Zašto i komu smeta sveti Alojzije Stepinac?

Vezano uz tu temu u javnom se prostoru proširilo/nametnulo nekoliko teza koje vrijedi sagledati.

Ova teza kojom su se naslađivali Stepinčevi i kritičari vodstva Katoličke Crkve u Hrvatskoj jednostavno ne odgovara istini. Beograd nije ni „zaustavio“ ni „odgodio“ kanonski proces utvrđivanja svetosti bl. Stepinca, jer to je, kao što je to jasno dao do znanja tadašnjem srpskom predsjedniku Nikoliću, državni tajnik Svete Stolice kardinal Parolin unutar crkveno pitanje Katoličke Crkve. Ono što jest istina je to da su srpske državne vlasti i s njima povezana SPC ishodile osnivanje Mješovite komisije kojoj uopće nije bio zadatak rasprava o procesu kanonizacije bl. Alojzija Stepinca.

Važna je to razlika koju treba znati kako oni koji ne žele dobro međusobnim odnosima Hrvata i Srba ne bi, svjesno ili nesvjesno, potpirivali mržnju i netrpeljivost. Zanimljivo je u vezi toga pročitati predavanje bivšeg veleposlanika Hrvatske pri Svetoj Stolici od 2011. do 2015. gospodina Filipa Vučaka koje je 21. travnja 2016. održao na Hrvatskom katoličkom sveučilištu.

Ta se teza u javnosti potkrepljivala više puta objavljivanim najavama da je srpska strana „pronašla neoborive argumente“ protiv Stepinca i njegova proglašenja svetim koje su najavljivali „glasnogovornici“ članova SPC-a u radu Mješovite komisije Hrvatske biskupske konferencije i Srpske Pravoslavne Crkve o kardinalu Stepincu kršeći pritom uobičajenu praksu rada takvih komisija da se ne donose zaključci dok se ne završi rad komisije i da se ne manipulira javnošću. Sve je ostalo na najavama. Zadnja takva najava glasi da se ti „dokazi“ nalaze u još neotvorenim Vatikanskim arhivima koji bi se u potpunosti trebali otvoriti 2028. godine. Dobar način kupovanja vremena.

A zašto bi se Rim trebao „plašiti“ Beograda? Teza ukratko glasi – „ako postoje neoborivi dokazi za Stepinčevo sudjelovanje u zločinima, ponajprije ustaških vlasti, a onda i nacifašističkih okupatora, tada bi se to odrazilo i na ugled Vatikana u svijetu i zato Vatikan neće proglasiti Stepinca svetim.“ Naravno, istina je da se Rim ni malo ne „boji Beograda“ i onoga što se nalazi u Vatikanskim arhivima, jer Sveta Stolica je važna, ozbiljna i odgovorna država i institucija da bi joj se moglo dogoditi da blaženikom proglase nekoga tko to nije, nekog simpatizera i podupiratelja nacifašizma.

No nekima drugima se to dogodilo pa su svetim uzorima proglašavali dokazane antisemite i u najmanju ruku simpatizere nacifašizma (o toj temi preporučam knjige Jurja Batelje, Rivellijeva zavjera laži, Blaženi Alojzije Stepinac i Srpska Pravoslavna Crkva, Zagreb, 2015. te knjigu Ljubice Štefan, Srpska Pravoslavna Crkva i fašizam, Nakladni zavod Globus, Zagreb, 1996.).

Nažalost na ovu tezu su nasjeli mnogi članovi Katoličke Crkve u Hrvatskoj tako da je ona ipak uspjela, djelomično, u svojoj nakani prokušanoj još u vrijeme komunističkog režima da se posija sumnja u Svetu Stolicu i zasije sjeme razdora među članovima Katoličke Crkve. Vrijeme je ipak uvijek na strani istine. Pa tako i istine o svetosti bl. Alojzija Stepinca.

Ta teza bila je prevladavajuća u javnom prostoru. Kako kod upućenih tako i kod neupućenih komentatora unutar crkvenih i opće društvenih zbivanja. Odgovarala je objema stranama. Srpskoj strani je odgovaralo prenaglašavanje vlastite važnosti u ekumenskim odnosima između Katoličke Crkve i Pravoslavnih Crkava, osobito Ruske, kako zbog domaće javnosti tako i za položaj SPC-a unutar pravoslavnog svijeta koji je podijeljen na mnoge strane i interesne sfere. Komentatorima s katoličke strane odgovarala je ta teza kako bi se pokušalo „smiriti“ opravdano iznenađenje i zbunjenost vjernika zbog uspostave Komisije i „dovođenja u pitanje kanonizacije“ bl. Stepinca.

