Dana 22. ožujka 2020. godine u 6 sati i 24 minute snažan potres magnitude 5.5 prema Richteru pogodio je Zagreb. Dogodilo se ono na što su seizmolozi upozoravali kad god su bili u prilici ali nisu bili shvaćani ozbiljno. Dogodilo se ono protiv čega je Zavod za upravljanje u hitnim situacijama grada Zagreba izrađivao konkretne protumjere, no to također nije shvaćano dovoljno ozbiljno, dapače neki od planova nerijetko su bili popraćeni i podsmijesima. Zašto su hrvatski seizmolozi sa sigurnošću najavljivali jak potres koji će kad-tad pogoditi Zagreb? Odgovor leži u činjenici da je Zagreb u svojoj povijesti više puta stradavao od potresa, a ništa se nije dogodilo što bi na globalnoj ili lokalnoj razini promijenilo tektonske procese u unutrašnjosti Zemlje koji su uzročnici potresa. Da je tomu tako utvrđeno je u velikom broju vrijednih znanstvenih i stručnih radova iz područja seizmologije i fizike krute Zemlje. Kada se govori o tim znanstvenim područjima Hrvatska se zaista ima čime ponositi – dvojica vjerojatno najmarkantnijih i najvažnijih znanstvenika iz toga područja Hrvati su, Ruđer Bošković i Andrija Mohorovičić.
Slika 1. Ruđer Bošković
Ruđer Bošković (1711–1787) bio je član 9 uglednih svjetskih akademija znanosti i umjetnosti. Za nevjerovati je u koliko je znanstvenih područja Ruđer Bošković dao značajne doprinose. Uz redovništvo, kao član isusovačkoga reda do njegova ukidanja, bavio se filozofijom, matematikom, fizikom, geodezijom, astronomijom, graditeljstvom i umjetnošću. Definirao je jedan jedini zakon sila koje postoje u prirodi koji je i danas vrlo aktualan. Bavio se oblikom i veličinom Zemlje, te je definirao geoid kao pravi, fizikalno definirani oblik Zemlje pri čemu je geoid ekvipotencijalna ploha sile teže, odnosno ploha koja je u svakoj točki okomita na smjer sile teže. Samo ime geoida potječe od J. B. Listinga (1873) pa se najčešće Boškovića pogrešno ne dovodi u vezu s geoidom. Jednako je i s teorijom izostazije čije ime potječe od C. E. Duttona (1889) a ne Boškovića, koji ju je postavio. Prema toj teoriji mase koje se uzdižu visoko iznad razine morske površine ne predstavljaju neki »višak mase«, nego su kompenzirane odgovarajućim rasporedom masa u unutrašnjosti Zemlje. Mohorovičićevo otkriće kore Zemlje posve je kompatibilno s Boškovićevim izostatskim postavkama.
Slika 2. Andrija Mohorovičić
Andrija Mohorovičić (1857–1936) je po mnogima najveći hrvatski znanstvenik jer je svoj cjelokupni znanstveni i stručni opus stvorio u Hrvatskoj. Nakon zagrebačkih potresa 1905. i 1906. Mohorovičić svu pozornost posvećuje seizmologiji. Nastoji primarno osigurati seizmografe, koji se počinju proizvoditi u svijetu, te uspijeva dobiti na posudbu jedan seizmograf iz Budimpešte. To se smatra početkom rada seizmološke postaje na Griču u Zagrebu. Početkom 1909. nabavlja tada najmoderniji seizmograf i kaže: »…time smo dostigli sve bolje opservatorije srednje Europe…«. Tim seizmografom zapisuje i oscilacije tla za potresa u listopadu s epicentrom u Pokuplju. Analizirajući zapise toga potresa i seizmografima s drugih seizmoloških postaja, dolazi do svog epohalnog otkrića Zemljine kore. To ga svrstava u najuži krug znanstvenika svjetskoga formata. Granica između kore i plašta Zemlje naziva se njemu u čast Mohorovičićev diskontinuitet a kora Zemlje često samo »Moho sloj«. Kao znanstvenik s istančanim osjećajem za primjenu rezultata znanstvenih istraživanja 1911. objavljuje rad »Djelovanje potresa na zgrade«, koji se slobodno može smatrati osnovom protupotresnoga inženjerstva.
»Veliki zagrebački potres« od 9. studenog 1880.
