Vladimir Maruvčić: S krhotina barskog palimpsesta…

Grad Bar pripada skupini rijetkih gradova koji se mogu podičiti bogatom tisućljetnom kulturnom baštinom nastalom u vrlo različitim povijesnim razdobljima. S druge strane, teško je pronaći sličan primjer grada čija je ta ista baština toliko zaboravljena (katkad to dobiva razmjere programiranog memoricida), podcijenjena, pa i izbrisana, bolje reći zbrisana.

Primjerice, kad crnogorski, hrvatski ili talijanski studenti proučavaju humanizam i renesansu na uzmorju južno od Dubrovnika, s pravom sustavno proučavaju mjesne umjetničke i književne dosege iz tih povijesnih razdoblja u Boki kotorskoj, uključujući i Budvu s okolnim Paštrovićima, ali o Baru nema ni riječi. 

Činjenica da su Bar i Ulcinj te tragične, u mnogo čemu prijelomne 1571. godine na svojim drevnim gradskim zidinama, nipošto svojom voljom, stijeg mletačkog lava zamijenili onim sa znakom polumjeseca, nažalost, za većinu ovdašnjih proučavatelja podrazumijeva jedno temeljito i sustavno brisanje tih urbanih cjelina, usuđujemo se reći, i iz same europske povijesti. Koliko je takav pristup nepravedan i pristran, govori primjer Cipra koji je sa spomenutim gradovima u Ciparskome ratu doživio sličnu sudbinu, no unatoč tomu nikad nije bio promatran izvan onoga što možemo nazvati helenskim prostorom.  Za razliku od ovoga što smo iznijeli glede Afroditina otoka, izreći povijesnu istinu da su Bar, pa i susjedni Ulcinj, bili dijelom mletačke, ali i one svetojeronimske Dalmacije, mnogima na istočnoj jadranskoj obali i danas zvuči jako neugodno, čak i provokativno. Premda se čitatelju može učiniti da sve to baš i nema mnogo veze s naslovom, nužno je dijagnosticirati taj gotovo institucijski „defekt“ glede barske kulturne, samim tim i književne baštine.

Naime, ono što se u drugim sredinama doživljava kao normalna posljedica kulturnog prožimanja karakterističnog za razdoblja humanizma i renesanse, poput činjenice da neki književni i općenito kulturni djelatnici svoja značajna djela ne stvaraju u zavičaju nego, slijedeći vlastito nadahnuće, u velikim europskim središtima toga vremena, u slučaju Bara vrijedi, nažalost, samo kao eliminacijski razlog. Istina je, pak, da je Bar prednjačio, ne toliko po broju koliko po kvaliteti humanističkih i renesansnih književnika, filozofa, teologa. Ipak, to što je, primjerice, Antun Prokulijan svoje djelo („Pohvala gradu Splitu i Dioklecijanovoj palači“) objavio u Splitu, Viktor Besalio (zbirka soneta) u Dubrovniku, a Vincenzo Silvio u Padovi za mnoge je samo „puka slučajnost“ koja s Barom nema nikakve veze premda su svi navedeni velikani s ponosom isticali svoje barsko podrijetlo. Isti se princip primjenjuje i na osebujna djela koja su tijekom drugog tisućljeća nakon Krista napisali neki barski nadbiskupi, uvijek s izlikom da mnogi od njih „nisu bili Barani“ ili „nisu stvarali ovdje“. Posebna je tema to što nakon 1571. godine, za razliku od srodnih gradova na apeninskoj ili dalmatinskoj obali, zbog užasnih osmanskih progona i pustošenja, barski književnici i općenito umjetnici više nisu mogli stvarati u vlastitu zavičaju predodredivši se za progonstvo, izbjeglištvo i jedan osebujni duhovno-kulturni imaginarij egzila karakterističan za primjerice Židove, Armence ili Cincare. Na taj način dolazimo i do najznačajnijeg književnog i povijesnog djela nastalog u Baru o kojem ćemo nešto opširnije govoriti.

