Vladimir Lončarević: „Topos“ hrvatske budućnosti i opstanka

Nakon što smo tijekom Domovinskog rata često slušali imena brojnih tragičnih, ali i slavnih mjesta s Banovine, ubrzo nakon Oluje sve je palo u zaborav. Ako je u potresu 29. prosinca 2020. bilo što dobro, onda je ono u tome što je prirodna nesreća taj dio Hrvatske vratila na njezin mentalni zemljovid. Banovina je danas svojevrstan lakmus-papir naše spremnosti da se suočimo sa sobom, sa svojim slabostima, ali i sa svojom snagom i mogućnostima

„Svako zlo za neko dobro“, kaže narod. Da je naime tko prije potresa koji je 29. prosinca 2020. pogodio Banovinu nasumice propitao namjernike na ulici u, primjerice, Zagrebu znaju li makar približno što je i gdje je Banovina, teško da bi znali odgovoriti i oni koji dnevice slušaju istoimenu popularnu radijsku postaju. Nakon što smo tijekom Domovinskog rata često slušali imena brojnih tragičnih, ali i slavnih mjesta s Banovine, ubrzo nakon „Oluje“ sve je palo u zaborav. Ako je dakle u potresu bilo što dobro, onda je ono u tome što je ta prirodna nesreća taj dio Hrvatske vratila na njezin mentalni zemljovid.

Kao i za druga područja, granice Banovine nisu jednoznačno odredive, ali nedvojbeno obuhvaćaju sav prostor južno od Kupe i Save, počevši od Siska, preko Petrinje i Gline pa sjeverozapadnim padinama obroncima Petrove gore do izvora Gline i njezinim tokom do granice s Bosnom, te sjeverozapadnom stranom Une od Hrvatske Kostajnice do Hrvatske Dubice. No iako je zemljopisno središnji dio Hrvatske, Banovine (poput Korduna) nema u nazivu županije, za razliku od drugih identitetskih hrvatskih krajeva (Dalmacija, Lika, Istra, Primorje, Gorski kotar, Zagorje, Baranja, Slavonija, Međimurje, Podravina, Posavina, čak oronim Bilogora i hidronim Neretva…). Nonsens je to veći što Sisačko-moslavačka županija obuhvaća praktički cijelu Banovinu, a Moslavinu, čije ime nosi u nazivu, tek djelomice, kao što djelomice zahvaća Slavoniju i Posavinu. Sisak se, s pravom, htjelo politički „počastiti“, ali je Banovina u svojoj vlastitoj županiji ni kriva ni dužna „isparila“.

Tako nam je Banovina, makar „po čuvenju“ nakon potresa poznatija, svojevrsna terra incognita te, iako u lepezi na samo pedesetak-stotinjak kilometara od Zagreba, zapuštena i zanemarena. Bila je i kroz gotovo cijelo prošlo stoljeće. Nije joj bilo pomoglo ni to što je u bivšoj državi slovila tzv. ustaničkim krajem, pa je u Topuskom i ZAVNOH zasjedao. Vladimir Bakarić „Svileni“ u razgovoru za ondašnji VUS 21. srpnja 1971. u trenutku iskrenosti reče da „smo u Hrvatskoj imali najžešći građanski rat“, u kojemu Hrvati nisu imali nikakvu volju za revolucijom pa su komunisti „masovno počeli revoluciju sa Srbima“, a s Hrvatima „u relativno malim razmjerima“. No i u takvim razmjerima, ne ulazeći u povijesne ocjene, stoji da su hrvatski komunisti 22. lipnja 1941. prvi, okupivši se na odranskom kanalu, otišli „u šumu“ (Šikaru, ne Brezovicu), ne doduše toliko iz jasne ideje o ustanku koliko iz straha od uhićenja nakon što je Njemačka napala Sovjetski Savez, da bi naknadno cijela priča o „ustanku“ bila prebačena u Srb, kako bi se udovoljilo velikosrpskim mitovima.