»Dne 9. studenoga 1880. svanusmo u Zagrebu težkim mutnim jesenskim jutrom. …termometar pokazivaše 9.4 °C, tanka jesenska magla slegla se ponad zemljom, a iz nje sipila je riedka kišica, dočim je sa sjeveroistoka puhao hladan, vlažan vjetar. Nješto preko polak osam sati začuje se podzemna tutnjava, nalik na jaku tutnjavu težko natovarena željezničkoga vlaka, a umah zatim potrese se zemlja takovom žestinom, kakvoj ne samo neima pametara u Zagrebu, nego joj neima traga od vjekova u ljetopisih zagrebačkih«.
Napisao je 1882. godine Josip Torbar (Izvješće o Zagrebačkom potresu 9. studenoga 1880, Zagreb, Tisak Dioničke tiskare.).
»Crkve, kuće i druge zgrade popucale, dimnjaci popucali ili se zakrenuli. Ulice bjehu ruševinom tako zasute, da je mjestimice kolam prolaz zapriječen bio. Neima u gradu i izvan grada kuće niti zgrade, koja nebi više ili manje oštećena«.
U to vrijeme nije bilo seizmoloških instrumenata koji bilježe potrese pa se jačina potresa procjenjuje na temelju učinaka potresa na zgrade i okolicu.
Intenzitet potresa u epicentru procijenjen je temeljem podataka o štetama na objektima na VIII °MSK-78 ljestvice. Dubina žarišta potresa prvi je put određena u Hrvatskoj za hrvatski potres i prema Josipu Torbaru nalazila se između 10 i 15 km.
Potres se s najvećim intenzitetom osjetio u Zagrebu i okolnim mjestima: Kašina, Planina, Vugrovec, Granešina, Čučerje, Podsused, Remete, Resnik, Sesvete, Šestine, Stenjevec, Sv. Helena, Kraljev vrh,…
Osjetio se i u gradovima koji su nekoliko stotina kilometara udaljeni od Zagreba (npr. u Vukovaru, koji je od epicentra potresa bio udaljen 235 km, s intenzitetom V °MCS ljestvice).
Prema pisanju Katoličkog lista (br. 46., Zagreb, 11. studenog 1880., str. 369–370) nastala su velika oštećenja na katedrali, na crkvama i brojnim drugim građevinama.
»U samom Zagrebu danas su zatvorene četiri crkve: Prvostolna, Franjevačka, sv. Marka i sv. Katarine. (…) U Granešini crkve nema, u Remetama se očuvalo jedino svetište, u Kraljevu Vrhu nova novcata crkva danas je gotova razvalina, u Stubici, Bistri, Stenjevcu, Vrapču, Čučerju, Sv. Šimunu, Kašini, Resniku, Prozorju, Moravču itd. moraju župnici gledati, kako će po blagdanima pod prostim nebom okupiti puk, jer su im crkve toliko stradale da su skoro sve službeno zatvorene.«
A izgled grada slikovito je opisan u nastavku:
»Tužno li je danas hodati ulicama grada Zagreba! Nigdje mjesta kamo bi se moglo podignuti oko a da se nauživaš ljepote naše prijestolnice. Vanjsko lice kuća je nagrđeno, krovovi su probušeni, dimnjaci porušeni, tornjevi kuća Božjih raspuknuti, nakrivljeni. A ljudi? S lica im čitaš duboku bol koja im ne dozvoljava govoriti o drugim stvarima osim o nesreći, a i taj govor izvlači suze i kod mnogih muškaraca. Uši nam ne razblažuje ni umiljata glazba, ni skladno pjevanje, ni veseo smijeh: tek udarci raznih majstora s krovova svake kuće odzvanjaju Zagrebom. U crkvu Božju zove nas najmanje zvonce kod sv. Marije, a na pozdrav Gospe podsjeća jedino zvono sv. Marka. Drugdje su zvona zamuknula pa si tihomice mrtve pokapamo. U noći ne svijetli nam plin, a uzburkana zemlja nam ne dozvoljava već osam dana miran san. Na tisuće sugrađana nas je ostavilo tako da su mnogi ostali bez prihoda. Teška, doista, teška nas je snašla nesreća, jer bi i mi danas Jeremijinu tužaljku nad Zagrebom mogli zapjevati«.
