svojih četvrti u Lyonu. No kada su odlučili rasprostraniti svoju aktivnost u Rim, shvatili su da je otac Pallotti već bio osnovao zajednicu koja pokriva slično polje rada u Vječnome Gradu. Lijonsko je društvo osjetilo kako bi najbolja metoda u provođenju svojih ciljeva bila izboriti se za ukinuće Družbe.

Predložili su i uvjerili kardinala-prefekta Propagande da sastavi dekret o njezinom ukinuću. Sve je bilo obavljeno u tajnosti i sve što je još trebalo napraviti bilo je priopćiti izrijek osnivaču Družbe.

Jednog je dana otac Pallotti imao sastanak s nekolicinom svećeničkih suradnika Družbe u župnom dvoru koji je bio tik uz crkvu sv. Krševana. Dok su se bavili pitanjima apostolata bila im je najavljena vizitacija. Bio je to tajnik Propagande koji je dostavio pismo kardinala-prefekta. Otac Pallotti je otvorio pismo i pročitao smrtnu presudu Družbi katoličkog apostolata. „I tada, čitajući to pisamo“, piše njegov prvi biograf, „Vinko nije bio uznemiren ili oneraspoložen. Nije se jadao i žalio. Jedino je podigao oči prema nebu kako bi se zahvalio Gospodinu, a potom ih je spustio prema zemlji, poštujući najslađu mu volju. Bez prekidanja započetog posla, nastavio je sastanak s jednakom nepokolebljivošću i mirnoćom.“

General Reda sv. Kamila, koji je prisustvovao ovom događaju, ovako je prokomentirao: „Već sam prije mnio da je Vinko Pallotti svetac, a sada sam potpuno siguran u to.“

Slijedeći savjete svojih prijatelja, otac Pallotti je dogovorio audijenciju kod Svetog oca, na kojoj je s velikom ponizošću razložio cijeli slučaj i pravu svrhu svoje Družbe. Papa Grgur XVI. je već bio svjestan Pallottijevih vrlina i revnosti, te je pozorno slušao njegovo razlaganje.

https://www.youtube.com/watch?v=QP6kfeYZpG4

Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=QP6kfeYZpG4

„Nismo bili primjereno obavješteni o onomu što se događalo“, kazao je. Ishod je bio očuvanje Družbe katoličkog apostolata od ukinuća. Ne smije se ni pomisliti da je otac Pallotti imao ikakav neprijateljski osjećaj prema Udruzi za promicanje vjere. Naprotiv, počeo je sudjelovati u njezinom radu u Rimu i predao im popis potpisnika Foreign Missionsa koji su dotada surađivali s Družbom katoličkog apostolata.

Apostolske aktivnosti

Ustanovljenje Družbe omogućilo je ocu Pallottiju u ostvarenju jedne od svojih najdražih zamisli: proslavu oktave Bogojavljenja. Ta velika svetkovina ima sveopće liturgijsko značenje koje nažalost, uglavnom, nije dokraja shvaćeno. To je očitavanje našeg Gospodina nevjernicima, poziv na obraćenje kojeg je Krist uputio poganskom svijetu. Gdje bi li ovaj poziv mogao biti prikladniji nego u Rimu? Obraćenje Rima bio je najveći uspjeh apostola. Rim je središte Crkve. On je težišna točka svih euharistijskih obreda u cijelom kršćanstvu.

Jedna od glavnih Pallottijevih dužnosti nakon ustanovljenja Družbe, bila je organizacija veličanstvene proslave oktave Bogojavljenja. Prva proslava, koja je zapravo imala misijski zadatak, održana je u crkvi Duha Svetoga 1836. godine, a sadržavala je svečane liturgije grčkog, kaldejskog, etiopijskog, armenijskog, staroruskog i sirijskog obreda. Propovijedi su držane na glavnim europskim jezicima, a svake su večeri svečanom završetku prisustvovali i kardinali.

Sada se već u Rimu oktava Bogojavljenja slavi više od jednog stoljeća i to točno po uputama i nacrtu koje je dao otac Pallotti. Ovo je jedan od većih crkvenih događaja u godini, a prostrana crkva sv. Andrije svakodnevno je ispunjena mnoštvom ljudi koji revno obavljaju duhovne vježbe i obogaćuju se slušajući besjede.