Banovina je u tom ratu i poraću ljuto nastradala, a poratne manipulacije i mitove skupo platila zaostajanjem. Postavši „Banija“, bila je de facto izmaknuta iz svega što je i u skučenim političkim okvirima moglo i smjelo biti hrvatsko. Režim se oslanjao na „pouzdane kadrove“, forsirajući nekoliko socijalističkih industrijskih „giganata“, dok je sve ostalo bilo prepušteno propadanju. Hrvati su stoga sve više odlazili. U Petrinji, primjerice – u kojoj je 1881. svečano bila proslavljena „toli željno očekivana spojitba Krajine sa materom zemljom“ i u kojoj je već 1929. postavljen spomenik Stipici Radiću (Mile Wod) – Hrvati su između 1948. i 1991. od većinskog naroda s 4/5 udjela postali manjinski, s padom na 2/5. Sve to pogodovalo je da se žestina jugoslavensko-velikosrpske unutarnje i vanjske agresije najrazornije osjeti upravo na Banovini. Nema njezina dijela koji nije bio pogođen strahovitim razaranjima i masovnim zločinima nad Hrvatima. Hrvati su se doduše nakon Domovinskog rata vratili iz prognaništva, ali, horribile dictu!, devastacija i depopulacija Banovine nastavljena je kao mirnodopski proces. Matematika je neumoljiva i onaj tko ju zanemaruje, istodobno zanemaruje činjenicu da zemlja bez ljudi prvo postaje ničija, a onda nečija.

Poprište bita i vojskovođa

Mora li tako biti na tom našem (na)rodnom tlu koje, nakon Kelta i Rimljana, pamti bogatu hrvatsku duhovnu i gospodarsku baštinu, počevši od pavlina, cistercita i dominikanaca preko zagrebačkog Kaptola (usput, nijedan hrvatski kraj nije izgubio toliko crkvi i samostana!), do prinosa plemićkih loza Babonića (Blagajskih) i Šubića Zrinskih, koji su tu otvarali rudnike i kovnice novca. Nažalost, Turci su i tu učinili svoje, pa Banovina već od kraja 14. st. postaje prva crta bojišnice – „ispruženi štit Hrvatskoga Kraljevstva“, kako zapisa Nikola Zrinski Sigetski – načičkana obično na brzinu podignutim branič-gradovima i kulama. Upravo otpor Osmanlijama u Banovini pribavlja Hrvatskoj naziv „antemurale christianitatis“, a zadivljujuća obrana Domovine dobiva svoju kvintesenciju u Gvozdanskome 1573, pred čijim se junaštvom i Ferhad-paša bio poklonio, dopustivši kršćanski ukop branitelja, da bi se u Sisku 1593, točno stotinu godina od sloma na Krbavi, dogodio preokret, koji će Matoš opjevati Pri svetom kralju. Nažalost, ta krvava povijest, zapisana od gotovo mitskoga Gvozda preko Dubice, Kostajnice i Hrastovice, Gvozdanskoga i Siska, do Zrina i Petrinje, ponovila se na istim mjestima dva puta u 20. stoljeću, pa nije neobično što Banovina, iz istih razloga kao Lika, bijaše poprište ponajvećih naših bitaka i sijelo vojskovođa, počevši od Petra Svačića, preko Bernardina Frankopana, Petra Berislavića, Nikole Zrinskog Sigetskog, Tome Erdődija, Petra Zrinskog i Nikole Zrinskog Kuršanečkog do Josipa Jelačića, Svetozara Boroevića (čije posmrtne ostatke treba vratiti u Hrvatsku!) i Janka Bobetka. Sve to obrambeno značenje ovjerovljeno je imenima Hrvatska krajina, a potom Banska krajina odnosno Banska generalkomanda – Banovina.

Obnova duha i duh obnove

Sva ta povijest ima i bogat književni zapis, ponajprije odjekom na turske ratove, primjerice Kačićevom Pismom prvom od vitezova ungarski i hrvatski, u kojoj slavi „Edeljića, bana rvatskoga / kojino je roda junačkoga. / Razbi pašu, isiče mu vojsku, / opošteni svu zemlju rvatsku“, Kukuljevićevom junačkom igrom Juran i Sofija ili Turci kod Siska, premijerno izvedenoj u Sisku 2. listopada 1839, ili čuvenim Tresić-Pavičićevim spjevom Gvozdansko.