U to vrijeme u Zagrebu su zgrade bile uglavnom od cigle. U okolnim selima velika je većina (navodno oko 80 %) kuća bila drvena, dok je ostatak građevina bio sagrađen od cigle. Drvene su kuće pretrpjele manja oštećenja.
Prema procjenama, prilikom potresa je u samom Zagrebu oštećena gotovo polovica zgrada, od ukupno 1758 kuća. Poginulo je dvoje ljudi (litograf Stanić, na kojega se srušio dimnjak, i bankovni službenik Lavoslav Smetana, koji je stradao od žbuke koja se na njega urušila), a 29 ljudi je bilo ozlijeđeno.
Slika 3. Zborno zapovjedništvo, Jezuitski trg
Slika 4. Crkva sv. Antuna, Gornji Stenjevec
Stanovnici čiji su objekti stradali u potresu smještani su u barake koje su brzo postavljene na mjestu današnjega srednjoškolskog igrališta u Klaićevoj ulici. Mnoštvo stanovništva pobjeglo je ili se iselilo u Beč, Graz, Maribor, Celje, Ljubljanu i Trst. U prva 24 sata nakon potresa na zagrebačkom je Glavnom kolodvoru izdano 3800 putničkih karata. Kako bi se mogao nositi s posljedicama potresa, grad je ustanovio posebno povjerenstvo. Oko otklanjanja posljedica štete posebno se angažirao tadašnji gradski senator August Šenoa. Navodno je zbog toga dobio upalu pluća, te je od posljedica ubrzo umro. Računa se da je materijalna šteta iznosila oko 50 milijuna kruna, što je bila polovica tadašnjega godišnjega državnog proračuna. Car i kralj Franjo Josip donirao je 20.000 forinti, no to je bilo dovoljno tek za obnovu nekoliko kuća. Novčana pomoć stizala je iz cijele Europe. Najveći dio priloga uplaćen je na području Austro-Ugarske, no sredstva su skupljena i u Kopenhagenu, Istanbulu, Cardiffu, Londonu, Parizu, Bernu, Sofiji, Aleksandriji, a pomoć je poslao i papa Lav XIII. Potres je potaknuo veliku obnovu grada. Obnovljena je katedrala, a Zagreb dobiva i brojne nove palače, parkove i fontane.
U idućih godinu dana nakon potresa u Zagrebu se prema pisanju osjetilo oko 200 naknadnih potresa. Seizmička aktivnost širega zagrebačkog područja i sljedećih desetljeća bila je izražena.
Dana 17. prosinca 1901. dogodio se jak potres (magnitude 4.6) s epicentrom u okolici Šestina. Posebno valja istaknuti još 2 jaka potresa koja su se dogodila 17. prosinca 1905. godine te 2. siječnja 1906. godine. Oba navedena potresa po intenzitetu su bila prema procjeni slična ovogodišnjem potresu u Zagrebu, a epicentri obaju potresa također su se nalazili u epicentralnom području koje se aktiviralo u ovoj godini, na prostoru između Kašine i Markuševca.
Prema dostupnim podatcima, Zagreb se od 1502. do 1883. godine jače ili slabije zatresao šestotinjak puta. Tu je brojku potrebno uzeti s dozom rezerve, jer u navedeno vrijeme nije bilo seizmoloških instrumenata koji bi bilježili seizmičku aktivnost, pa navedeni broj potresa ovisi isključivo o autoru dostupnim pisanim podatcima koje je uspio prikupiti. U takvim se podatcima navode naravno samo potresi koji su se jače manifestirali (bili zamijećeni od većine pučanstva) ili izazvali evidentne materijalne štete.