“Ljetopis popa Dukljanina“, premda je precizniji i utemeljeniji naziv „Kraljevstvo Slavena“ („Sclavorum Regnum“), a u svojim brojnim inačicama nalazi se i pod nazivima „Barski ljetopis“ „Barski rodoslov“, „Hrvatska kronika“, „Annales“, „Regnum Dalmatiae et Croatiae Historia“ , književno-povijesni je spis, odnosno kronika nastala upravo u Baru u XII. stoljeću. Pretežiti je dio znanstvene i publicističke javnosti prihvatio gledište da je pisac toga djela barski nadbiskup Grgur Grisogono, rodom Zadranin, jer je obnašao dužnost barskog prvosvećenika upravo u tom povijesnom razdoblju. Međutim, postoji i manji, ali respektabilan dio znanstvene javnosti koji takav zaključak smatra prijepornim držeći da je navedeni spis ili kroniku mogao napisati i anonimni svećenik ili redovnik iz barskog kaptola te nekog od brojnih samostana u gradu ili okolici, ponajprije benediktinac, imajući u vidu njihov nemjerljiv doprinos kristijanizaciji i opismenjavanju. Slijedeći taj trag, pretpostavlja se da bi mjesto nastanka tog djela mogla biti glasovita benediktinska opatija sv. Marije Ratačke na poluotočiću Ratac u Spiču nadomak Bara.

Vrijedi naglasiti da je „Barski ljetopis“ jedan od svega nekoliko sličnih povijesno-literarno-kronoloških spisa koji su nastali u tadašnjoj Europi, što dodatno govori o njegovu značaju, ali i uljudbenoj razini grada u kojem je nastao. Uspoređujući barski spis sa srodnim slavenskim tekstovima iz toga razdoblja, zanimljivo je da samo „Sclavorum Regnum“ ima svoju usporednu pučku (narodnu) i latinsku inačicu, dok, primjerice, kijevski ljetopisac Nestor ima samo narodnu inačicu, a češki Kozma ili poljski Martin Gal isključivo latinsku.  Koliko je „Sclavorum Regnum“, odnosno „Barski ljetopis“ važan za povijest Hrvata, dovoljno govori da su se prijevodima, predavanjima, tumačenjima, objavljivanjima na tu temu bavili takvi velikani hrvatske intelektualne misli kao što su Ludovik Crijević Tuberon, Dmine Papalić, Marko Marulić, Jerolim Kaletić, Dinko Zavorović, Mavro Orbini, Andrija Kačić Miošić, Jakov Lukarević, Ivan Tomko Mrnavić, Đuro Rattkay, Ivan Lucić, Ivan Marković, Dominik Mandić te konačno i naš suvremenik Eduard Peričić. Tom popisu neizostavno treba pribrojiti i pavlinski red u kontinentalnoj Hrvatskoj te jedan dio dalmatinskih franjevaca koji su, uz natruhe pučkih predaja, očuvali blaženi spomen na svetog i mučeničkog dukljanskog kneza Vladimira i na hrvatskom tlu, a čiji životopis čini jedno od najvažnijih poglavlja „Barskog ljetopisa“.

Recepcija je tog povijesno-književnog vrela u Hrvatskoj i Crnoj Gori slojevita i višeznačna. Crnogorska je historiografija „Sclavorum regnum“ uzdigla na razinu jednog od najvećih nacionalnih književnih djela te se o „Popu Dukljaninu“ ili Grguru Barskom govori kao o „prvom crnogorskom piscu“. Primjetno je da znatan dio hrvatske znanstvene i intelektualne javnosti obraća veliku pozornost na taj vrijedan spis, no uz rijetke iznimke nažalost gotovo uvijek kao na povijesni izvor koji nema izravne veze s Hrvatima i Hrvatskom. Dapače, u Lijepoj Našoj također imamo rijetke, ali žalosne primjere svojevrsne kulturne difamacije „Barskog ljetopisa“ gdje se, katkad ne ulazeći u bit, relativiziraju i obezvrjeđuju neke povijesne činjenice koje čine dio tog spisa. Samo da podsjetimo, u tom se spisu  izrijekom spominju „Gornja i Donja Dalmacija“ te, što je osobito važno, „Bijela i Crvena Hrvatska“, uz ne manje bitan spomen znamenitog Duvanjskog sabora na kojem su se sabrali svi hrvatski biskupi. Neprijeporno je da „Barski ljetopis“ primarno opisuje ranu hrvatsku povijest te se glede tog povijesno-literarnog bisera našeg srednjovjekovlja postavlja logično pitanje zbog čega bi iznimno visok postotak tog djela bio posvećen Hrvatima i Hrvatskoj ako grad Bar i Barska nadbiskupija, kako se nerijetko tvrdi, nisu dio hrvatskog etničkog, kulturnog i povijesnog prostora. Odgovor je suvišan svakom dobrohotnom čitatelju ovog teksta.

