Zagreb, glavni grad Hrvatske, sjedište administrativno-teritorijalnih, odn. upravnih jedinica Grada Zagreba i Zagrebačke županije; 688 163 st. (2011).
Smještaj i prometni položaj
Grad leži na 122 m apsolutne visine (Trg Nikole Zrinskog), u podnožju i na obroncima Medvednice (Zagrebačka gora) te na obalama rijeke Save. Smještaj u jugozapadnome dijelu Panonske nizine, na području gdje se ona prožima s alpskim, dinarskim, jadranskim i panonskim krajevima, omogućuje mu dobru valorizaciju srednjoeuropsko-jadranskoga prometnoga smjera. Tri su glavna prometna smjera: zapadni za Ljubljanu, odn. zapadnu Europu, istočni za jugoistočnu Europu i Bliski istok te jugozapadni za Gorski kotar, Kvarner i Istru, te Liku i Dalmaciju. Na tri glavna prometna smjera nadovezuju se sekundarne veze: autocesta Zagreb–Macelj i Zagreb–Goričan te ceste i željeznice prema Panonskoj nizini i Madžarskoj (zagorska željeznica, varaždinska i koprivnička cesta i željeznica). Stara cestovna i željeznička veza za Sisak ujedno je i najkraći put za BiH. Jugoistočno od grada nalazi se Zračna luka »Franjo Tuđman« (od 2008. broj putnika veći je od dva milijuna na godinu).
Demografija
Zagreb je potkraj XIV. st. imao 4000 st., a sredinom XV. st. 2000 st. Potkraj XVIII. st. i na početku XIX. st. premašio je broj od 10 000 st., a sredinom XIX. st. 32 000 st. Brz porast stanovništva grada započeo je u drugoj polovici XIX. st. Godine 1910. imao je 109 029 st., između dvaju svjetskih ratova 227 838 st. (1931). Nagli porast broja stanovnika zabilježen je nakon II. svjetskoga rata: 1953. u Zagrebu je živjelo 361 564 st., 1961. god. 442 768 st., 1981. god. 656 380 st., 1991. god. 706 770 st., a 2001. god. 691 724 st.
Gospodarstvo
Razvoj Zagreba rezultat je njegove funkcije hrvatske metropole i najvećega hrvatskoga gospodarskoga središta. Prometni položaj, koncentracija velikog broja industrijskih grana (metalna, elektrotehnička, tekstilna, kemijska, farmaceutska, grafička, papirna, kožna, drvna i dr.) i znanstvenoistraživačkih institucija te industrijska tradicija osnovna su obilježja njegove vodeće gospodarske uloge. U njem su koncentrirane središnje funkcije države (zakonodavna, sudska i izvršna te novčarska, obrambena, zdravstvena, kulturno-prosvjetna, prometna i dr.).
Urbanistički razvoj
Staru gradsku jezgru čine srednjovjekovni Gradec (Grič) i Kaptol. Do izgradnje nasipa željezničke pruge (1860), stara podgrađa nisu bila jedinstvena urbana cjelina. Nasip na rijeci omogućio je njihovo postupno spajanje u blokovski pravilan Donji grad. Cjelovit plan njegove urbanizacije donosi regulatorna osnova iz 1865., a druga generalna osnova Zagreba (1887) predviđala je znatno proširenje gradskih područja u tzv. zelenu potkovu – slijed perivojnih trgova koji tvore kontinuirani okvir oko Donjega grada (→ milan lenuci). Između dvaju svjetskih ratova na području između željezničke pruge i Save izgrađene su radničke, a na brežuljcima južnog prigorja Medvednice rezidencijalne četvrti. Nakon II. svjetskoga rata dogradile su se četvrti između željezničke pruge i Save, a od sredine 1950-ih stambene četvrti južno od Save, tzv. Novi Zagreb. Južno od Save izgrađeno je teretno željezničko čvorište, a dalje prema jugoistoku je i stara te novoizgrađena međunarodna Zračna luka »Franjo Tuđman«. Najveća industrijska zona (Žitnjak) na jugoistoku rubno se nadovezuje na starije industrijske zone između Save i prigorja. Na prijelazu stoljeća (XX–XXI) između širega središta grada i Žitnjaka izgrađuje se nova poslovna zona (Radnička cesta). Niknule su i nove poduzetničke zone na rubu grada i u njegovoj neposrednoj okolici (Buzin, Jankomir, Stupnik, Lučko i dr.), kao i stambena naselja, poput Borovja i Laništa. Urbanizirane zone naseljenosti povezuju Zagreb sa satelitskim središtima u okolici: Sesvetama, Zaprešićem, Samoborom, Dugim Selom i Velikom Goricom.
Arhitektonski razvoj
Stara gradska jezgra, smještena na dvama susjednim brežuljcima, razvila se većinom od XIII. do XVIII. st. Na Gradecu je u tom razdoblju niknuo niz kulturnopovijesnih građevina: Kamenita vrata, kula Lotrščak i Popov toranj (od 1903. zvjezdarnica) iz XIII. st., crkva sv. Marka, prvotno romanička građevina (XIII. st.), pregrađena i dograđena u drugoj polovici XIV. st., nakon potresa obnovljena u stilu neogotike (1876–82), barokna crkva sv. Katarine (1620–31), isusovački samostan (1641–45; danas Galerija Klovićevi dvori) i samostan klarisa (1647–50; danas Muzej grada Zagreba), palače Vojković-Oršić-Rauch (1764; danas Hrvatski povijesni muzej), Amadeo (1797; prvo javno kazalište, danas Hrvatski prirodoslovni muzej) i Vojkffy-Paravić (s reprezentativnom Zlatnom dvoranom, XVIII–XIX. st.; danas Hrvatski institut za povijest), te druge prepoznatljive gornjogradske palače (Zrinski, Kulmer, Dverce, Magdalenić-Drašković-Jelačić, Škrlec-Balbi) i kuće (Špulka, Hubman, Mayer), uglavnom građene u XVIII. st. Na Markovu trgu nalaze se zgrade (XVIII–XIX. st.) u kojima su i danas smještene neke od najviših državnih i gradskih institucija, poput Hrvatskoga sabora, Banskih dvora i Palače Rauch (danas sjedišta Vlade RH) te Gradske skupštine (do 1897. kazalište).
Kaptolom dominira katedrala (posvećena Uznesenju Blažene Djevice Marije, sv. Stjepanu i sv. Ladislavu), prvotno romanička građevina (1217), nakon najezde Tatara obnovljena u gotičkome stilu (1263–87), a nakon potresa 1880. temeljito restaurirana u stilu neogotike (Herman Bollé, 1880–1902). Upotpunjuju ga nadbiskupski dvor s Dijecezanskim muzejom (osnovan 1939), gotička crkva sv. Franje (XIII. st., obnovljena potkraj XIX. st.), barokna crkva sv. Marije na Dolcu (1740) te niz kanoničkih kurija.
Na nekadašnjim rubnim dijelovima grada izgrađene su barokne crkve sv. Petra (1710) i sv. Franje Ksaverskoga (1740), a potkraj XIX. st. kompleks groblja Mirogoja s arkadama i crkvom Krista Kralja te Mrtvačnicom (H. Bollé).
U drugoj polovici XIX. st. grad se širi i oblikuje se Donji grad. Na tzv. Zelenoj potkovi, nizu parkova koji ga okružuje, podižu se reprezentativne historicističke građevine, na istočnome kraku Palača HAZU-a (Friedrich Schmidt, 1880), palača Vranyczany (Otto von Hoffer, 1883; danas Moderna galerija), zgrada Matice hrvatske (Ferdinand Kondrat, 1886–87), Glavni kolodvor (Ferenc Pfaff, 1892), Umjetnički paviljon (više autora, 1898), a na zapadnome Rektorat Sveučilišta (Ludwig Zettl, 1856–59), Muzej za umjetnost i obrt i Obrtna škola (H. Bollé, 1892), Hrvatsko narodno kazalište (Ferdinand Fellner i Hermann Helmer, 1895) te u potpunosti secesijska građevina Nacionalna i sveučilišna knjižnica (Rudolf Lubynski, 1911–13; danas Hrvatski državni arhiv).