Seizmička aktivnost Hrvatske
Kao dio mediteransko-transazijskog pojasa izrazite seizmičke aktivnosti na Zemlji gotovo čitavo područje Republike Hrvatske seizmički je vrlo aktivno. To poglavito vrijedi za priobalno područje i sjeverozapadni dio, a posebice za južnu Dalmaciju (slika 7). U priobalnom dijelu, od sjeverozapada prema jugoistoku uočava se markantna zona od granice sa Slovenijom do južno od Senja. U području Velebita do Bukovice seizmička aktivnost manje je izražena. Dalje prema jugoistoku, uz manje prekide poglavito između Šibenika i Splita, nastavlja se zona izrazite seizmičke aktivnosti sve do južno od Dubrovnika. U Jadranu je izraženija seizmička aktivnost središnjega i južnog dijela, s nekoliko naglašenijih grupacija, od kojih je najmarkantnija južno od Lastova. U zapadnome dijelu kontinentalne Hrvatske ističe se zona koja se proteže od granice sa Slovenijom zapadno od Karlovca, preko Žumberačkoga gorja i Medvednice sve do Kalnika i zapadnoga dijela Bilogore. S tom se zonom spaja na zagrebačkome području aktivni pojas koji se može pratiti od Pokuplja. Središnji i istočni dio sjeverne Hrvatske znatno manje su seizmički aktivni, uglavnom na rubnim dijelovima središnjih slavonskih planina Psunja, Papuka i Dilj-gore.
Slika 5. Crkva u Kašini
Slika 6. Kraljev vrh
Podatci kojima se raspolaže o potresima područja Hrvatske sežu do 361. godine. Dva od njih bila su intenziteta X oMCS ljestvice: potres 361., za koji se navodi da je u more propao grad Cissa (danas Caska) na otoku Pagu, te potres iz 1667., kada je gotovo potpuno porušen Dubrovnik. Za toga je potresa stradalo više od 3000 ljudi, a potres se osjetio u mjestima i do 500 km udaljenim od epicentra, sve do Carigrada, Smirne, te Mletaka i Napulja. Uz te potrese, na području Hrvatske dogodio se od 361. godine do danas 21 potres intenziteta IX oMCS ljestvice. Broj potresa manjega intenziteta znatno je veći. Danas se modernim visokoosjetljivim seizmografima godišnje registrira i do 10 000 potresa na području Hrvatske, ne uzimajući u obzir serije slabih potresa nakon pojave jačih, što je slučaj i kod ovogodišnjega snažnoga zagrebačkog potresa.
Potresi se općenito, pa tako i u Hrvatskoj, javljaju u zonama dodira različitih geoloških strukturnih jedinica zbog njihova pomicanja. Uzročnik nastanka potresa u priobalnome dijelu Hrvatske jest podvlačenje Jadranske platforme pod Dinaride, kao posljedica kretanja Afričke ploče prema Euroazijskoj. U sjeverozapadnome kontinentalnom dijelu uzročnici nastanka potresa su kompresijski procesi zbog pomaka Dinarida i Alpa.
Navedeni podatci jasno upozoravaju na činjenicu da je čitavo područje Hrvatske izloženo djelovanju potresa. Pri tome su, uz potrese koji se događaju na našemu području, važni i oni iz susjednih, seizmički aktivnih područja. Primjerice, za potresa 1979. s epicentrom u Crnogorskome primorju, velikih šteta bilo je i u južnoj Dalmaciji, poglavito u Dubrovniku. Potres 1975. u Furlaniji prouzročio je štete i u sjeverozapadnome dijelu Hrvatske, a banjolučki potres 1969. znatne štete u sjevernoj Hrvatskoj.
Slika 7. Epicentri potresa u Hrvatskoj
Slika 8. Razdioba epicentara potresa s pripadajućim magnitudama potresa u razdoblju 1880–2004. god. u Zagrebu i okolici (Kuk i dr. 2007)
Seizmička aktivnost zagrebačkog područja
Medvednica i okolica Zagreba pripadaju širem seizmotektonski aktivnom prostoru. Tu činjenicu dokazuju povijesni podatci o potresima i recentna seizmička aktivnost. Prema geološkoj klasifikaciji to se područje nalazi u Panonskom bazenu i to u graničnoj zoni između zapadnog i središnjeg dijela bazena. Koncentracije i učestalo pojavljivanje potresa osobito izdvajaju zapadni rubni dio Panonskog bazena.
Podatci o potresima širega regionalnog prostora kazuju o dvadesetak potresa od XVI. stoljeća do danas koji su prouzročili znatnije materijalne štete na širem zagrebačkom području. Godine 1511. dogodio se jak potres u Sloveniji, kod Idrije, koji je prouzročio i štete u Zagrebu. Potres iz 1590. godine nanio je velike štete u području Alpa i Nagykanizsi, ali i u Zagrebu. Epicentar potresa iz 1699. godine bio je vjerojatno u Sloveniji, a uz štete u Velikom Kalniku i Medvedgradu, znatno je oštetio pavlinski samostan i crkvu u Sveticama.