Činjenica jest da je do susreta pape Franje i patrijarha Kirila došlo u tom vremenu, 12. veljače 2016. godine, no, stavljati SPC kao posrednika tog susreta je malo preuzetno. Ruska Pravoslavna Crkva (RPC) je ruska. A Rusija je prevelika i preozbiljna država da joj interesi njezine države ne budu uvijek i isključivo na prvom mjestu.

S druge strane nema potrebe bježati od toga da je u RPC-u pozitivno primljena vijest o uspostavi Mješovite komisije Hrvatske biskupske konferencije i Srpske pravoslavne crkve o kardinalu Stepincu. To je potvrdio i sam mitropolit Hilarion („ministar vanjskih poslova“ RPC-a), koji je jedan o najzaslužnijih za organizaciju ekumenskog susreta pape Franje i patrijarha Kirila, u intervjuu Politici rekavši da je lijepo što je Papa pokazao otvorenost, ali da je to ipak stvar Katoličke Crkve na koju Pravoslavna Crkva ne može bitno utjecati.

Na kraju, da i jest SPC posrednik susreta pape Franje i patrijarha Kirila, za mene bi to bio samo dokaz Stepinčeve svetosti, jer ga je Božja providnost iskoristila za svoj cilj – jedinstvo kršćana za koje je molio i za koje se zalagao, na kraju, u njega posredno utkao i žrtvu svog života. Naravno, Stepinčevi kritičari njegovu ekumensku otvorenost ne žele priznati jer je za svog života znao biti oštar prema ponašanju SPC-a i javno kritizirati postupke njezina vodstva. No ti isti kritičari ostaju slijepi na mnoge izrazito neprijateljske, pa i sramne poteze SPC-a u odnosu prema Katoličkoj Crkvi zbog kojih je Stepinac imao svako pravo javno progovoriti i osuditi ih.

Za to je dovoljno pogledati ulogu SPC-a u rušenju konkordata između Kraljevine Jugoslavije i Svete Stolice, a da ne spominjemo suradnju s nacifašističkim režimom, ulogu u fašističkom četničkom pokretu, a takvih sramnih epizoda neprijateljstva i mržnje nažalost nije nedostajalo ni u novijoj povijesti za vrijeme Domovinskog rata. Ne nedostaje ih, opet nažalost, ni danas, iako ih ima manje i uglavnom su suptilniji.

Iako to nije tema ovog razmišljanja, vrijedilo bi analizirati tko/što je, kako i zašto odabrao Kubu kao mjesto prvog, povijesnog susreta pape Franje i patrijarha Kirila? Jel’ se time htjelo poslati neku poruku? Ponajprije SAD-u? Je su li SAD to doživjele kao onomad postavljanje ruskih raketa na Kubu kad je zahvaljujući velikom naporu i Svete Stolice izbjegnut treći svjetski rat? Vrijedilo bi to analizirati.

Ta teza kritičara crkvenog vodstva u Hrvatskoj da je papa Franjo „nezadovoljan ‘nacionalizmom’ nekih biskupa u Hrvatskoj“ nije nastala s otvaranjem teme „Stepinčeve kanonizacije“. Ona se provlači skoro pa od početka pontifikata pape Franje, a osnivanje Mješovite komisije o Stepincu bio je dobar argument u jačanju te teze. Kritike crkvenog vodstva u Hrvatskoj u najvećem broju slučajeva dolaze s istih adresa – političke „ljevice“ i profesionalnih „ljudsko-pravaških udruženja“. Svima njima Katolička Crkva je ideološki neprijatelj protiv kojeg su sva sredstva dozvoljena pa bilo da je riječ o čistim lažima, bilo da se samo radi o namjernim pretjerivanjima.

Nije tajna da su Papinska Nuncijatura u Hrvatskoj kao i same institucije Svete Stolice primale „pisma zabrinutosti“ zbog ponašanja crkvenih službenika, a vezano uz njihovo razumijevanje uloge Crkve u hrvatskom društvu. Neki pisci tih pisama njima su se javno hvalili. No, to su legitimna sredstva borbe za utjecaj u i nad društvom. Sigurno je da Sveta Stolica kao ozbiljna i odgovorna institucija ne gleda samo sadržaj napisanoga, nego i onoga tko pisma šalje i za čije interese ih piše.

