Vjekoslav KLAIĆ: Boka kotorska u Prirodni zemljopis Hrvatske (Zagreb, 1878.)

Bokom zovu onaj čarobni zaliev, u koji se spuštaju i tonu krševite i skoro nepristupne gore južne Hercegovine i Crne gore. Kažu ljudi, koji sviet obadjoše, da je taj jedan od najljepših položaja zemlje; i zbilja bi rekao, da se je ovdje priroda igrala, kad je svoje čudesno djelo na mahove stvarala.

Kad dodješ s mora, pošto si se nagledao sitan prosutih po pučini dalmatinskih ostrvica, što skoro jedna drugu laktom kosi; pošto si se divio visini Velebita i Biokova, stravičnomu padu Krke i bojadisanomu Trogiru, krasnoj Neretvi i ljudskomu Dubrovniku, da ti se oku nedodije, sve od jednom nestanu ostrvice ćak do Krfa, pak se usred ove nestašice raztvara ušće kotorskoga zalieva, kao da ga je tvorac tu umjestio, da bude topcu spas!

Ušće je toliko širom prostrano, da se nemogu presumititi zrna od topova, kad sa obje strane gruvaju. Ulazkom Oštr i rt ostaje s lieve; ovo dugo pružalo hercegovačkih gora na lik ljemješa o ralu, na šiljku izoštreno bojnim topom. S desne vidiš zimzelene brežuljke lustičke i grbaljske na mahove potrapljene uz sunčani pripek, sa dva otoka u pokos, koje stari zvahu Žanjice, a vrsnici nam Mamu1a. Tu su ljudi lomili ljuti lit, da
joj umjeste bojni top. S prieda ti se raztvara prostrana luka, gdje se zimi krše i prolievaju o plitko dno biesni valovi, uzpeti i pognati južnim vjetrom, te se sustopice zapjenušeni i nabreknuti na dostig sutječu.

Kad se brod kraju doprimakne, vidiš gore i dolje prosutu množ liepih kuća, gdje promaljaju izmedju zelena sada, gdje i gdje hrpom, gdje i gdje usamljene posred ovjenčanih perivoja. Ovo je stari Hercegnovi, kojemu je bršljan oblačio izpukle zidove, da mu skrije plave od olova razvaline. Dva mu krila klonu na bokove: Topla, igalo ćak do Sutorine, koju vele, da su Dubrovčani poklonili Turčinu, tek da se prodju gorega susjeda; i Meljine, što počinju bolnicom mletačkom, a svršuju džebanom cesarovom, za kojom promalja kuk, a na kuku crkva kucka. Manastir Sa vina,
sto je lievomu krilu brčno pero, sjedi medju ćeperizom i maslinom, pak ti plieni nekom tajnom silom pogled. Vrli Novog a grad, koji su nekoć Španjolci utvrdili i ime mu svoje nadjeli, jaše kao konjanik na prvom redu zelenih briegova, a iza njega uzdižu se do pod oblak kršovite gore.

Umineš li Meljine, rt od Kumbura otvara novo ušće s desne, pak i novu lokvu dugu do Veriga, a široku do Solila. S ovoga rta do svete Nedjelje dugačko žalo krajem vode zovu Biela. Kuća do kuće u poredje, kao labudovi smoče more, a vrh svake loza i voćka s ogradom, dok su ljudi nahodili zemlje da kopaju; pak opet na više goli kam do planine, koja je svaku posestrimu nadvisila, a ta je Biela gora. S drugo strane leži na luk obluka Soliocko polje, podnu kojega vidiš stara solila, sad lužina i močvara, gdje blura i štura rastu preko čovjeka visine. Posred ovoga obluka pruža se u vodu Prevlaka, pouzahni rukav zemlje, gdje se nahode stare razvaline pravoslavnog manastira arkangjela Mihajla, koj su Mletčići razorili, pošto mu kaludjere otrovaše. S njega i nose Krtoli ime „Miholski zbor”, jer su bivali na golo crkovni kmetići; pak ta seoca razdvajaju polje od mora sa zelenim briegom. Pitomi Tivat zapuča ga na
drugi kraj, a kad gledaš na sred lokve, proteže se Župa ravna i ruda daleko na očinji domah, sa iztoka do Spas a vrh Budve , a sa sjevera vidiš uza višnju strmen, gdje oholi Lovćen uzdiže nebu čarnu glavu, koju mu zorom obasjaju prvi sunčani zraci, pak iz daleka izgleda, kao da mu je pozlaćena.