Nedaće koje je donijelo doba industrije, dugo radno vrijeme u nehigijenskim uvjetima, honorarni ugovori i učestalost rada djece, osjećale su se kako u Rimu, tako i u svim velegradovima diljem svijeta. Uvečer je Pallotti odlazio u apostolske dužnosti po Rimu, te susretao mladiće i dječake koji su se vraćali iz tvornica i radionica. Ti su mladi ljudi u potpunosti bili zanemarili obrazovanje jer se nastava održavala istodobno kada je bilo i njihovo radno vrijeme. Što li se moglo učiniti za njih?

Njegovo je rješenje bila večernja škola. Godinama kasnije, jedan je drugi talijanski svećenik iz Torina, Ivan don Bosco, u sličnim uvjetima iznašao slično rješenje. Otac Pallotti je osnovao nekoliko večernjih škola u Rimu i angažirao nastavnike koji su bili aktivni u radu Družbe. No i prije samog otvorenja škole, učionice su bile prepune učenika, njih čak pet stotina.

Godine 1837. Rimom je harala smrtonosna epidemija kolere, jedno od zadnjih većih pustošenja u Europi. Smrću roditelja, mnoga su djeca ostala siročad koja su lutala i prosila po gradu. Postojeće su dobrotvorne ustanove bile preopterećene, tako da je otac Vinko kupio jednu veliku kuću, poznatu pod nazivom Pia casa della Carità, koja još i dan danas postoji, a koju je trebalo osposobiti te je zamolio svoje prijatelje za pomoć u nabavi hrane, odjeće, namještaja i novca. Nakon kratka vremena otvorio je i drugo sirotište, Dom Presvetog Srca, za čija su vremenita dobra brinula dva člana bogatih rimskih obitelji, a na područje duhovnosti pazila je Družba katoličkog apostolata.

Nije bilo lako pronaći prikladne odgojitelje za ove i mnoge druge ustanove s kojima je Pallotti surađivao. Poseban je problem bio pronaći odgojitelje koji bi stanovali u Pia casa della Carità, a što je bilo prijeko potrebno. Otac Pallotti je odlučio osnovati Družbu sestara koja bi imala pravila Družbe katoličkog apostolata i koja bi se posvetila sličnom polju rada. Dok je razmišljao kako to ostvariti, jedna se djevojka, kojoj je on bio duhovnik dugi niz godina, nadahnuta time ponudila za pomoć. Otac Pallotti je vidio u tome Božji prst te je 30. ožujka 1884. Benedetta Gabrielli, kako joj je bilo ime, primila habit Družbe katoličkog apostolata iz Pallottijevih ruku. Ona je bila prva sestra palotinka. Tri su joj mjeseca kasnije pridružile još četiri djevojke. Danas su palotinske sestre raširene po čitavom svijetu. Indijski ogranak sestara palotinki je Svjetovni institut sa središtem u pokrajini Raipur, a nazivaju ih službenicama Kristovim.

Godine političkih previranja

Godina 1846. bila je važna u životu oca Pallottija, obilježena papinim dodjeljivanjem Družbi katoličkog apostolata crkve i rezidencije u Rimu San Salvatore in Onda, drevnog zdanja gotovo na samoj obali Tibera u kojem je nekoć stanovao poznati Siksto V. prije nego što je postao papa. Na taj je način bilo rješeno pitanje sjedišta Družbe koje je prije bilo podosta udaljeno od crkve Duha Svetoga. Broj novih članova Družbe je rastao, prvi misionari su već bili otišli u Englesku i konačno je bio omogućen cjelovit i uređen život zajednice kojeg je osnivatelj i priželjkivao.

Drugi je veliki događaj bila smrt pape Grgura XVI. i izbor Pija IX. Prethodni je vladao čvrstom rukom tako da su politički protivnici i tajna društva bili potisnuti policijskim i vojnim snagama. No snaga tajnih društava nije se slomila. Dapače, mnogi misle da je Grgur upravo svojom surovom politikom doprinio njihovom jačanju. Pio IX. se pokušao suočiti s njima na drugačiji način. Pokušao ih je razoružati svojom politikom provođenja liberalnih reformi u načinu vladanja Papinskom državom.

Politički ustupci, koje je usvojio Pio IX., nisu imali dobre učinke koje je dobronamjerni papa s povjerenjem očekivao. Kroz osobne susrete s ljudima, otac Pallotti je postao svjestan huškanja, te je u nekoliko prigoda iskazao svoju zabrinutost papi koji ga je iskreno i duboko cijenio. Upozorenja svetog svećenika imala su jak utjecaj na papu.