Slika 9. Đorđićeva ulica
Slika 10. Bazilika Srca Isusova u Palmotićevoj
Potres 22. 3. 2020.
Nakon 140 godina od »velikoga« zagrebačkog potresa, 22. 3. 2020. u 6 sati i 24 minute Zagreb je ponovo pogodio jak potres. Magnituda ovog potresa izmjerena je 5.5 (prema Richteru). Usporedbe radi, magnituda potresa iz 1880. godine izračunata je 6.3 (prema Richteru). Male vrijednosti razlike magnituda potresa znače velike razlike u jačini promatranih potresa, s obzirom na to da je funkcija koja opisuje povezanost oslobođene energije i magnitude potresa eksponencijalnog rasta. Njome se dobiva da je količina energije koja se oslobodila potresom iz 1880. bila 16 puta veća od energije potresa koji se dogodio u ovoj godini (2020). Nakon prvog i najjačeg udara, uslijedilo je nekoliko slabijih potresa (9) u vremenskom intervalu od 36 minuta. Magnitude su se kretale u rasponu između 1.8 i 3.0. U 7 sati i 1 minutu dogodio se još jedan jak, naknadni potres magnitude 4.8.
Tlo se nastavilo tresti još nekoliko desetaka puta samo u tom danu. Seizmolozi su upozorili da je pojava velikoga broja tzv. naknadnih potresa nakon tako jaka potresa uobičajena te da će se serija naknadnih potresa odvijati još mjesecima, odnosno da će proces uspostavljanja novoga ravnotežnog stanja s obzirom na tektonske sile duboko u unutrašnjosti Zemlje u širem lokalnom, pa i regionalnom prostoru, biti praćen intenzivnom seizmičkom aktivnošću. Događanje niza naknadnih potresa traje to dulje što je magnituda glavnog potresa veća. Hoće li u nastavku serije nastupiti još potresa veće ili jednake jačine (magnitude) ovisi o odnosu akumulirane i oslobođene energije. Ako se na početku oslobodi većina energije, slijedit će samo razdoblje »slijeganja« prilikom kojega će naknadni potresi biti manjih magnituda. Ako se pak oslobodila samo manja količina energije, može uslijediti potres (ili više njih) koji će jačinom premašiti onaj početni. Gledano statistički, takav se slučaj u praksi događa rjeđe, ali primjeri koji su se u nedavnoj prošlosti dogodili na nama bliskim područjima upozoravaju da ni takva mogućnost ne bi trebala biti zanemarivana.
Vremenski tijek odvijanja seizmičke aktivnosti do 20. 5. 2020. prikazan je na slici 11.
Slika 11. Vremenski tijek događanja potresa od 22. 3. do 20. 5. 2020.
Na osi apscise kronološki su prikazani datumi događanja potresa, dok se na osi ordinate nalazi pripadajuća vrijednost magnitude potresa. Za minimalnu vrijednost promatranih magnituda potresa koje su uzimane u obzir određena je vrijednost od 1.3, za koju je procijenjeno da predstavlja graničnu vrijednost jačine potresa iz ove serije koju osjeti veći broj građana širega gradskog područja, dok potrese manjih magnituda (slabije potrese) osjete samo stanovnici užeg epicentralnog područja, dakle markuševačkog i kašinskog područja, ili ih zabilježe samo instrumenti.
Uočava se da se frekvencija događanja potresa s vremenom proteklim od prvog potresa očekivano smanjuje, odnosno da što više vremena prolazi od događanja prvog potresa (22. ožujka) naknadni se potresi događaju rjeđe i slabiji su po jačini. To u potpunosti odgovara i teorijskim modelima.
U vremenu do kraja svibnja zabilježeno je 118 potresa u rasponu magnituda između 1.3 i 2, 36 potresa s magnitudama između 2 i 3, 8 potresa magnituda većih od 3 (a manjih od 4), 1 potres magnitude 4.8 i onaj glavni, potres magnitude 5.5. Ako se ubroje i oni potresi slabijih magnituda (manjih od 1.3) dobiva se ukupan broj s više od tisuću potresa koji su se dogodili u vremenu od 22. ožujka pa do kraja svibnja 2020. Epicentri navedenih potresa prikazani su na sljedećoj slici.