Početkom XX. st. i u razdoblju između dvaju svjetskih ratova podignut je niz ostvarenja protomoderne i moderne arhitekture u Donjem gradu, među ostalim kuće Kalina (Vjekoslav Bastl, 1903–1904) i Lustig (Viktor Kovačić i Hugo Ehrlich, 1910–11), Zakladni blok (više autora, 1932–71), zgrada Gradskih poduzeća (Juraj Denzler, 1933; danas Hrvatska elektroprivreda) i zgrada Napretkove zadruge (Stjepan Planić, 1936) te, kako se grad širio prema istoku, palača Burze (V. Kovačić, 1923–27; danas sjedište Hrvatske narodne banke) i Dom likovnih umjetnosti (tzv. Džamija, Ivan Meštrović i dr., 1934–38; danas Dom HDLU), a na zapadu crkva sv. Blaža (V. Kovačić, 1911–13).
Nakon II. svjetskoga rata u novoizgrađenim četvrtima prema rijeci Savi nastaje novo administrativno gradsko središte s Novom gradskom vijećnicom (Kazimir Ostrogović, 1958; danas Gradska uprava) te Radničko narodno sveučilište »Moša Pijade« (Ninoslav Kučan i Radovan Nikšić, 1955–61; danas Pučko otvoreno učilište), Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog (Marijan Haberle, 1960–73) i poslovni toranj Zagrepčanka (Slavko Jelinek i Berislav Vinković, 1976), a preko rijeke u stambenoj zoni Novoga Zagreba kompleks Zagrebačkoga velesajma (M. Haberle, Božidar Rašica i dr., 1956–64) te neke od najvećih stambenih višekatnica u Hrvatskoj, poput Mamutice (Đuro Mirković, 1974–77., za približno 5000 stanara).
Na prijelazu stoljeća izgradnja grada ponovno doseže puni zamah te nastaju novi gradski orijentiri, na središnjoj osi koja povezuje stari i novi Zagreb Dom HRT-a (Nenad Bach i Ratko Rausavljević, 1985–89), nova zgrada Nacionalne i sveučilišne knjižnice (Marijan Hržić, Zvonimir Krznarić, Davor Mance i Velimir Neidhardt, 1995) i Muzej suvremene umjetnosti (Igor Franić, 2009), na rubovima grada kompleks Krematorija (Z. Krznarić, M. Hržić, D. Mance, 1985), višenamjenska dvorana Arena Zagreb (studio UPI 2M, 2008) i nova međunarodna Zračna luka »Franjo Tuđman« (Branko Kincl, V. Neidhardt i Jure Radić, 2017); u Donjem gradu izvode se interpolacije te nova zdanja, poput Muzičke akademije (Milan Šosterić, 2014).
Parkovi
Među zagrebačkim zelenim površinama ističu se: Ribnjak, Maksimir (uređen potkraj XVIII. st., otvoren za javnost 1794., među prvim javnim perivojima u Europi) sa Zoološkim vrtom (1925), park-groblje Mirogoj (H. Bollé, 1883–1914), Botanički vrt (1889), Tuškanac, Zelengaj, rekreacijsko-športski centri Jarun (1987) i Bundek (2005) te trgovi u središtu grada (Tomislavov, Strossmayerov i Zrinjevac).
Javni spomenici i fontane
U gradu su podignuti mnogobrojni javni spomenici znamenitim osobama (Ban Josip Jelačić Antuna Dominika Fernkorna; Petar Preradović i Andrija Kačić Miošić Ivana Rendića; Josip Juraj Strossmayer, Andrija Medulić i Nikola Tesla Ivana Meštrovića; Kralj Tomislav Roberta Frangeša-Mihanovića; Ivan Goran Kovačić Vojina Bakića; Antun Gustav Matoš Ivana Kožarića; Vladimir Nazor, Marija Jurić Zagorka i Većeslav Holjevac Stjepana Gračana; August Šenoa, Vlaho Paljetak i Miroslav Krleža Marije Ujević Galetović; Tin Ujević Miroslava Vuce) te mnogi drugi (Sv. Juraj u borbi sa zmajem A. D. Fernkorna; Dora Krupićeva Ive Kerdića; Petrica Kerempuh i Bacač diska Vanje Radauša; Povijest Hrvata I. Meštrovića; Streljanje talaca Frane Kršinića; Spomen prosinačkim žrtvama Dušana Džamonje; Prizemljeno Sunce i Čovjek pod tušem I. Kožarića, Košarkaši Stanka Jančića). Na Savskom šetalištu nalazi se Aleja skulptura (Ratko Petrić, M. Ujević Galetović, M. Vuco, S. Gračan, Milena Lah, Branko Ružić, Mladen Mikulin, Zvonimir Lončarić, Šime Vulas, Dora Kovačević).
Grad krasi i velik broj fontana (Marijin stup s anđelima A. D. Fernkorna; Zdenac života I. Meštrovića; Ribar Simeona Roksandića; Manduševac Mihajla Kranjca, Branka Silađina i Borislava Šerbetića; Dječak Antuna Augustinčića; Kupačica Luje Lozice).
Institucije
Važnije su institucije Sveučilište u Zagrebu s mnogobrojnim fakultetima i akademijama, HAZU, Hrvatski državni arhiv i Državni arhiv u Zagrebu, Nacionalna i sveučilišna knjižnica, Institut Ruđer Bošković, Leksikografski zavod Miroslav Krleža, Hrvatski glazbeni zavod, Koncertna dvorana Vatroslava Lisinskog (osnovana 1973) te niz kazališta (Hrvatsko narodno kazalište, Zagrebačko kazalište lutaka i Zagrebačko kazalište mladih – ZeKaeM, oba osnovana 1948., Zagrebačko gradsko kazalište Komedija, osnovano 1950., Gradsko dramsko kazalište »Gavella«, osnovano 1953., Gradsko kazalište Trešnja, osnovano 1954., Satiričko kazalište Kerempuh, osnovano 1964., Teatar &TD, osnovan 1966), muzeja i galerija (Muzej grada Zagreba, Hrvatski povijesni muzej, Hrvatski prirodoslovni muzej, Arheološki muzej u Zagrebu, Etnografski muzej, Muzej za umjetnost i obrt, Galerija Klovićevi dvori, Moderna galerija, Muzej suvremene umjetnosti, Muzej Mimara, Strossmayerova galerija starih majstora HAZU i Gliptoteka HAZU, Hrvatski muzej naivne umjetnosti, Tehnički muzej Nikola Tesla te Hrvatski školski muzej, Umjetnički paviljon, Dom HDLU, Lovački muzej, Tiflološki muzej i dr.).
Manifestacije
U gradu se održava niz tradicionalnih kulturnih priredba, likovnih: Zagreb salon, međunarodna izložba fotografije (od 1910), Zagrebački salon (od 1965), Salon mladih (od 1968), Međunarodna izložba grafičkog dizajna i vizualnih komunikacija (Zgraf; od 1975), Trijenale kiparstva (od 1982), Hrvatski trijenale grafike (od 1997; od 1960. Zagrebačka izložba grafike) i Hrvatski biennale ilustracije (od 2006); glazbenih: Muzički biennale Zagreb (od 1961), Međunarodna smotra folklora (od 1966), Međunarodno violinističko natjecanje Vaclav Huml (od 1977), Zagrebačke ljetne večeri (od 1982), ZagrebKOM (od 2005), INmusic (od 2005), Jazz.hr / jesen (od 2011; od 1979. Zagreb Jazz Fair, od 1991. Međunarodni dani jazza) i Jazz.hr / proljeće (od 2011; od 1991. Proljetna revija jazza); kazališnih: Međunarodni festival kazališta lutaka (PIF; od 1968), Tjedan suvremenoga plesa (od 1983), Međunarodni festival novoga kazališta Eurokaz (od 1987) i Festival svjetskoga kazališta (od 2003); filmskih: Svjetski festival animiranoga filma (Animafest; od 1972), Dani hrvatskog filma (od 1992), Zagreb Film Festival (od 2003), ZagrebDox (od 2005) te mnogih drugih poput Floraarta (od 1966).
Godine 1987. održana je Univerzijada, međunarodne studentske športske igre.