Sveti je svećenik navukao na sebe mržnju liberala i revolucionara. Optužili su ga da je nazadni konzervativac čiji utjecaj na papu škodi njihovim namjerama, te su učinili sve kako bi spriječili pristup Pallottija Svetom Ocu. No Pio IX. je bio svjestan njegovih vrsnoća, te je odlučio službeno posvjedočiti o Vinkovoj privrženosti i pohvaliti ga. Godine 1847. Družba katoličkog apostolata je organizirala zaista krasnu proslavu oktave Bogojavljenja. Pričestilo se šest tisuća ljudi, a dva je puta i papa sudjelovao predvodeći misno slavlje s kojim je bila i njegova dvorska pratnja. To je bila tako rijetka privilegija da je u crkvi sv. Andrije čak podignuta mramorna spomen ploča na ovako rijedak događaj. Na kraju cijele proslave, papa je pozvao oca Pallottija i šaljivo mu kazao: „Dakle, don Vinko, jeste li konačno zadovoljni?“ Otac Pallotti je blagonaklono odgovorio: „Vaša Svetosti, još uvijek ima mnogo toga što treba učiniti, pred nama je još dug put.“

Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=R5dIQyh8lNQ

Političke su tenzije rasle. Sveti Otac je pokušao smiriti mnoštvo donoseći demokratski ustav Papinske države. Bila je to taktička greška. Papin je ustupak protumačen kao slabost, pa su se bune povećavale i postale učestalijima. Sela i gradovi oko Rima postali su žarištima revolucije, te su Crkva i njezine institucije postale metom teških napada, a tradicionalna vjera seljaka bila je u velikoj krizi. Otac Pallotti i njegova Družba dali su svoj doprinos u sprečavanju otpada od vjere.

U proljeće 1848. održao je pet duhovnih vježbi u malim gradovima po brežuljcima oko Rima, te su njegov primjer slijedili i mnogi drugi svećenici, tako da je opasnost u tim mjestima bila uklonjena. U gradu se situacija samo pogoršavala. Sveti je Otac imenovao prvim ministrom novoosnovane države grofa de Rossija, slavnog državnika i dičnog katolika. No Rossija su mrzila tajna društva i odlučila ga se riješiti.

Priliku koju su odabrali za to bilo je prvo zasjedanje sabora kada je ubojica odjeven kao stražar zadao de Rossiju smrtnu ranu dok je išao na zasjedanje. Moć je prešla u ruke urotnika, papa se zatvorio u palaču Quirinal i nakon nekog vremena pobjegao u svećeničkoj reverendi, te potražio utočište u Napuljskom kraljevstvu.

Nakon papinog bijega grad Rim je pao u pobjedničke ruke neprijatelja koji su progonili sve pristaše papinske politike, a posebno su tragali za onim svećenicima koji su imali veliki ugled u narodu. Prema ocu Pallottiju su se odnosili s osobitom surovošću. Naredili su mu da se u potpunosti povuče iz vojne bolnice gdje je on zajedno sa svojom subraćom svećenicima proveo dugi niz godina nesebično služeći bolesnim i umirućim vojnicima. Prolazeći po posljednji put kroz vrata velike vojne bolnice, pokazao je nenavezanost duha, iskreno zahvaljujući svemogućem Bogu na nanesenom poniženju.

Jedne večeri, dok je revolucija bila na vrhuncu, prolazio je trgom Quirinal. Okupljene su ga skitnice na velikom trgu prepoznale i počele vrijeđati. Jedan je vojnik na dužnosti podigao svoju pušku i pucao prema ocu Vinku. Njegovi su pratioci smatrali da ga je u toj prigodi samo čudo spasilo od smrti.

Pallottijeva su se subraća bojala za njegov život i konačno ga nagovorili da se povuče iz javnog djelovanja. Sklonio se u Irskom kolegiju gdje je živio nekoliko mjeseci tijekom najgoreg razdoblja revolucije. Jednog su dana vojnici pretražili kolegij, kako se pretpostavlja, s namjerom da uhvate bilo koga tko je tamo našao utočište. Otac Pallotti je sjedio za stolom i pisao, ali ga oni nisu mogli vidjeti i kazali su njegovoj subraći kako u sobi nema nikoga. Što li se zbilo? Ne znamo, ali su njegovi drugovi smatrali da je to bilo još jedno čudo. U lipnju 1849. francuske su trupe obnovile red u Vječnom Gradu i istjerale revolucionare. Tako se otac Pallotti mogao vratiti u kuću San Salvatore.