Sl. 12. Epicentri potresa do kraja svibnja 2020.
Iako procjena šteta nastalih na građevinama u ovom potresu još traje, neke su činjenice već utvrđene. Najveće štete pretrpjele su stare zgrade, koje su građene od cigli. Najočitije je to u užem centru Zagreba gdje su na većini zgrada porušeni ili teže oštećeni dimnjaci, zabatni zidovi, krovovi, pregradni pa čak i nosivi zidovi. Još od vremena Mohorovičića upozoravalo se da će takvi objekti pretrpjeti veća oštećenja prilikom jačih potresa. U tako starim zgradama, osim što nisu dovoljno čvrste i elastične, pokazalo se da ni vezivna svojstva materijala više nisu postojana. Njihova starost čak premašuje i uporabni vijek zgrada koje se danas grade, po suvremenim protupotresnim načelima i modernim materijalima i tehnikama gradnje. Sve novije građevine koje su građene po suvremenim protupotresnim standardima pokazale su se otpornima na seizmičke sile kod tog potresa te su pretrpjele mala ili gotovo nikakva oštećenja.
Pokazalo se vrlo opasnim zanemarivanje i onih osnovnih građevinskih normi bitnih za statiku i samu stabilnost građevina.
Razne nezakonite intervencije na građevinama, rušenja ne samo pregradnih nego i nosivih zidova, dodatna opterećivanja katovima i brojnim elementima masa koje su prelazile dopuštena statička i dinamička opterećenja dovele su do značajnih oštećenja objekata iako je riječ o potresu koji je znatno slabiji od mogućega najjačeg potresa, za koji se smatra da bi mogao biti magnitude barem 6.3.
Zakon je intervenirao u smjeru poboljšanja estetskih, vizualnih elemenata zgrada, fasada i termalnih izolacija, a ništa se nije poduzimalo u svrhu ojačavanja već uveliko ostarjelih i oslabljenih statičkih konstrukcija. Na isti se način desetljećima zanemarivala i sama seizmologija.
Zaštita od potresa
Visoka razina seizmičke aktivnosti područja Hrvatske i susjednih područja nameće i nužnost njezina neprekidnog instrumentalnog praćenja i detaljnog izučavanja. Kada se govori o zaštiti od potresa, nezaobilazna tema je i pitanje prognoze potresa. Prognozirati potres u determinističkom smislu znači odgovoriti na tri pitanja: gdje će se potres dogoditi, koje će magnitude biti i kada će se dogoditi. Što se tiče prva dva pitanja tu nema dilema – seizmologija i seizmotektonika danas mogu egzaktno na njih odgovoriti. Problem je međutim u prognozi vremena nastanka potresa. Tu smo nemoćni a veliko je pitanje hoćemo li ikada i biti u stanju riješiti taj problem. Stoga je strategija u zaštiti od štetnih djelovanja potresa usmjerena danas u svijetu primarno ka preventivnim segmentima, ponajprije u protupotresnom graditeljstvu, kao jedinom pouzdanom načinu zaštite. To postavlja pred seizmologiju i zahtjeve posve praktične naravi. Kao fundamentalna znanstvena disciplina seizmologija nastoji spoznati i definirati što utemeljenije modele generiranja potresa za regionalna i uža lokalna područja. Nužnost primjene rezultata nameće pred istraživanja kojima je cilj predviđanje značajki buduće seizmičke aktivnosti, i potrebe njihova prezentiranja u oblicima koji su prikladni potrebama protupotresnog projektiranja i gradnje, te poduzimanju drugih preventivnih mjera u nastojanjima da se posljedice budućih potresa svedu na najmanju moguću mjeru.