Povijest
Kontinuitet naseljenosti zagrebačkoga područja od razdoblja paleolitika potvrđuju arheološki nalazi s područja Medvednice koji datiraju od približno 43 000 god. pr. Kr. (špilja Veternica na jugozapadnom dijelu Medvednice), kao i oni iz razdoblja kulture polja sa žarama (od približno 1300. do 1230. pr. Kr.) na lokalitetima na Medvedgradu, u Vrapču, Horvatima, Krugama i Moravču. Ondje su pronađeni keramički predmeti za svakidašnju uporabu te različite vrste brončanog oružja (ulomci kaciga, mačeva, štitova, kopalja). Iz starijega željeznog doba potječu ostatci stambenih kuća i predmeta za svakidašnju uporabu na području Gradeca, na mjestu nekadašnjega samostana klarisa (VII. do VI. st. pr. Kr.). Na istom lokalitetu pronađeni su ostatci utvrđenoga naselja latenske kulture mlađega željeznog doba, datiranoga približno potkraj II. i u I. st. pr. Kr. Čini se da je od tada pa do kasnoantičkog razdoblja područje Gradeca bilo nenastanjeno. U rimsko doba na području današnjega Šćitarjeva nedaleko od Zagreba oblikovalo se naselje Andautonija. Nalazi iz rimskog doba pronađeni su i na užem gradskom području, u Stenjevcu, na Mirogoju, Svetom Duhu i Ribnjaku. Andautonija se osobito razvila u I–III. st., pošto je u drugoj polovici I. st. postala gradskom općinom Municipium Flavium Andautonia te važnom postajom za opskrbu rimske vojske, posebice rimskoga vojnog tabora u Sisciji. U V. st., zbog barbarskih provala, naseljavanje i urbanizacija Andautonije, središte koje se tada nalazilo na području Gradišća, bilo je prekinuto. Vjerojatno je tada gradsko stanovništvo izbjeglo na sigurnije područje, na današnji Gornji grad u Zagrebu. Od kraja IV. i početka V. st. područje Savske Panonije, pa tako i Zagreba, bilo je izloženo prodorima Vizigota i Langobarda, a od VI. st. Avara i Slavena, koji su 615. do temelja razorili Andautoniju. Mnogi arheološki ostatci, posebice grobovi, potvrđuju prisutnost Avara i Slavena na području današnjega grada; jedan je od najljepših nalaza iz toga doba fibula, pronađena u ženskom grobu u današnjem Donjem Stenjevcu (VII. st.). U Podsusedu, nedaleko od Stenjevca, pronađen je grob hrvatskoga ratnika iz IX. st. sa željeznim mačem s lijevanim brončanim okovima, a na Krugama četiri slavenska ranosrednjovjekovna groba s bogatim nalazima oruđa i oružja. Posebice je vrijedan grob s kraja VIII. st. u kojem je bio pokopan avarski konjanik s oružjem (dugo koplje) i jahaćim priborom (žvale, stremeni) te lijepim primjerkom dugog i teškog avarskoga bojnog noža (tzv. sax).
Nakon razdoblja VII–IX. st., kada su se na prostoru Zagreba isprepletale avarska, slavenska i franačka kultura, Hrvati su organizirali trajnija naselja između Save i Medvednice. Ostatci bedema na istočnoj strani Gradeca (na položaju današnjega Muzeja grada Zagreba) mogu se datirati u 679., što znači da je na tom prostoru postojala utvrda kao začetak srednjovjekovne naseobine. Po svemu sudeći u tim se stoljećima zagrebački prostor nalazio u sastavu panonske slavenske države (Panonske Hrvatske), a potom u sastavu Hrvatskoga Kraljevstva za vladavine Petra Krešimira IV. (od približno 1058. do 1074), odnosno za Zvonimirova banovanja u Slavoniji (1060-ih do 1070-ih). Postoje naznake da su vjerojatno u X. st. ugarski vojskovođe zauzeli »utvrdu Zagreb«. Postoje i neki dokazi da je srednjovjekovno hrvatsko naselje nastalo na brežuljku sjeverno od današnjega Trga bana Jelačića, i to negdje na prostoru katedrale i kompleksa Kaptola. Najstarija jezgra Zagreba bila je omeđena granicom koja se protezala uz lijevu obalu potoka Medveščaka te od današnjega Krvavoga mosta do Draškovićeve ulice. Uključenje Slavonije u sastav Ugarskoga Kraljevstva potkraj XI. st. bitno je utjecalo na daljnji razvoj Zagreba. Naime, oko 1091 (najkasnije 1094) ugarski kralj Ladislav I. Arpadović utemeljio je u Zagrebu biskupiju, koja se prvi put spominje u tzv. Felicijanovoj povelji iz 1134. Bila je podređena Ostrogonskoj nadbiskupiji, a prvi zagrebački biskup bio je Čeh imenom Duh. Uskoro nakon utemeljenja biskupije bio je osnovan Kaptol (capitulum ecclesie Zagrabiensis), upravno i duhovno središte Zagrebačke biskupije; njegovi su kanonici tada za potrebe vlastitoga smještaja dobili zemljište sjeverno od katedrale (Kanonička Ves), a za potrebe uzdržavanja posjed s podložnim seljacima i šumom na području Medvednice (svetošimunski posjed). Svi svećenici i sam biskup bili su organizirani u »samostan sv. Stjepana«, kako se nerijetko u pisanim vrelima nazivala Zagrebačka biskupija. Ubrzo nakon osnutka, Zagrebačka je biskupija postala snažno kulturno središte, o čem svjedoči bogata zbirka liturgijskih i teoloških djela te kodeksa, od kojih su neki nastali u francuskim skriptorijima ili su bili izrađeni u Ugarskoj na temelju predložaka iz sjeverne Francuske (Sakramentar sv. Margarete, Pontifikal i Benedikcional iz XI. st., raskošno ilustrirana Svečana Biblija /Biblia sollemnis/ iz XIV. st.). Utemeljenjem biskupije Zagreb je izrastao u administrativno, političko i vojno središte Slavonije te sjedište kraljevske Zagrebačke županije; od svojeg osnutka bio je locus credibilis (→ vjerodostojno mjesto). Od tada se u izvorima spominje kao castrum (utvrđeni grad) te je zasigurno bio zaštićen fortifikacijama. Ondje je stolovao kraljevski župan, koji je bio dužan ubirati kraljevske daće i poreze te je imao sudsku vlast. U gradu je djelovao i pristav (izvršitelj sudskih naloga), biran kraljevskim autoritetom. Tako se, primjerice, 1198. spominje kraljev pristav Vratislav iz Zagreba, a 1224. pristav Petar, također iz Zagreba. U XIII. st. biskupskomu je Zagrebu pripadala Vlaška ulica (vicus Latinorum), a od 1247. i dio zemljišta na Gradecu. Pokraj toga naselja, na susjednom brdu (današnji Gornji grad) razvilo se utvrđeno naselje Gradec (Grec, Grech, Mons Grecensis).
Pošto su u provali Tatara 1242. bila opustošena oba srednjovjekovna zagrebačka naselja (Kaptol i Gradec), kralj Bela IV. podijelio je Gradecu Zlatnu bulu, kojom je postao slobodnim kraljevskim gradom, bio je izuzet od županske vlasti i izravno podređen kraljevskom taverniku, te je stekao posjede u gradskoj okolici, kao i pravo na održavanje sajmova. Tada su njegovi građani stekli posjed, kojemu je istočna granica išla od kraljevskoga Broda na Savi, potom potokom Medveščakom i Gračancom do Sljemena. Sljemenska kosa bila je njegova sjeverna, potok Vrapčak zapadna, a rijeka Sava južna granica. Neposredno nakon tatarskoga pustošenja 1242., stanovnici Gradeca i biskupskoga Zagreba obnovili su gradske zidine. Do 1257. bile su obnovljene zidine Gradeca, koji se tada prvi put spominje kao castrum, a nedugo potom bila je podignuta i južna gradska kula (Lotrščak). Pošto je Bela IV. darovao Kaptolu dio Gradeca (1247), bila je ondje podignuta kula, poslije nazvana Popov toranj. Izgrađena su i četvera vrata, koja su omogućavala ulaz u varoš; isprva na istoku Kamenita i na zapadu Mesnička vrata, a nešto poslije manja Nova vrata na jugu i Poljska vratašca na sjeveru. Zbog opasnosti od neprijateljskih napada, ispred vrata su bili iskopani duboki rovovi, a preko njih postavljeni drveni mostovi, koji su se po potrebi podizali te zatvarali ulaz u Gradec. Približno u isto doba bila je na kaptolskom posjedu na obroncima Sljemena izgrađena utvrda Medvedgrad, a gradnje su nastavljene i na Kaptolu. Na prostoru sjeverno od porušene katedralne crkve zagrebački su kanonici izgradili drvene i zidane kurije za stanovanje, uz koje su bili i vrtovi, gospodarske zgrade i stanovi za poslugu. Kurije su se na zapadu gradile do potoka Medveščaka, a na istoku do Ribnjaka. Istodobno je zagrebački biskup Timotej (1263–87), prije kapelan pape Urbana, započeo izgradnju katedralne crkve.