Posljednji dani života sv. Vinka Palottija

Sjene smrti nadvile su se nad časnog svećenika. Jednom ga je posjetio stari prijatelj otac Bernard Clausi iz Reda manje braće sv. Franje, također svet čovjek. Opraštajući se jedan od drugog, otac Clausi je rekao: „Vinko, za nekoliko mjeseci srest ćemo se u nebu.“

Posjetio je samostan Trinità dei Monti sestara Presvetog Srca. Opraštajući se s časnom majkom, kazao je: „Neću ponovo doći.“ Razgovarajući sa svećenicima Družbe, dao je jasno naslutiti kako ga više neće biti i s njemu svojstvenom poniznošću nadodao:

„Rad dolazi od Boga. Moji grijesi i moj nehaj stajali su mu na putu, no napredovat će nakon mog odlaska.“

Obično je otac Pallotti sve sam pripremao za proslavu Bogojavljenja. Bilo je tako sve do 1850. godine kada su njegova subraća uvidjela da je ovoga puta odabrao drugog svećenika za organizaciju. Kada su ga upitali za objašnjenje, otvoreno im je kazao: „Dogodine ćete imati proslavu oktave bez mene.“ Kao i obično, proveo je mnoge sate ispovijedajući tijekom oktave. Jedan od njegovih penitenata bio je slabo odjeven i drhtao od hladnoće, pa je otac Pallotti skinuo svoj plašt, kojeg su nosili svi rimski klerici tijekom zime, i dao ga njemu. Toga je dana bilo iznimno hladno, a i sam Pallotti je bio slabo odjeven. Jako se prehladio i trebao je odmirovati barem jedan dan, ali je idućeg dana ponovo otišao ispovijedati. Njegova se prehlada pogoršala i pretvorila u upalu pluća.

Subraća su pozvala liječnika koji ih je upozorio da je slučaj vrlo ozbiljan. Superior kuće je smatrao svojom dužnošću priopćiti Pallottiju stanje stvari i nadodao: „Moli za svoje ozdravljenje.“, a Pallotti je odgovorio: „Ne, sluga sam beskorisni! Moja će smrt bit blagodat Družbi.“

Nakon što se Pallotti pričestio, Družbini su se svećenici okupili i kleknuli oko njegova ležaja. Bila je nedjelja. Ležeći na samrti Pallotti se sjetio da u crkvi puno ljudi čeka na ispovijed. Posljednji titraj apostolskog plamena, kojim je izgarao čitavog života, obasjao je njegovo umiruće lice. „Ljudi čekaju, a ja ne mogu k njima. Idite vi i ispovijedite ih,“ kazao je.

Te je večeri primio bolesničko pomazanje. Jedan je od svećenika gorko zaplakao i rekao: „Oče, što će se dogoditi s Družbom?“ Pallotti je odgovorio: „Živjet će i bit će blagoslovljena od Boga.“ Više od stotinu godina postojanja palotinaca to i dokazuje.

Te je večeri otac Vaccari, najdraži mu učenik, ostao s njime, te shrvan emocijama i tugom zbog pomisli o skorom odlasku njegova duhovnog oca, rekao: „Moli oče, da te Bog ostavi malo duže s nama.“ Pallotti je odgovorio: „Pustite me da odem kada me Bog pozove.“ Preminuo je u noći 22. siječnja 1850. godine.

Silno se mnoštvo ljudi došlo pomoliti kraj njegova lijesa koji je bio izložen tri dana. Tisuće je dijelića odjeće ovog blagog, svetog i poniznog svećenika, kojeg su ljudi još za života štovali kao sveca, odneseno kao relikvije. Ubrzo su započeti kanonski procesi za beatifikaciju, te uspješno završeni točno na stotu obljetnicu njegove smrti 22. siječnja 1950. Postupak je konačno dovršen, kako je već spomenuto, na početku II. vatikanskog sabora kada je papa Ivan XXIII., dne 20. siječnja 1963., svečano i javno proglasio Vinka Pallottija svetim.

 

Napisao: P. John S. Gaynor SAC