Obveza uključivanja seizmoloških parametara u projektiranje i gradnju propisana je zakonskom regulativom. Obveza obuhvaća sve objekte, no ovisno o posljedicama koje bi prouzročilo teže oštećivanje pojedinih vrsta objekata oni su svrstani u različite kategorije, pa su propisane metode i parametri potresnih sila koje se moraju uključiti u proračune pri projektiranju. Najdetaljnija istraživanja propisana su za tzv. objekte izvan kategorije, u koje pripadaju hidroenergetski objekti, važnija industrijska postrojenja, bolnice, škole i sl. Pri projektiranju takvih objekata moraju se provoditi dinamičke analize odgovora konstrukcija na gibanje tla za mogućih potresa, što i pred seizmologe postavlja složene zahtjeve. Njihova je zadaća naime definirati za posve određenu lokaciju egzaktnu sliku ubrzanja gibanja tla za mogućih potresa, uključujući i definiranje spektralne slike, tj. određivanje amplituda ubrzanja tla kao funkcija perioda oscilacija koje će biti prisutne za potresa. Kako gibanje tla značajno ovisi o značajkama potpovršinskih slojeva upravo na konkretnoj lokaciji, za takva istraživanja, uz seizmološke podatke, prijeko su potrebni i geološki, geofizički, geotehnički i drugi podatci do kojih se dolazi terenskim istražnim radovima.
Navedeni načini primjene rezultata seizmoloških istraživanja čine temelj koncepcije seizmičkoga rizika u protupotresnom graditeljstvu. Iako ona u osnovi sadrži teško rješiv problem odnosa potrebe gradnje objekata otpornih na potrese i želje da gradnja bude što ekonomski prihvatljivija, racionalnim pristupom mogu se naći zadovoljavajući kompromisi. Taj je moment u ovome času i vrlo bitan za obnovu i sanaciju objekata oštećenih u ovogodišnjem zagrebačkom potresu. Postavlja se naime kao temeljno pitanje na koji će se način definirati parametri projektnoga potresa na temelju kojih se određuju projektne vrijednosti ubrzanja tla za budućega potresa koje su ulazni podatci za sve analize i proračune sanacija i ojačavanja objekata. Ti zahvati na konstrukcijama ne smiju biti »kozmetički«, nego dimenzionirani na realna buduća seizmička opterećenja koja će osigurati stabilnost objekata i kod jačih potresa koji se mogu dogoditi u medvedničkom epicentralnom području. Treba ozbiljno imati na umu činjenicu da s porastom magnitude potresa oslobođena energija raste po eksponencijalnom zakonu; npr. energija oslobođena potresom magnitude 6.4 veća je gotovo 33 puta od one oslobođene potresom magnitude 5.4.
Još je jedan element vrlo važan kada je riječ o preventivnim mjerama zaštite od potresa. U cijeloj je Hrvatskoj značajno nedostatan broj seizmoloških instrumenata. Po tome smo daleko ispod standarda struke, nemjerljivi sa zemljama Europe. Primjerice, Slovenija ima dvostruko više instrumenata od Hrvatske na znatno manjoj površini i puno pravilnijega geografskog oblika. Italija je nakon potresa u L’Aquili 2009. i Amatriceu 2016. postavila dodatnih tisuću seizmoloških instrumenata sa svrhom što detaljnijeg praćenja značajki seizmičnosti Italije a koje se u konačnici koriste i u primijenjenoj inženjerskoj seizmologiji.
U Zagrebu i okolici je nakon potresa jedva postavljeno samo nekoliko instrumenata.
Zaključno, valja naglasiti ono što se godinama ponavlja (još od Mohorovičića), a stalno zaboravlja i zanemaruje; Zagreb se nalazi na seizmički aktivnom području. Potresi su naša realnost, događali su se u prošlosti, a događat će se i u budućnosti. Same trešnje ne trebamo se plašiti, ono što je opasno i čega se trebamo čuvati jesu građevine u kojima boravimo i koje nas okružuju. Današnja seizmologija u stanju je dati potpunu sliku prikaza trešnje tla i zgrada na istraživanom području. Građevinska struka zna kako iz tih podataka napraviti zgrade koje su sposobne izdržati sile kojima će građevina biti izložena prilikom budućih potresa.
Moramo biti svjesni da je većina starih zgrada iznimno opasna za buduće potrese, a poglavito zgrade koje su prilikom ovog potresa pretrpjele oštećenja, čime im se otpornost na potrese još značajno smanjila. Ovaj bi potres trebali iskoristiti da popravimo i nadoknadimo sve što smo u prošlosti propustili napraviti, te da učinimo sve kako bi budući potresi izazvali što manje ljudskih žrtava i materijalnih šteta. Dokazano je i potvrđeno da se svako ulaganje u prevenciju od potresa višestruko vraća u budućnosti.
Autor: Krešimir Kuk
Izvor: Hrvatska revija 2, 2020.