U drugoj polovici XIII. i prvoj polovici XIV. st. podno Gradeca je nastalo podgrađe, Njemačka (Šoštarska) Ves i Nova Varoška Ves (današnja Ilica), a od 1334. na kanoničkim se posjedima sjeverno od Kaptola razvijala Nova Ves. Otkako je 1256. Bela IV. dodatno proširio prava Gradeca davši njegovim građanima pravo održavanja godišnjega Markova sajma, a 1267. oslobodio ih od plaćanja carine (tridesetina), grad je gospodarski ojačao, te je postao obrtničkim, trgovačkim i kulturnim središtem. Ondje je bila izgrađena župna crkva sv. Marka, u kojoj su u pojedinim razdobljima bile smještene zastave čak 12 obrtničkih bratovština. U XIII. i XIV. st. biskupski Zagreb razvio se u snažno kulturno i obrazovno središte, čemu su posebice pridonijeli pripadnici franjevačkoga, dominikanskoga, pavlinskog i cistercitskog reda, koji su u okolici podignuli samostane. Najznačajniji poticaj razvoju školstva u razvijenom srednjem vijeku dao je zagrebački biskup Augustin Kažotić, utemeljitelj katedralne škole, organizirane po uzoru na studia solemnia dominikanskoga reda, koja se smatra prvim višim studijem filozofije (artium) i teologije u Hrvatskoj.
U XIV. i prvoj polovici XV. st. Gradec se razvio u važno gospodarsko središte, u kojem su, osim lokalnoga hrvatskog stanovništva, djelovale i kolonije stranih trgovaca i obrtnika, prije svega Talijana, Nijemaca i Madžara. Iako se talijanska etnička skupina, podrijetlom iz bogatih talijanskih gradova poput Firence, Padove i Venecije, isticala bogatstvom, ipak je najveći utjecaj u gradu imalo najbrojnije hrvatsko stanovništvo. Talijani su se bavili uglavnom trgovinom, često trgujući luksuznom robom, koju su nabavljali u talijanskim gradovima. Gradečki Nijemci bavili su se obrtom, ponajprije klesarstvom, graditeljstvom i zidarstvom, u čem su, zbog iznimne vještine i razvijene tehnologije rada, bili vrlo cijenjeni. Među Hrvatima se isticala skupina zlatara i trgovaca.
Unatoč općemu napretku grada, u doba nakon izbora Sigismunda Luksemburgovca za hrvatsko-ugarskoga kralja (1387–1437) Gradec je doživio gospodarski zastoj. Tada su ga napustili talijanski trgovci, no broj njegovih stanovnika nije se smanjio, a trgovinu su preuzeli Nijemci i Madžari te izbjeglice iz jugoistočnih hrvatskih prostora, koji su se ondje naselili u prvom valu osmanske najezde u prvoj polovici XV. st. U istom stoljeću sve se snažnije osjećala osmanska prijetnja. Već 1414. provalili su Osmanlije na područje pod upravom mačvanskoga bana Ivana Morovićkoga u Slavoniji te u gradsku okolicu. U XV. st. okolna su sela bila više puta opljačkana i spaljena, a dio stanovništva odveden u ropstvo. U takvim okolnostima stanovnici Gradeca i Kaptola prionuli su na obnovu gradskih zidina. Godine 1469. Matija Korvin dopustio je zagrebačkomu biskupu da utvrdi Kaptol, što je bilo i učinjeno do 1478. Pošto su 1475. vlasti Gradeca izvijestile kralja da su gradske zidine u lošem stanju, Matija Korvin izdao je naredbu Zagrebačkoj županiji, kao široj administrativnoj jedinici, da novčano potpomogne njihov popravak. Radovi su se nastavili i u idućem stoljeću, kada su, zahvaljujući potpori Jagelovića te oslobođenju stanovnika Gradeca od poreznih obveza, bedemi bili ojačani. Kaptol je također ulagao u obnovu zidina pa je tako zagrebački biskup Luka Baratin (1500–10), kojega je kralj Vladislav II. Jagelović poslao u Zagreb, od kralja dobio izravnu naredbu da poradi na utvrđivanju biskupskoga grada. Tada započeti radovi dovršeni su za uprave nadbiskupa i kardinala Šimuna Bakača-Erdődyja. Godine 1513–21. cijeli arhitektonski kompleks katedrale i biskupskoga dvora bio je utvrđen renesansnim bedemima nepravilna oblika, ojačanima nizom bastionskih kula.
Osim učestalih osmanskih napada (posebice snažni 1527., 1530., 1532., 1593), epidemija kuge i potresa, Gradec i Kaptol već od XIII. st. potresali su i stalni međusobni sukobi. Isprva su se vodili zbog posjedâ i mlinova, a potom i zbog trgovačkih nesuglasica, jer je Kaptol, poput Gradeca, postajao gospodarski sve aktivniji. Uz to je Gradec sve teže podnosio da Kaptol ubire njegove tržne daće i da biskup po volji određuje desetinu. Tijekom dugotrajnih prijepora Gradec se u političkim borbama našao u suprotnom taboru od Kaptola. U građanskom ratu nakon smrti Ludovika I. Anžuvinca (1382) Kaptol je pristao uz Karla Dračkoga, a Gradec uz kraljicu Elizabetu, potom uz Sigismunda Luksemburgovca. Zbog sukoba koji su potom izbili Kaptol je dva puta izopćio građane Gradeca. U prvoj polovici XV. st. Gradecom je vladao Ulrik Celjski, a kada je on 1456. ubijen, građanima je bila vraćena samouprava.
Premda je Matija Korvin 1472. potvrdio privilegije Gradeca i time ojačao njegov položaj, porezna opterećenja bila su razlogom trajnoga nezadovoljstva njegovih građana. Posebice visok bio je izvanredni ratni porez (dica subsidium), koji su plaćali sve do kraja XVI. st. Istodobno je Kaptol bio u znatno boljem položaju zahvaljujući snažnijoj povezanosti s kraljem i banom kao najvišim autoritetima u Kraljevstvu.
Premda su u kasnom srednjem i ranom novom vijeku Kaptol i Gradec ostali dvije zasebne cjeline, od XVI. st. sve se češće koristio zajednički naziv Zagreb. Postupno je stjecao položaj glavnog upravnog središta Hrvatske i Slavonije, ponajviše zahvaljujući zasjedanjima Hrvatskoga i Hrvatsko-slavonskoga sabora. U istom su stoljeću njegove stanovnike zadesile dvije velike kužne epidemije (1553., 1600) te više osmanskih napada. Godine 1556. nedaleko od Zagreba Osmanlijama se suprotstavio hrvatski ban Petar Erdődy, a 1557. vrhovni kapetan Hrvatske i Slavonske krajine Ivan Lenković odnio je pobjedu nad osmanskom vojskom. Istodobno su na području Zagrebačke biskupije izbile razmirice s kalvinistima, a 1554. bio je održan crkveni sabor na kojem je bilo osuđeno kalvinističko djelovanje na tom području. Zbog nestabilnih prilika hrvatski banovi nisu stolovali u Zagrebu sve do početka XVII. st., a prvi ban koji je ondje imao sjedište bio je Nikola Frankapan (1621).
Završetkom austro-turskoga, tzv. Dugog rata (1606), u Zagrebu su se sve češće održavali Hrvatsko-slavonski sabori (1606., 1608., 1632), a zahvaljujući dolasku crkvenih redova, napose isusovaca (1606), grad je izrastao u obrazovno središte. U zgradi bivšega dominikanskoga samostana uz crkvu sv. Katarine na Gradecu, isusovci su osnovali prvu klasičnu gimnaziju u Hrvatskoj, u kojoj je 1633. bila pokrenuta nastava iz moralne teologije i kanonskoga prava, a 1662. kolegij (učilište) filozofije i teologije. Godine 1664. isusovci su iz Ljubljane u zagrebački kolegij prenijeli tiskaru, a 1669. kralj Leopold izdao je privilegij kojim je isusovački kolegij uzdignut na razinu generalnoga studija, s povlasticama koje su imala i druga sveučilišta u Habsburškoj Monarhiji. Time su bili postavljeni temelji Zagrebačkoga sveučilišta. Godine 1671. Hrvatski sabor potvrdio je Leopoldov privilegij. Tijekom 1630-ih bio je utemeljen franjevački studij teologije, poslije proširen u studium theologicum generale. Ubrzo nakon isusovaca, u Zagrebu su samostane utemeljili kapucini (1618), a potom na Gradecu i klarise (1646).