Pitanje je – zašto bi Sveta Stolica zloupotrjebljavala proces kanonizacije bl. Alojzija Stepinca da bi „disciplinirala“ „biskupe nacionaliste“? Odgovor glasi – osnivanjem Komisije i ne (još) proglašenjem Stepinca svetim, biskupi su izgubili „oružje“ za svoje „nacionalističke“ pobude u hrvatskom društvu čime im je Sveta Stolica dala do znanja da „pretjeruju“. Teza je prijemčljiva, no ipak prenategnuta. Ona samo otkriva nepoznavanje funkcioniranja Crkve. I krajnju namjeru njezinih glasnika, a to je unošenje nemira, sumnji i podjela među vjernicima i vodstvom Katoličke Crkve u Hrvatskoj. Što dobro pokazuje sljedeća teza.

Istina je, vjernici su iščekivali proglašenje svetim bl. Alojzija Stepinca. Pogotovo nakon što je kardinal Angelo Amato, pročelnik Kongregacije za kauze svetih predvodeći misu u hrvatskoj crkvi sv. Jeronima u Rimu na Stepinčevo 10. veljače 2014. rekao kako se ispunio za to bitan uvjet – čudesno ozdravljenje po zagovoru Blaženika i nakon što je dao naslutiti da bi do proglašenja svetim moglo doći do kraja 2015. godine. Vijest o formiranju nekakve „komisije“ pod „pritiskom“ SPC-a koja će „preispitivati Stepinčevu svetost“ vjernike je ogorčila, rastužila, a neke i razbjesnila. Doda li se tome nedostatak točnih, a poplavu neistinitih informacija o cijeloj temi, razumljivi su svi ti osjećaji. Vjernici nisu znali, a mnogi još ni danas ne znaju da predmet Mješovite komisije nije proces kanonizacije, nego zajedničko razmišljanje predstavnika Katoličke Crkve i SPC-a o Stepinčevoj povijesnoj ulozi.

Priznajem da sam i sâm razmišljao o nepravednosti ustupaka SPC-u na „štetu“ Stepinčeve kanonizacije. Na momente nisam mogao shvatiti da Sveti Otac „žrtvuje“ Stepinca da udovolji SPC-u. Stepinca koji je dao svoj život za jedinstvo Katoličke Crkve na čelu sa Svetim Ocem! Tog prigovora ne treba se sramiti, ali ga treba znati pravilno iščitati. Ne u logici ovozemne politike i s njom povezanih interesa, nego u logici Božje Providnosti. A o tome ću na kraju. Prije toga vrijedi razmotriti još jednu tezu.

Ova teza u javnosti se nije mogla čuti zato što Stepinčevi kritičari ne barataju potrebnim teološkim znanjem da bi je znali jasno artikulirati i argumentirati. Ili, jednostavno, takva teza nije dovoljno „klikabilna“, ne razbuđuje niske strasti, nema potencijale za sukobe, podjele, mržnju među „običnim narodom“. Moglo ju se posredno iščitati u medijskim napisima i istupima. Ukratko, za „napredne vjernike“, za one koji Katoličku Crkvu u budućnosti vide kao jednu „divnu i dragu univerzalnu instituciju koja će naviještati mir, bratstvo među ljudima, toleranciju, ljubav za sve i prema svima i svemu, Stepinac nije svetac za „novo vrijeme Crkve“ i „ne uklapa se u politiku pape Franje koji je otvoren za dijalog, toleranciju i milosrđe“.

Zasigurno, Stepinac se, s jasnom teološkom mišlju oblikovanom teologijom svog vremena, tradicijom i životnim iskustvom, nikako ne uklapa u sliku i mentalitet nekakve „crkve ljubavi, tolerancije, dijaloga i spasenja za sve, bez obzira na sve“. No, zar papa Franjo vodi Crkvu u tom smjeru? Osobno ne vidim te tendencije, unatoč izuzetno živim unutar crkvenim raspravama o doista širokom krugu tema.