Ova se lokva buži kod Veriga (Catene) na lik vrše, jer tu obje obale idu jedna drugoj u susret, kao da će se ručiti, pak napravile tiesnac toliko uzak, da se s Lepetana kokot čuje na Kamenare; opet se brže bolje razidju i odalje, da načine treću luku, koja se opet dieli na lik vile u dva zalieva, jedan risanski, a drugi kotorski, a peraška strana zasadjena medju njima kao klin. Sa sred ove lokve ugodan izgleda položaj: s desne
strane bregovi Stoliva, okićeni koštanjem u osoju, proglušuju ptičjim
ćipirkanjem; a s lieve strmen hercegovačkih klisura. S preda izgleda Perast varoš utočena u goloj stieni kao šipak.

Putuješ li k Risnu, dotakneš otoke svetog Juraja i Bogorodičin u sred luke. Tu je katolički manastir, gdje se narod kupi na sajam u sred kolovoza, a pomorci svoje zavjete prilažu od pamtivieka: sestre da neobezbrate, matere da neobezsine, a žene da se u crno neobaviju. Zaliev je ovdje dosta dobro širok Pogledaš li na lievu, Morinj leži povrh lokve kao u njedrih velike strmen i, a vrh njega Ubli na planini. Pogledaš li
desnom, put s Perast a na Bi san udjelan u ljutoj liti bilježi pustoš, koju manastir Banja prekida. Bis an je davao ime nekad cielomu zalievu, dok mu ga neugrabi Kotor. Pod visokom hridi, gdje su Krivošije i Ledenice, leži Risan u dnu zalieva na strmenitu namješću, počivalo hercegovačko, kao što je Kotor crnogorsko; jedina obćina, koja je do danas sačuvala cielo narodne običaje, pak se i s njima diči kao paun perjem. Medju Risnorn i Morinjom zeleno zagašena šuma lovorike nikla n grohotu, a jugom iz jame Sopota, pri moru, reve jekom silno zapjenušena voda, kao iz mlina mučnoga kad se valja s jaže niz strmi vodopad.

Putuješ li prema Kotoru, krasno li izgleda prirode razlika. Ono golo i kamenito brdo vrh Perasta pruža se ćak do Kotora od ozgo na ždriela, a od ozdo na zavoje, što padeži ponora i revotočina snuju, i nad kojim vise grede i klisure oštre i ropave, da jih ni kozja stopa nedopire. Pod ovim strašnim stancem, gdje se lieže soko i jastreb, potok Ljuta, ljeti sušac, dieli kršni Orahovac od kršne Dobrote. Čudo, da su ljudi
uzduž tako tiesnog primorja pogradili onako liepih kuća, sve na niz do Kotora. Ako svratiš okom na protivnu obalu, zeleni vrt i sad pod onim plavim nebom, stoje spored druge obale kao zrcalo, u komu se ohola lit danimice ogleda i ponosi svojom tužnom ljepotom. I tu su ti skladni dvori obasuli redomice svu pješčanu obalu, pa kad pod njom s broda zaviriš u tihu pučinu, vidiš svaku kuću jednu i po jednu, gdje se u vodi kao u caklu cakli i odsieva. Tako se Prčanj i Dobrota hvataju u kolo s Kotorom, koji je kolovodja. Kad brod pod Kotor, a sidro težinom utone i o dno zapne, bore se u putnika dvie želje: htio bi da slegne na kraj, da se’ odmori i odpočine, a onamo žali, da nema još zalieva, da se nasladjuje.

Autor: Stj. Ljubiša, 1870. god.

prir. Dražen Zetić

 Izvadak iz Vjekoslav KLAIĆ (sastavio), Prirodni zemljopis Hrvatske (knj. I), Poučna knjižica Matice hrvatske, Naklada matice Hrvatske, Zagreb, 1878., str. 28 – 31.