Premda se do početka XVII. st. Zagreb već oblikovao kao jedinstvena urbana cjelina, Gradec se i dalje pozivao na svoje srednjovjekovne privilegije. Godine 1609. potvrdom gradskog statuta od strane kralja Matije II. Habsburgovca (1608–19) bila je učvršćena gradska autonomija, a gradska je uprava potom donijela niz uredbi o uređenju grada. Crkveni život na Gradecu odvijao se oko župne crkve sv. Marka, koja je u XVII. st. bila obnovljena. Ujedno je 1614. temeljito bila obnovljena crkva sv. Margarete u podgrađu, a 1675. uređena je crkva sv. Katarine. Izvještaji o slavljenju blagdana, dočecima velikaša i crkvenih velikodostojnika svjedoče o snaženju gospodarstva Gradeca u tom razdoblju. Bile su izgrađene nove javne zgrade (općinska vijećnica 1615–16) te plemićke palače (obitelji Zrinski, Vitezović, poslije palače obitelji Bužan, Pejačević, Vojković, Raffay). U dvama velikim požarima 1645. i 1674. znatno su stradali Gradec, Kaptol i Vlaška ulica.
Jednako kao Gradec, i Kaptol je u XVII. st. doživio znatne promjene. Nakon požara 1624. bili su obnovljeni kapela sv. Stjepana i biskupski dvor, potom portal i oltar stolne crkve, a 1655. njezin krov. Biskupski dvor, samostani, župne i katedralna crkva u XVII. i XVIII. st. dobili su barokni izgled. Godine 1622. u biskupskoj Vlaškoj Vesi izgrađena je crkva sv. Petra, a pokraj franjevačkoga samostana na Kaptolu i crkva sv. Franje.
U tom su razdoblju većinu umjetničkih i graditeljskih radova na sakralnim objektima na Gradecu i Kaptolu izveli poznati majstori iz Italije, Slovenije i Hrvatske. Istodobno su se, unatoč čestim kužnim epidemijama (1647., 1682), poboljšali sanitarni uvjeti zahvaljujući skrbi o javnim zdencima, kupalištima, izgradnji hospitala i ubožnica. Godine 1660. isusovci su otvorili novu ljekarnu.
Usporedno je tekao kulturni razvoj, u mnogome potaknut obnovom djelatnosti isusovačke tiskare (1695), zahvaljujući inicijativi Pavla Vitezovića Rittera, koji je 1700. napisao djelo Oživjela Hrvatska. U gradu su tada djelovali ugledni kulturni djelatnici Juraj Habdelić i Stjepan Glavač.
U XVII. i XVIII. st. na Gradecu i Kaptolu djelovali su mnogi cehovi; prvi je 1609. bio utemeljen ceh postolara na Kaptolu, pravila kojega su potvrđena 1627., a potom i cehovi krznara i čizmara. Od XVII. st. sve veći nadzor nad cehovima imali su gradska uprava, Hrvatski sabor i županijske vlasti.
Od početka XVIII. st. Zagreb se isticao kao političko i administrativno središte banske Hrvatske. Tada je Hrvatski sabor zasjedao ili na Gradecu ili u biskupskom dvoru na Kaptolu. Godine 1712. odlukom Hrvatskoga sabora na Gradecu donesena je Pragmatička sankcija, a 1723., na prijedlog kralja Karla III., Hrvatski je sabor utemeljio Banski stol, središnje sudsko tijelo za Hrvatsku, kojim je predsjedao ban. Od 1772. u gradu je djelovao Političko-kameralni studij namijenjen izobrazbi administrativnih i financijskih stručnjaka za rad u državnoj upravi, a od 1776., nakon velikoga požara u Varaždinu, Hrvatsko kraljevsko vijeće (Consilium Regium Croaticum), koje je upravljalo političkim, gospodarskim i vojnim poslovima Kraljevine Hrvatske i Slavonije. Vijeće, kojim je bila umanjena važnost Sabora, vodio je ban s pet savjetnika, a istaknuti član Vijeća bio je Nikola Škrlec Lomnički, pravnik, ekonomist i vrhovni ravnatelj škola u banskoj Hrvatskoj. Nakon odluke Josipa II. o ukidanju isusovačkoga reda (1773) i zatvaranja isusovačke akademije, u Zagrebu je 1776. bila utemeljena Kraljevska akademija znanosti s tri fakulteta (filozofskim, bogoslovnim i pravnim). Istodobno su bili zatvoreni samostani pavlina, kapucina i klarisa. Isusovačka knjižnica tada je postala Akademijina, a osnovana je i glazbena škola. Godine 1777. Baltazar Adam Krčelić svoju je bogatu knjižnicu ostavio Kraljevskoj akademiji u Zagrebu i time postavio temelje današnjoj Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici. Obogaćivanju kulturnog i javnog života Zagreba u XVIII. st. znatno je pridonijela djelatnost češkoga tiskara Antuna Jandere, koji je 1771. tiskao 50 brojeva Ephemerides Zagrabienses, prvih hrvatskih novina na latinskom jeziku. Otkako su preustrojem Vojne krajine 1783. Banska krajina i Varaždinski generalat (od 1786. i Karlovački generalat) bili ujedinjeni u Generalkomandu u Zagrebu, grad je postao i vojnim središtem Hrvatske i Slavonije. Od 1786. ondje je bilo smješteno krajiško Generalno zapovjedništvo, nadležno za cijelu hrvatsko-slavonsku Vojnu krajinu. Na zasjedanju Hrvatskoga sabora 1790., a zbog otpora centralizaciji i germanizaciji, izražena je bila spremnost Sabora na priznanje Ugarskoga namjesničkog vijeća, kao vlade za Hrvatsku.
Zahvaljujući cjelokupnomu razvoju grada do kraja XVIII. st., u njem su bile sagrađene mnoge palače plemićkih obitelji (Erdődy, Oršić, Škrlec, Sermage, Rauch, Raffay, Drašković, Vojković, Batthyány, Patačić, Bužan). U istom stoljeću bili su izgrađeni i obnovljeni mnogi sakralni objekti na području Kaptola, a 1730. započela je izgradnja raskošne barokne biskupske palače. Kulturnom usponu grada pridonijela je djelatnost tadašnjih biskupa kao i djelatnost biskupske tiskare i knjižare 1794–1824., koju je utemeljio biskup Maksimilijan Vrhovac radi tiskanja djela na hrvatskom i latinskom jeziku, čime se nastojao suprotstaviti madžarizaciji. Za Vrhovčeva biskupovanja bio je uređen perivoj Maksimir te izgrađena bolnica na Harmici (1800), isprva vojna, a od 1804. prva civilna bolnica u gradu, s posebnim odjelima za umobolne i siromahe.
Početkom XIX. st. Zagreb je bio tek manji srednjoeuropski grad koji je, prema prvom popisu stanovništva iz 1809., imao 9136 stanovnika. U tom se stoljeću, unatoč politički nestabilnim prilikama, revolucionarne 1848., razdoblju bečkog apsolutizma i madžarskoga pokušaja hegemonije potkraj stoljeća, grad u mnogome modernizirao te oblikovao kao političko, gospodarsko, crkveno i kulturno središte Hrvatske. Tijekom političkoga previranja, prije revolucionarnih događaja 1848., ondje su, prilikom izbora za županijsku skupštinu 1845., izbili nemiri te je došlo do krvoprolića na Markovu trgu (→ srpanjske žrtve). Tih je godina hrvatska politička elita u Zagrebu isticala zahtjev za neovisnošću o Ugarskoj. Na zasjedanjima Hrvatskoga sabora (posebice na onom iz 1847) narodnjačka većina utjecala je na zaključke o obnovi samostalne hrvatske vlade, uspostavi banske vlasti u njezinu punom opsegu i ujedinjenju Dalmacije i Rijeke s banskom Hrvatskom. Hrvatski sabor izrazio je i želju da se Zagrebačka biskupija uzdigne na položaj nadbiskupije, a zagrebačka Akademija na razinu sveučilišta. Godine 1847. proglasio je hrvatski jezik službenim umjesto latinskoga. Iduće, 1848., na zasjedanju Velike narodne skupštine bila su prihvaćena Zahtijevanja naroda, program građansko-liberalnih reformi u 30 točaka, kojim se među ostalim tražilo ujedinjenje hrvatskih zemalja u jednu državnu cjelinu, samostalna hrvatska vlada, ravnopravnost svih naroda u Ugarskoj i očuvanje Habsburške Monarhije, uvođenje hrvatskog jezika u školstvo i upravu na svim razinama, utemeljenje sveučilišta. U srpnju iste godine bio je sazvan i prvi izabrani, a ne staleški sabor, koji je kao zakonodavno tijelo trebao obuhvatiti područja banske Hrvatske, Slavonije, Vojne krajine, Dalmacije, Rijeke i Međimurja. U studenome 1848. u Zagrebu je bila osnovana narodna organizacija Družtvo slavenske Lipe na slavenskom Jugu, koja je ujedinila pripadnike različitih političkih usmjerenja, a većinu su činili radikalni demokrati, uglavnom pripadnici hrvatskoga narodnog preporoda, Hrvati i Srbi. Zbog burnih političkih događaja i jačanja hrvatske nacionalne svijesti, prestali su stoljetni sukobi između Gradeca i Kaptola, koji su se 1850. ujedinili u jedinstvenu općinu. Tada je bila uvedena i moderna gradska uprava pa su zagrebački Gradec, Kaptol, Nova Ves i Vlaška ulica spojeni u jedinstvenu gradsku cjelinu na čelu s prvim načelnikom Josipom Kamaufom. Unatoč relativno nepovoljnim političkim okolnostima, od sredine XIX. st. otpočeo je snažan urbanistički razvoj grada. Postupno se urbanizacija proširila i na gradska predgrađa (Črnomerec, Horvati, Trnje, Fraterščica, Mlinovi, Čukovići, Vrhovec, Brodari, Pantovčak, Ljubljanica, Jelenovac, Prekrižje). Na oblikovanje Zagreba kao glavnog upravnog središta Hrvatske znatno je utjecalo i podizanje Zagrebačke biskupije na rang nadbiskupije temeljem bule pape Pija IX. iz 1852., za biskupovanja Jurja Haulika. Od tada su joj bile podređene Đakovačka (Bosansko-srijemska), Senjsko-modruška i Križevačka (grkokatolička) biskupija.