Kad bi Stepinac sa „svojom pretkoncilskom teologijom“ doista bio problem za „nove smjerove Crkve“, onda bi se Crkva morala odreći svih svetaca, jer svi su oni svoju svetost temeljili i gradili na istini da je Bog stvorio čovjeka i da ga je od vječne smrti otkupio Žrtvom svoga Sina Isusa Krista i da to djelo spasenja i posvećenja nastavlja nakon Isusova uskrsnuća po Jednoj, Svetoj, Katoličkoj i Apostolskoj Crkvi.

Neke od nosivih mitova te politike upravo je SPC, ako ne iznjedrila, a onda barem njegovala i njeguje. Cilj državnih vlasti u Srbiji je jasan – preko Stepinca, simbola hrvatskog identiteta, kao „suradnika nacifašizma“ održavati na životu tezu o Hrvatima kao „kvislinzima, genocidnom narodu, a hrvatskoj državi kao slijednici kvislinške NDH“. Ta teza konstanta je srbijanske vanjske politike kojom srbijanski političari nastoje oslabiti položaj Hrvatske u međunarodnim odnosima. S druge strane, SPC, iako je ublažila svoje neprijateljstvo prema Katoličkoj Crkvi, bitno ovisi o državnim vlastima u Srbiji. Također, naivno bi bilo pomisliti da se SPC-e odrekla svoje politike širenja utjecaja i moći. I jednako važno – nije lako preko noći promijeniti stav o zagrebačkom nadbiskupu kardinalu Alojziju Stepincu nakon desetljeća najtežih kvalifikacija koje su bile skoro pa sastavni dio vjeronauka.

No, unatoč svim tim očitim prizemnim motivima, i baš zbog njih, smatram da je odluka pape Franje da sasluša vodstvo Srpske Pravoslavne Crkve i da osnuje Mješovitu komisiju o Blaženiku čisti znak Božje Providnosti i dokaz Stepinčeve svetosti.

Zašto to mislim? Zato što još uvijek kod nekih članova Srpske Pravoslavne Crkve i u srpskoj javnosti žive priče i uvjerenja o Stepincu kao „ustaškom koljaču koji je na svojem noćnom ormariću držao staklenku u kojoj su bile oči zaklane srpske dece“. Zato što još uvijek žive uvjerenja o Katoličkom poglavaru kao „crnom papi koji mrzi Srbe i želi uništiti Srpsku Pravoslavnu Crkvu“ i „svetu srpsku državu“. Zato što neki članovi Srpske Pravoslavne Crkve u Hrvatima katolicima još uvijek vide „zločince koji žele zatrti srpski narod i oživjeti NDH-a“.

Zato što su i Srbi i Hrvati djeca istoga Oca Nebeskoga koji ljude ne dijeli po nacijama i rasama kako je to bl. Stepinac hrabro svjedočio riječima i djelima. Zato što je srpski, kao i hrvatski narod potreban čišćenja vlastite memorije, suočavanja sa prošlošću i oslobođenja od svega onoga što uzrokuje mržnju, netrpeljivost i zlo stvarajući tako plodno tlo za neka nova zla u budućnosti. A takvih tamnih, zlih epizoda međusobne mržnje, ubijanja i uništavanja u povijesti ima previše.

Zato što vjerujem da je vrijeme da srpski kao i hrvatski narod krenu graditi novu budućnost oslobođenu od trauma prošlosti u kojoj ćemo živjeti u miru, međusobnoj suradnji, poštovanju gradeći kolijevke novim pokoljenjima koje više nikad neće ostati prazne zbog međusobne mržnje i rata.

Na kraju, zato što bi to i sam blaženi Stepinac htio, jer nikad nije mrzio srpski narod niti mu želio zlo. Upravo suprotno, činio je sve što je mogao u svojim ljudskim mogućnostima i povijesnim okolnostima, riskirajući i svoj život, da spasi progonjene pripadnike srpskog naroda o čemu postoji obilan broj svjedočanstava. Zato što bl. Alojzije jest svet čovjek koji je cijelim svojim bićem živio za Boga i na kraju to svjedočanstvo potpisao žrtvom svog života. Zato što proces čišćenja i pomirenja moraju predvoditi upravo poglavari dviju sestrinskih Crkava i njihovi članovi. Ta, tko će drugi ako ne vjernici? Ako oni neće, onda nisu dostojni zvati se Isusovim učenicima.