A uporište toj otpornosti i ustrajnosti obrane svojega valja potražiti u duhovnome profilu hrvatskoga čovjeka, koji je i ovdje, na baštini sv. Kvirina i sisačkih mučenika, svoje pouzdanje vazda stavljao u Božju pomoć, uz Hrvatima pridržanu marijansku komponentu, kako se čita i na zvoniku crkve Blažene Djevice Marije u Gori zapisano: „Majko Božja Gorska, Isusova mati, Sunce naših stradanja, ne prestani nam sjati.“ Pa ako se, govoreći o Banovini, upitamo gdje smo danas i što hoćemo, onda se i njima valja svrnuti i s tim duhom računati jer je on upisan u svaku stopu njezine povijesti. Ona pak, na svaki način potresna, uvijek je s nadom iščekivala bolju budućnost. Stoga ni ovaj potres neće iseliti Banovinu. No obnova kuća, škola, crkvi i starih gradova treba i mora biti samo početak dobrih procesa. Izgraditi do kraja autocestu od Zagreba do Siska dobra je stvar, ali Sisak je isto tako tek početak, a ne kraj Banovine. Ostaju široki prostori u njezinoj lepezi – Topusko, Glina, Petrinja, Sisak, Popovača, Kutina, Novska, Hrvatska Kostajnica, Dvor. Ljudima u njima treba dati dobar vjetar u leđa jer duha, ideja i volje ima, a ima i novca pa nema razloga da u ne nesagledivoj budućnosti Banovina bude ne samo zemljopisno središte Hrvatske.

Povijest za budućnost

Nabrajati književnike, slikare, glazbenike, matematičare, liječnike, pedagoge i uopće znanstvenike i umjetnike, gospodarstvenike i nacionalne „javne radnike“ iz Banovine ili u Banovini značilo bi zauzeti imenima čitav članak. Hrvatski genij nije se ni tu štedio. A nije ni Matica hrvatska. U poletu Hrvatskoga proljeća osnovala je ogranke u Sisku i Petrinji, koji nakon obnove devedesetih vrijedno rade, kako u Sisku (npr. Kvirinovi poetski susreti, časopis Riječi), tako u Petrinji (bogato izdavaštvo), gdje se ove godine zabilježilo 145. obljetnica imenovanja prvoga Matičina povjerenika. Vrijedni ogranci su i u Kutini i Novskoj, govorimo li o Županiji. Nažalost, ogranak u Glini, osnovan 1997, ugašen je 2006. Obnoviti ga treba što prije! Ako igdje to treba učiniti, treba u Glini, koja je uz Krapinu i Samobor bila ponajjače ilirsko preporodno sijelo, u kojemu Runjanin sklada Mihanovićevu Horvatsku domovinu, gdje rodoljubno djeluju Trnski i Preradović, pa su i tu korijeni Matice ilirske odnosno hrvatske.

Potrebno će biti i osnovati nove ogranke (zašto ne u Marakovićevu rodnom Topuskom ili Hrvatskoj Kostajnici, gdje se već održavaju pjesnički susreti) uz intenziviranje razgovora o kulturnoj, no i o gospodarskoj i demografskoj budućnosti Banovine. Netko će možda reći da to i nije Matičina uloga. No što jest ako nije to? Kultura je vrlo širok pojam. Matica je imala najveći utjecaj i najviše uspjeha onda kada je u tom širokom smislu radila za narodnu budućnost. Prikupljanje i vrednovanje prošlosti važna joj je uloga, ali samo ako je u službi budućnosti.

Banovina je danas svojevrstan lakmus-papir naše spremnosti da se suočimo sa sobom, sa svojim slabostima, ali i sa svojom snagom i mogućnostima. A one su neizmjerne! Pritom svako posvećivanje Banovini, promišljanjem i izgradnjom, ujedno znači posvećivanje krajevima poput Like, Korduna i Gorskoga kotara – bliskima joj reljefom, tradicijama i onim što nazivamo geostrateškim značenjem – a istodobno znači i posvećivanje Hrvatskoj kao Cjelini. To traži ustrajan i sveobuhvatan aktivitet. Sada, kada na silnicama Povijesti hoćeš-nećeš cijela Hrvatska skorim „šengenom“ ponovno postaje europski scutum saldissimum („najtvrđi štit“), ma što tko o Europi mislio, budućnost na svaki način ugrožene Banovine nedvojbeno je ujedno pitanje i „topos“ hrvatske i europske budućnosti, u neku ruku i opstanka.

Izvor: Vijenac, 725 – 726 – 16. prosinca 2021.