Nakon razdoblja apsolutizma, na zasjedanju Hrvatskoga sabora 1861. bila je zatražena uspostava teritorijalne cjelovitosti Trojedne Kraljevine te je postavljen zahtjev za pripojenje Turske Hrvatske. Zbog otpora madžarizaciji u Zagrebu je 1862. utemeljen Stol sedmorice kao vrhovno sudište za Hrvatsku i Slavoniju, koja je time na polju sudstva odvojena od Ugarske. Godine 1869. ukinuta je Hrvatska dvorska kancelarija u Beču, a u Zagrebu je utemeljena Kraljevska hrvatsko-slavonsko-dalmatinska vlada s ovlastima u unutarnjim poslovima, poslovima proračuna, bogoštovlju, nastavi i pravosuđu. No u posljednja dva desetljeća XIX. st., tijekom snažnoga pritiska madžarizacije, u kolovozu 1883. donesena je, protivno Hrvatsko-ugarskoj nagodbi (1868), odredba o postavljanju madžarskih grbova i dvojezičnih natpisa na zgradu Financijske uprave u Zagrebu. Zbog toga su izbile velike protumadžarske demonstracije pa su natpisi na madžarskom uklonjeni.
U XIX. st. osjećao se i snažan razvoj na području gospodarstva. U Zagrebu je 1841. bilo osnovano Hrvatsko-slavonsko gospodarsko društvo, sa zadaćom usavršavanja obradbe poljoprivrednih zemljišta, a jedan od utemeljitelja i prvi predsjednik bio je zagrebački biskup J. Haulik. Godine 1862. puštena je u promet željeznička pruga na relaciji Zidani Most–Sutla–Zagreb–Sisak, prva na hrvatskom tlu, 1865. otvorena je željeznička pruga Zagreb–Karlovac, 1870. prema Križevcima i dalje prema Budimpešti, a 1873. Zagreb je prugom preko Karlovca bio povezan i s Rijekom. Na poticaj Josipa Ferdinanda Devidéa, 1864. bila je otvorena Prva izložba dalmatinsko-hrvatsko-slavonska, na kojoj su predstavljeni hrvatski industrijski i poljoprivredni proizvodi, a 1891. održana je gospodarska izložba na kojoj su sudjelovali i predstavnici iz Istre i Dalmacije. Daljnji napredak gospodarstva i privrede označilo je utemeljenje Kluba inžinirah i arhitektah 1878., radi stvaranja tehničkih institucija potrebnih za tehnološki razvoj Hrvatske. Godine 1863. bila je puštena u pogon plinara, 1878. grad je dobio vodovodni sustav, 1891. bio je uveden konjski, a 1910. električni tramvaj. Godine 1886. proradila je prva privatna telefonska centrala u vlasništvu Vilima Schwarza s 30 brojeva, a 1893. telefonsku mrežu preuzela je gradska uprava.
Od sredine stoljeća u gradu su počele djelovati i mnoge kulturne ustanove. Godine 1842. osnovana je Matica ilirska (→ matica hrvatska), koja je 1852. započela tiskati zabavni i poučni tjednik Neven, a 1850. Ivan Kukuljević Sakcinski osnovao je u Zagrebu Društvo za povjestnicu jugoslavensku te 1851. započeo tiskanje Arkiva za pověstnicu jugoslavensku, prvoga stručnoga povijesnog časopisa u Hrvatskoj. Hrvatski je sabor 1861. potvrdio prijedlog Josipa Jurja Strossmayera o osnutku Jugoslavenske akademije znanosti i umjetnosti, koja je utemeljena 1863., a njezin prvi predsjednik bio je Franjo Rački. Godine 1861., na poticaj J. J. Strossmayera, Hrvatski sabor donio je zakon o utemeljenju Zagrebačkoga sveučilišta s četiri fakulteta. To je rezultiralo 1874. službenim otvorenjem Sveučilišta na Katarininu trgu, s mudroslovnim (filozofskim), pravoslovnim (pravnim), bogoslovnim (teološkim) i medicinskim fakultetom. Godine 1882. Sveučilište je premješteno u tadašnju javnu bolnicu, danas zgradu Rektorata. Usporedno s osnutkom temeljnih znanstvenih i obrazovnih ustanova bilo je utemeljeno i više strukovnih nacionalnih udruga. Tako je 1868., na poticaj nadbiskupa J. Haulika, u Zagrebu bilo utemeljeno Hrvatsko književno društvo sv. Jeronima radi okupljanja hrvatskih katoličkih intelektualaca. Iste je godine, zaslugom Isidora Kršnjavoga, utemeljeno Društvo umjetnosti, a deset godina poslije (1878) Hrvatsko arkeologičko družtvo (od 1895. Hrvatsko arheološko društvo) na čelu s I. Kukuljevićem Sakcinskim. Godine 1900. utemeljeno je i Društvo hrvatskih književnika.
U XIX. st. grad je postao i središtem hrvatskog novinstva različitih političkih opcija. Tako je 1837. Ljudevit Gaj na Gornjem gradu otvorio prvu privatnu tiskaru, te je s radnicima tiskare potpisao prvi kolektivni ugovor u hrvatskoj povijesti. Godine 1849. na njemačkom su počele izlaziti novine Südslavische Zeitung, namijenjene inozemnoj javnosti, glavni urednik kojih je bio Čeh Josip Praus, a 1850. Ivan Franjo Jukić započeo je u Zagrebu tiskati časopis Bosanski prijatelj. Godine 1860. počeo je izlaziti i politički list Pozor (od 1871. Obzor). Godine 1894. bila je osnovana Socijaldemokratska stranka Hrvatske i Slavonije, a već od 1892. tiskalo se i socijaldemokratsko glasilo Sloboda. Nekoliko godina prije nego što je ondje bio utemeljen Zemaljski zavod za odgoj slijepe djece (1895), učitelj i tiflopedagog Vinko Bek pokrenuo je časopis Sliepčev prijatelj (1890) i napisao Početnicu (1889) Brailleovim pismom.
