Kraljevstvo nebesko “jest” srce našega Bližnjega. Vjerujući križ postajemo svi Jedno u Kristu, bivamo dionici i baštinici kraljevstva koje nam je dano. Upravo se u toj danosti očituje i jedan od najradikalnijih zahtjeva ikada izrečenih u ljudskoj povijesti.
Povrh sućuti i solidarnosti, potrebna je i svagdašnja osviještenost patnjom i brigom za sveukupni svijet. Sveukupnost svijeta sastoji se od Bližnjih, koji nas potrebuju svojim jecajem i patnjom pod križem. U toj neumitnoj zauzetosti, sam križ se nadaje kao jedna stvarnost koja je neodgodiva, bez mogućnosti uzmicanja i ne-okrenutosti onomu (Drugome – sebi samome) što nas svakodnevno priziv(a)ju svojim jecajem i patnjom.
Isusov križ je put za sve one koji “žive” u vjeri. Koji u svojoj navlastitosti pateći osjećaju grč Bližnjih (samih sebe) u nevolji i strahu. Takova otvorenost za sveukupni svijet, znači okrenutost prema križu u nadi. Križ nade jači je od beznadnosti (ništavnosti) naše egzistencije. Svijet ima smisao jedino u Ljubavi, u pokretu prema križu – nasuprot Onih koji stoje. Ti pokreti su poticaji da Drugi (Ja) pišem Bibliju vlastitim životom (sv. Pavao – F. D. E. Schleiermacher), napose vlastitim srcem, svaki put iznovice je proživljavajući u svojemu prisuću i okrenutosti prema svijetu. Ne izbjegavati svjetovnost svijeta, znači pre-poznati Bližnje u svijetu patnje i boli ljudi. Stoga bismo mogli reći da vjerovati zapravo znači svagda “Biti” u: blizina Bližnjih koji pate.
Biti slobodan od vlastitih interesa (naposljetku od samoga sebe) znači ne podlijeći i ne-podlijegati mogućnosti za ne-preuzimanje križa. Spoznaja Boga jedino je moguća trpljenjem u nadi. Suobličavanju s našim Bližnjima (Drugima). Onaj koji vjeruje, u vlastitoj vjeri: trpi, pati i ljubi. Vjera od svih vjerujućih iziskuje poniznost. Bez istinske poniznosti, nema ni događanja istinske vjere u nama samima.
Slava Božja najjasnije dolazi do izražaja u srcu čovjeka “koji kleči”. Napose samo postajanje sličnima Dobru, događa se kada se u poniznosti, ne samo kajemo, nego i kajeći preobražavamo u osobe koje radikalno zahtijevaju Prisutnost križa u svim sferama osobnoga života. Križ “postoji” kao čin Milosne nade (za-podjenutog povjerenja) Boga sa svakim nastajućim (rađajućim) Čovjekom.
Začudnost onih koji ne vjeruju, ogleda se u spuštenosti pogleda i ne-raspoloživosti kada Drugi (samim time i Ja sam) ne bune protiv onemoćavanja slobode diljem sveukupnosti svijeta. Mogu li se “nazvati” oni da vjeruju, ukoliko smatraju da slijede Isusa, kada je sam Isus onaj koji prvi podiže glas (bunt) protiv ne-slobode Drugih, napose protiv Ljudi koji razdvajaju Ljude. Upravo se oni koji vjeruju mogu smatrati vjernicima, ukoliko su slobodni za Bližnje, time i za sebe same, naposljetku za preuzimanje križa kao istinske opcije koja slobodne čini slo-bodnima, ljubav ljubavlju, nadu nadom…
Vjera upravo (za razliku od ne-vjere) zahtijeva radikalni odmak (rasterećenost) od samih sebe. Treba nastojati biti slobodan od samoga sebe, u stvarima gdje se gubi poosobljavajuća ljubav. Ne bojati se onih koji ne-vjeruju! Naime, oni koji ne-vjeruju, ne vjeruju svojim životima. Nisu nimalo spremni na odricanje i samožrtvu, i nisu kao takvi sposobni za patnju… za “istinsku” ljubav. Pate (ljube) samo oni koji otvore oči za stvarne probleme, koji su otvoreni za Bližnje (ljubljene), koji se oslobode predrasuda da bi zagrlili križ. Križ grle samo oni koji su ga hrabri nositi…
Za križ je potrebna osviještenost, ozbiljnost, razboritost… Križu kao takvome “znaku života” nisu svojstveni kompromisi, on ih ne trpi ni u jednome pogledu. Jer se sam daje kao uvijek nanovo prisutni Bližnji u blizini… Ukoliko vlastitim življenjem zanemarujemo plač i jauk Bližnjih, odričemo se i sami sebe. Odričemo se “Biti” u blizini Križa, naših Bližnjih koji pate. Napuštanje Drugih, znači napuštanje snage križa, ljubavi koju Bog kroz milost zajedništva ulijeva “živom” vjerom u srce svakoga Čovjeka…
Otvorenost križa kao križa, očituje se ponajprije u otvorenosti prema onima koji su drukčiji i drugačiji. Križ je dijalog. On uspostavlja razgovor. Traži i jedan mali kutak za zapodijevanje, za su-život, za prija-Te-ljstvom. On je uvijek usmjeren kao nada u potrazi za “zajedništvom” među ljudima… među narodima svijeta. Križ nam oduzima prijezir iz srca. Nije osjećaj koji se gubi.On nije prvotna zaljubljenost, on je Ljubav, koja nije podložna, negoli samo uvijek nanovo ponizna i obnoviteljska. Istina križa je poput čiste vode na zdencu, gdje se svatko može doći napiti. Križ je simbol nečega što tješi – ali i potresa čovjeka…
Na kraju… “Zar sam ja čuvar brata svoga?“, bez ikakve zadrške spremno odgovaram: samo Oni koji su čuvari Drugih, svojih Bližnjih u blizini – čuvari su i sami sebe. Baštinici Istine križa koja se tisućama godina pronosi kroz svijet kao zalog neugasive nade… i svjetla Riječi koja zavazda spašava…