Bog će, siguran sam, providjeti svoje, Božje vrijeme (kardinal Parolin za posjeta Hrvatskoj, studeni 2017.), kada će svetost njegovog vjernog sluge, bl. Stepinca zasjati punim sjajem postajući time nepobitni dokaz i siguran oslonac svim Božjim slugama da prvu i zadnju riječ u ljudskoj povijesti nema neki moćnik, neka ideologija, politika, mržnja, zlo, nego Bog. I to ne bilo koji bog, nego samo Bog Isusa Krista!

Kada sam 13. travnja 2016. godine na dočeku neraspadnuta tijela svetog Leopolda Bogdana Mandića ispred Zagrebačke katedrale vidio mitropolita Srpske Pravoslavne Crkve gospodina Porfirija Perića, isprva mi je bilo drago, no kada sam ga vidio kod oltara Stepinčeve katedrale na počasnom mjestu nasuprot sedesu zagrebačkih nadbiskupa i kardinala Katoličke Crkve, nekoliko metara od groba bl. Alojzija Stepinca, osjetio sam iskrenu radost, ganuće i u sebi rekao – Bože, kako li si velik! Stvarno imaš smisao za humor! Stvarno si naš Otac koji nas voliš bezgraničnom ljubavlju!

Tad sam shvatio koliko je odluka pape Franje dokaz Božje providnosti i dokaz Stepinčeve svetosti. Imao sam osjećaj da vidim Blaženika kako s osmijehom gleda okupljenu Božju djecu u molitvi oko svetog Leopolda Bogdana Mandića. Tko se ne bi zadivio nad tom Božjom Mudrošću, nad tim znakom Njegove Providnosti – da bl. Alojzije „znak osporavan“ postane „kamen zaglavni“ za nove susrete i poziv za građenje novih, zdravih odnosa između dvije sestrinske Crkve i dva naroda. To je Stepinčevo čudo! To je snaga svetosti!

No, nju ne mogu razumjeti oni koji bi Stepinca koristili kao oružje za oživljavanje svojih propalih političkih karijera. Takvi, a vole se predstavljati velikim „domoljubima“, neka zašute i maknu se od Stepinca. Nisu ga dostojni! Neka radije pročitaju koju Stepinčevu poruku, možda shvate što znači biti političar i što je to prava ljubav prema domovini, vlastitom narodu i državi. Ljubav koja se ne da kupiti mitom, korupcijom, nekom od sinekura, sitnim ovozemaljskim častima, vlastima, novcem. Tu svetost ne mogu shvatiti političari i političarke koji su vjernici samo dok im treba glas vjernika i potpora institucija Crkve, a kada dođu do vlasti čine sve protiv istine o čovjeku koju je naviještao i životom svjedočio bl. Alojzije Stepinac.

Tu svetost ne mogu shvatiti posebno oni kojima su puna usta Stepinca, a zalažu se za abortus, ubijanje nevinih ljudskih osoba u majčinoj utrobi! Tu svetost ne razumiju ni oni koji na izborima biraju političare koji se prikriveno ili otvoreno zalažu za abortus – ubijanje nerođenih, korumpirane i nesposobne pojedince dajući im u ruke ovlasti da upravljaju Hrvatskom! I još bih mogao puno toga napisati kao dobar ispit savjesti svima nama koji se nazivamo vjernicima, a svojim mislima, riječima, djelima i grijesima propusta dokazujemo da smo daleko od Stepinca i da, iako se volimo kititi njegovim imenom, živimo daleko od svih onih Božjih vrijednosti za koje je taj gigant ljudske povijesti i nezasluženi Božji dar hrvatskom narodu dao život.

Vrijeme je da konačno upoznamo Stepinca! Jer on nije političar, žrtva komunističkog terora i glas za pravo hrvatskog naroda na vlastitu državu. On je puno više. I može ga se razumjeti, cijeniti i najvažnije slijediti tek ako ga upoznamo kao vjernika, biskupa i kardinala Rimokatoličke Crkve i na kraju svetog čovjeka koji je živio potpuno u skladu sa svojim biskupskim geslom – In Te Domine speravi (U Tebe se Gospodine uzdam)!

Dobru priliku za upoznavanje s bl. Alojzijem Stepincem pruža nam i službena internetska stranica o životu i djelu Blaženika na adresi: http://stepinac.zg-nadbiskupija.hr/hr

P.s. Preporučam pročitati također:
Izjava katoličkih biskupa i episkopa SPC-a
Pismo biskupa HBK patrijarhu SPC Irineju