U drugoj polovici XIX. st., posebice u posljednja dva desetljeća, Zagreb je doživio znatne urbanističke preinake, te je grad, nakon velikoga potresa 1880. koji je u znatnoj mjeri oštetio gradsku arhitekturu, dobio nov izgled. Tada su izgrađene mnoge javne i sakralne građevine. Postavljanjem Josipa Mihalovicsa za zagrebačkoga nadbiskupa 1870., započela je obnova zagrebačke katedrale u neogotičkom stilu (dovršena 1899), koju je, prema nacrtima arhitekta Friedricha Schmidta, izveo Herman Bollé. Zauzimanjem I. Kršnjavoga bio je osnovan 1880. Muzej za umjetnost i obrt, a 1882. i Obrtna škola, koja je izgrađena uz suradnju arhitekta Bolléa. Godine 1885. za javnost je otvorena i Strossmayerova galerija starih majstora u Zagrebu, a 1889. otvoren je Botanički vrt. Godine 1896. izgrađen je Umjetnički paviljon, za koji je metalna konstrukcija bila prenesena s Milenijske izložbe u Budimpešti; ondje je 1898. bila održana izložba Hrvatski salon, na kojoj su sudjelovali svi važniji predstavnici hrvatske likovne moderne. U Zagrebu je 1895. svečano otvorena zgrada Hrvatskoga narodnoga kazališta, koju su u duhu historicizma projektirali i gradili Ferdinand Fellner i Hermann Helmer. Skupina hrvatskih đaka i studenata, koji su smatrali da je dolazak Franje Josipa I. na otvorenje zgrade kazališta znak potpore Khuen-Héderváryjevu režimu, spalila je madžarsku zastavu pred spomenikom bana Josipa Jelačića. Nakon tog incidenta sudionici demonstracija bili su protjerani iz zagrebačkih škola i sa Sveučilišta, te ih je većina nastavila školovanje u Pragu, gdje su došli u dodir s idejama Tomáša Masaryka.
Godine 1846. u Zagrebu je bila izvedena prva hrvatska opera Ljubav i zloba Vatroslava Lisinskoga, koji je, uz Ferdu Livadića, bio najistaknutiji skladatelj preporodnoga razdoblja. Njegova druga romantična opera, Porin, bila je skladana 1851., a izvedena 1897. Opera zagrebačkoga HNK-a, prva hrvatska operna kuća, bila je utemeljena 1870., a za otvorenje njezine prve sezone Ivan Zajc skladao je operu Mislav, koja je bila izvedena u starom kazalištu na Markovu trgu. Godine 1876. bila je izvedena Zajčeva opera Nikola Šubić Zrinjski, a 1884. Zagrebačka filharmonija, najstariji hrvatski simfonijski orkestar, održala je svoj prvi koncert.
Svestrani razvoj Zagreba u XIX. st. utjecao je na porast stanovništva pa su 1900. bila zabilježena 61 002 stanovnika. U XX. st. grad se nastavio razvijati kao svekoliko središte Hrvatske. Politički događaji s početka stoljeća, vezani uz raspad Habsburške Monarhije, u mnogome su imali odjeka u Zagrebu. Godine 1903. na javnoj skupštini bilo je zatraženo financijsko osamostaljenje Hrvatske i jačanje političkih sloboda, a pošto su u Zaprešiću kraj Zagreba vojnici pucali na seljake, Khuen-Héderváry bio je prisiljen odstupiti s banskoga položaja. Politička situacija u Zagrebu bila je osobito zaoštrena 1912., otkako je za bana bio postavljen Slavko Cuvaj, koji je provodio političke represalije i raspustio Hrvatski sabor. Uz to, Khuen-Hédérvary, tada madžarski ministar predsjednik, ukinuo je ustav i S. Cuvaja imenovao komesarom. Završetkom I. svjetskoga rata, nakon prihvaćanja Zagrebačke deklaracije 1918., u Zagrebu je bilo osnovano Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba kao političko predstavništvo tih naroda u Monarhiji, a 29. X. 1918. Hrvatski je sabor raskinuo sve državnopravne veze s Austro-Ugarskom Monarhijom i proglasio Hrvatsku (Dalmacija, Slavonija, Hrvatska s Rijekom) neovisnom državom, koja pristupa novoproglašenoj Državi Slovenaca, Hrvata i Srba, te je priznao vrhovnu vlast Narodnoga vijeća SHS. Ubrzo nakon stvaranja Kraljevstva SHS, 5. XII. 1918. pripadnici Narodne straže i policijske snage zapucali su na demonstrante na Jelačićevu trgu, velikim dijelom pripadnike domobranskih jedinica (→ prosinačke žrtve). Na lokalnim izborima 1920. najviše su zastupničkih mjesta osvojili komunisti (odnosno SRPJ/k/), 20 od ukupno 48, pa je gradska skupština za načelnika izabrala Svetozara Delića. Kako komunistički zastupnici, kao antimonarhisti, nisu željeli položiti prisegu kralju (odnosno samo uz ogradu), vlada je poništila njihove mandate. Stoga je Delić na položaju bio samo dva dana, baš kao i komunistički zastupnici, jer je policija bajunetama rastjerala sjednicu gradskoga zastupstva. Nakon naknadnih izbora za gradonačelnika je izabran Vjekoslav Heinzel. Ne računajući kraće prekide kada je gradsko zastupstvo bilo raspušteno, Heinzel je bio gradski načelnik od 1920. do 1928. te je jedan od najzaslužnijih za planski razvoj grada i znatnu graditeljsku djelatnost. Kada je 1922. Kraljevina SHS podijeljena na oblasti, Zagreb je postao središte Zagrebačke oblasti. Nakon atentata na hrvatske predstavnike u Skupštini u Beogradu i ranjavanja Stjepana Radića, u Zagrebu je došlo do spontanih demonstracija, a koje su uskoro potom bile krvavo ugušene. Prilikom preustroja Kraljevine Jugoslavije na banovine (1929), Zagreb je postao središtem Savske banovine. Kao odgovor na apsolutističku vladavinu, u Zagrebu je 1932. Seljačko-demokratska koalicija objavila Zagrebačke punktacije, kojima je, u šest točaka programa, istaknuto da je narod izvor političkog autoriteta, a seljaštvo temelj organizacije sveukupnoga života. Unatoč nepovoljnim političkim okolnostima, Zagreb se u međuratnom razdoblju nastavio gospodarski, znanstveno i kulturno razvijati. Godine 1925. bila je dovršena gradnja Ličke pruge Zagreb–Split, čime je Dalmacija željeznički povezana s kontinentalnom Hrvatskom. Godine 1917. otvoren je Medicinski fakultet, 1919. Gospodarsko-šumarski fakultet i Tehnička visoka škola, 1920. Visoka škola za trgovinu i promet, 1922. osnovana je Hrvatska bogoslovska akademija, 1924. Veterinarski, a 1926. Tehnički fakultet. Ramiro Bujas utemeljio je 1920. u Zagrebu prvi laboratorij eksperimentalne psihologije. Istodobno su bile prihvaćane i znanstveno-tehničke inovacije pa je 1926. u Zagrebu proradio prvi radioodašiljač u jugoistočnoj Europi. Iste je godine počeo s emitiranjem Radio Zagreb, prva radiopostaja u jugoistočnoj Europi, a 1928. letom na relaciji Zagreb–Beograd započeo komercijalni putnički zračni promet u Hrvatskoj. Godine 1939. bio je osnovan Ekonomski institut Banovine Hrvatske (danas Ekonomski institut, Zagreb). Godine 1920–28. grad se urbanistički oblikovao zahvaljujući ponajviše djelatnosti arhitekta V. Heinzela, gradonačelnika Zagreba (urbanistički plan, tzv. Regulatorna osnova, donesen je 1923), koji je pridonio njegovu planskomu razvoju te izgradnji istočnoga dijela (od današnje Heinzelove ulice na istoku do Draškovićeve ulice na zapadu). U međuratnom razdoblju znatno je bio poboljšan i status žena u kulturi i znanosti. Godine 1925. Marija Jurić – Zagorka pokrenula je i uređivala Ženski list, prvi hrvatski časopis namijenjen isključivo ženama, a 1937. književnica Ivana Brlić-Mažuranić bila je prva žena izabrana za redovitoga člana JAZU-a.