Premda neprijeporno važan, „Sclavorum Regnum“ nije jedini srednjovjekovni  izvor značajan za Bar, Barsku nadbiskupiju i Duklju, ali i Hrvate kao narod. Još dublje u prošlost (u X. Ili XI. stoljeće) seže priča o „Svetom Mikuli Barskom“ (čuva se u Bodleiani na glasovitom Oxfordu), koja osim religioznog i povijesnog, ima i lingvistički značaj jer je napisana na osobitoj čakavici, koju čak i danas u krhotinama možemo susresti u onom prostoru koji dr. sc. Domagoj Vidović originalno i minuciozno naziva „Svebarje“.

Također, iako danas nažalost uništeni, no spletom okolnosti ipak zabilježeni kroz neke  znanstvene uratke, „barski epitafi“ koji su, uklesani na pločama, bili dijelom barske prvostolnice sv. Jurja u Starom gradu, možda su jedni od prvih tekstova koji imaju veliku duhovnu, ali i literarnu vrijednost. Kako je zabilježeno, njihovi su autori bili barski biskup Ivan te nadbiskupi Petar, Srđ i Juraj. Jedina je kamena ploča koja nije posve uništena ugrađena u „Spomenik oslobodiocima Bara“, a posvećena je stotoj obljetnici ulaska mletačke vojske u Bar uz nabožne riječi upućene Isusu Kristu i sv. Jurju, patronu grada Bara te cijele Barske nadbiskupije i metropolije.

Čak i ovako sumaran, kronološki nedosljedan te faktografski nedostatan prikaz može nam dočarati iznimno bogatu i raznoliku književnu baštinu Bara, odnosno Svebarja koju karakterizira jak hrvatski kulturni utjecaj premda je, kao i u drugim primorskim gradovima, većina tekstova objavljena na latinskom ili talijanskom jeziku, što naravno ne znači da nije bilo i onih na pučkom, odnosno hrvatskom narodnom jeziku. Kao što se može primijetiti, prisutne su kako različite književne forme (poezija, proza te teološki, filozofski i povijesni spisi), tako i djela iz različitih povijesnih razdoblja (rani i razvijeni srednji vijek, humanizam, renesansa, pa i odbljesci nekih kasnijih pravaca). Zanimljivo je da su neki literarni iskazi stvoreni čak i u teškim uvjetima osmanskog ropstva, primjerice tekst barskog kanonika don Petra Samuelisa „U kriposti suetoga posluxa“, nastao u XVII. stoljeću. Istom razdoblju pripadaju i izvješća koja su priredili barski nadbiskupi Marin Bizzi, Giorgio Bianchi, Andrija Zmajević i Marko Djorga. Ta su izvješća pisana najvećim dijelom u egzilu, a pored teološko-faktografske imaju i stanovitu književnu vrijednost. U kasnijim razdobljima (konac XIX. i početak XX. stoljeća) najznačajniji je autor barske hrvatske književne i teološke misli tadašnji barski nadbiskup mons. Šimun Milinović.

Iznimno je mali broj suvremenih hrvatskih znanstvenika i intelektualaca koji su ozbiljnije i sustavno proučavali barsku kulturnu i književnu baštinu istodobno ju držeći dijelom sveukupne hrvatske baštine, a to su mons. dr. sc. Ratko Perić, dr. sc. don Eduard Peričić, dr. sc. Lovorka Čoralić, dr. sc. Vanda Babić, dr. sc. Domagoj Vidović te još nekoliko značajnih imena koja ovom prigodom, uz ispriku, nećemo uspjeti nabrojiti.  

Autor ovog skromnog prikaza imao je neobičnu čast osobno upoznati i surađivati s gorespomenutim hrvatskim znanstvenicima i duhovnicima. Bez njihova intelektualnog, ali i ljudskog pregnuća, posvećenosti, dobronamjernosti, kompetentnosti, napose razumijevanja koliko je „barski slučaj“ neobičan, no istodobno važan za cjelovito razumijevanje hrvatskog nacionalnog pitanja, bili bi i dalje na neveselim povijesnim marginama opisanim na početku teksta. Dobro je što su stjecajem okolnosti svi ti ugledni ljudi zapravo propovjednici, istina, neki u crkvama, drugi na sveučilištima, fakultetima, institutima. Od broja pripadnika mladih naraštaja koji budu usvajali ova znanja, što osobito vrijedi za studente humanističkih znanosti, ovisit će i snaga niti koja, premda debljine paukove mreže, ipak još uvijek povezuje Svebarje s onom svetojeronimskom Dalmacijom kao duhovno-povijesnom sponom onoga pomalo mitskog prostora koji s puno ljubavi i svakako ne bez ponosa zovemo Domovina.