Početkom II. svjetskoga rata, ubrzo nakon Travanjskoga rata i raspada Kraljevine Jugoslavije, 10. IV. 1941. Slavko Kvaternik je preko Radio Zagreba odaslao proglas o stvaranju Nezavisne Države Hrvatske (NDH). Uskoro potom u Zagrebu je bila sastavljena prva vlada NDH na čelu s Antom Pavelićem kao predsjednikom (poglavnikom) i ministrom vanjskih poslova. Istodobno je u gradu djelovao i snažan radnički komunistički pokret; u listopadu 1940. bila je održana Peta zemaljska konferencija KPJ, a u travnju 1941. sastanak Centralnoga komiteta Komunističke partije Jugoslavije (CK KPJ) i Centralnoga komiteta Komunističke partije Hrvatske (CK KPH), na kojem je bila donesena odluka o nastavku borbi protiv njemačkog okupatora. Tijekom rata stalno je djelovala zagrebačka organizacija KPH, organizacija Saveza komunističke omladine Jugoslavije (SKOJ) i Antifašističkoga saveza žena (AFŽ). Ujedno su djelovali odbori organizacije Narodne pomoći, narodnooslobodilački odbori (NOO) i odbori Jugoslavenskoga narodnooslobodilačkog fronta (JNOF). Antifašistički otpor bio je u gradu osobito snažan 1941., kada je izvedena diverzija na poštu u Jurišićevoj ulici, izvedeno nekoliko napada na ustaške i njemačke vojnike, a zagrebačka je mladež u srpnju 1941. zapalila drveni stadion Sokola na Sveticama, nakon što zagrebački srednjoškolci na istom tom mjestu nisu dopustili da se među njima izdvoje Srbi i Židovi. U istom je duhu na blagdan Krista Kralja 1942. nadbiskup Alojzije Stepinac u zagrebačkoj katedrali održao propovijed u kojoj je istaknuo jednakost svih ljudi bez obzira na rasnu, nacionalnu i vjersku pripadnost. Godine 1941–45. s područja grada bilo je aktivno više desetaka tisuća antifašističkih boraca, a poginulo ih je više od 8000. Istodobno, tijekom rata u Zagrebu su se nalazile sve najviše ustaške i njemačke vojne i političke ustanove. Ondje je od veljače do prosinca 1942. zasjedao Hrvatski državni sabor, koji je potom bio raspušten. Dana 8. V. 1945. partizanske postrojbe ušle su u Zagreb, koji je prethodno napustila ustaška vlada i vojska NDH. Ratno razdoblje izazvalo je potpunu stagnaciju gospodarstva, znanosti i kulture u Zagrebu. Godine 1941. Jugoslavenska akademija znanosti i umjetnosti bila je preimenovana u Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti, a iste je godine dovršena i gradnja bolnice Rebro. Godine 1944. u Zagrebu je prikazan prvi hrvatski zvučni cjelovečernji film Lisinski, filmskoga snimatelja i redatelja Oktavijana Miletića.
U razdoblju nakon II. svjetskoga rata Zagreb se razvijao kao glavni grad SR Hrvatske u sastavu socijalističke Jugoslavije. Odmah nakon završetka rata uslijedile su represije protiv Katoličke crkve pa je zbog navodne suradnje s režimom NDH nadbiskup A. Stepinac 1946. bio osuđen. Represije su nastavljene 1952., kada je Rimokatolički bogoslovni fakultet bio isključen iz sastava Sveučilišta u Zagrebu. Prve naznake političkih, međunacionalnih tenzija u Jugoslaviji pojavile su se 1960-ih, i to na kulturnom planu. Godine 1960. u Zagrebu i Novom Sadu istodobno je bio objelodanjen Pravopis hrvatskosrpskog književnog jezika s pravopisnim rječnikom u nakladi Matice hrvatske (na ijekavici, pisan latinicom) i Matice srpske (na ekavici, pisan ćirilicom). Mnogobrojni hrvatski, a posebice zagrebački jezikoslovci, ali i drugi intelektualci, upozoravali su na to da je riječ o nasilnom pokušaju eliminacije standardnoga hrvatskog jezika. U tom je duhu, sedam godina poslije (1967), u zagrebačkom Telegramu tiskana Deklaracija o nazivu i položaju hrvatskoga književnog jezika, kojom je upozoreno na srbizaciju hrvatskoga jezika odlukama Novosadskoga dogovora (1954) o »hrvatskosrpskom jeziku« i zatražena ravnopravnost svih jezika naroda u Jugoslaviji. Kao središtu Hrvatskoga proljeća, u Zagrebu je u prosincu 1971. započeo obračun s njegovim protagonistima.
U poslijeratnom razdoblju Zagreb se oblikovao kao najsnažnije industrijsko i važno znanstveno i kulturno središte Hrvatske. Godine 1947. bio je otvoren Zagrebački velesajam, na kojem su sudjelovali izlagači iz pojedinih socijalističkih zemalja, ali i Belgije, Francuske, Italije i Nizozemske. Pošto je 1959. Velesajam preseljen na današnju lokaciju, tijekom 1960-ih i 1970-ih postao je mjesto okupljanja vodećih industrijskih korporacija iz cijeloga svijeta. Godine 1950. u Zagrebu su utemeljeni Jugoslavenski leksikografski zavod (danas Leksikografski zavod Miroslav Krleža) i Institut za fiziku i istraživanja iz područja atomske fizike (danas Institut Ruđer Bošković), Branko Gavella osnovao je zagrebačku Akademiju za kazališnu umjetnost (danas Akademija dramske umjetnosti), a utemeljena je i Matica iseljenika Hrvatske (danas Hrvatska matica iseljenika). Za djelovanja gradonačelnika Većeslava Holjevca (1952–62) grad se proširio na južnu obalu Save, te je utemeljen Novi Zagreb. Godine 1959. otvoreni su Most slobode i zračna luka. Pošto se 1964. izlila Sava te uže gradsko područje Zagreba pogodila poplava, 1965. započela je izgradnja nasipa i kanala kao dijela sustava mjera zaštite od poplava. Godine 1973. Zagreb je dobio Koncertnu dvoranu Vatroslava Lisinskog, 1982. na Jezuitskom trgu otvoren je Muzejsko-galerijski centar, a 1987. na Rooseveltovu trgu Muzej Mimara. Iste godine u Zagrebu su održane svjetske studentske športske igre, Univerzijada ’87., kada su otvoreni Sportsko-rekreacijski centar »Jarun«, Sportski centar »Mladost« na Savi i drugi športski objekti. Godine 1988. u Dubravi je otvorena Vojna bolnica (današnja Nova bolnica).
Nakon sloma Hrvatskoga proljeća u Zagrebu je vladala svojevrsna politička apatija, koja je prekinuta 1989. prvim inicijativama za osnivanje oporbenih stranaka, dakle, za uvođenje višestranačkoga sustava. Te je godine bila održana Osnivačka skupština Hrvatskoga socijalno-liberalnog saveza (HSLS), prve oporbene stranke u Hrvatskoj nakon II. svjetskog rata, potom je utemeljena i Hrvatska demokratska zajednica (HDZ). U ožujku 1990. bila je osnovana Koalicija narodnog sporazuma, a 30. V. održana konstituirajuća sjednica višestranačkoga Sabora SRH, na kojoj je za predsjednika Predsjedništva SRH bio izabran Franjo Tuđman. U srpnju iste godine Sabor je prihvatio amandmane na Ustav, prema kojima je Republika Hrvatska postala suverena država, a 22. XII. prihvaćen je novi Ustav RH. Početkom Domovinskoga rata (1991) Zagreb je postao središte domaće i međunarodne diplomacije. U cilju otpora agresivnim presezanjima, u svibnju 1991. na stadionu NK Zagreb bila je održana smotra postrojbi Zbora narodne garde, a u kolovozu je Sabor RH dao povjerenje Vladi demokratskoga jedinstva. U rujnu je bila proglašena prva zračna uzbuna u Zagrebu, a u listopadu su zrakoplovi JNA (JRV) raketirali Banske dvore. Idućega dana, 8. X., proglašena je neovisnost Republike Hrvatske. Godine 1992. u Zagrebu su predsjednici F. Tuđman i Alija Izetbegović potpisali sporazume o prijateljstvu i suradnji Hrvatske i BiH, te o prekidu neprijateljstva između HVO-a i Armije BiH. Pošto su RH priznale mnoge države, u Zagrebu su se od 1992. počela otvarati veleposlanstva, a prvo je otvorila SR Njemačka. Tijekom vojne akcije Medački džep u rujnu 1993. srpske paravojne formacije raketirale su Lučko, predgrađe Zagreba, a početkom svibnja 1995. središte grada. U ožujku 1994. potpisan je Zagrebački sporazum o trajnom primirju s pobunjenim Srbima te o uspostavi gospodarskih odnosa i političkom rješenju sukoba. Godine 1995. dovršena je nova zgrada Nacionalne i sveučilišne knjižnice, a u staru zgradu na Marulićevu trgu preseljen je Hrvatski državni arhiv.
Od 1990. do 2000. grad su vodili gradonačelnici iz redova HDZ-a (Boris Buzančić, Branko Mikša, Marina Matulović-Dropulić), a od 2000. gradonačelnici su iz redova SDP-a (Milan Bandić /od 2009. nezavisni kandidat/, Vlasta Pavić).
Izvor: enciklopedija.hr
Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=0qIMHBRRiHE