Zašto sam napustio Most?

Danas sam podnio ostavku na članstvo u Mostu i mjestu povjerenika za grad Zagreb. Nije to bila laka i brza odluka, nego dapače jedna od onih u životu koje traže duboko promišljanje i hladnu glavu.

Međutim, unutarnji osjećaj o ispravnosti odluke istovjetan je onom kad sam potpisao za dragovoljce Planinske satnije Velebit 1991. ili kad sam se ženio 1993., a na kraju i kad sam pristao priključiti se politici i izborima u jesen 2015. Nikada nisam zažalio zbog te odluke, niti sam od njih odustajao.

Most je bio sjajna prilika za mijenjati Hrvatsku nabolje, međutim ujedno i veliki izazov za brzo učenje, pravilno biranje prioriteta i suradnika, a naročito za ustrajnost u tome da nas klijentelističke mreže ne zahvate i uvuku u svoj svijet. Svijet nebrige za javno i lagode za vlastito, toliko zastupljen u hrvatskoj politici.

Tijekom sudjelovanja u dvije vlade u manje od godinu dana ukupnog netehničkog mandata napravili smo dosta toga dobroga pa s ponosom i zahvalom gledam na Mostov trag u hrvatskoj politici.

Danas, nakon tri godine u oporbi, poslije nekih dobrih i loših faza, Most se u upravljačkom smislu usko sveo na predsjednika i tajnika uz snažan pad unutarnje demokratičnosti i izostanak toliko nužnog dijaloga u formalnom i neformalnom smislu. 

Ako se vodstvo okruži isključivo ljudima koji o njima ovise, isključujući mogućnost čuti drugačiju, kritičnu misao, teško je ići naprijed.

Kao da smo odustali od inzistiranja na općem dobru, kao kriteriju i podlozi za okupljanje i zajednički rad, bez obzira na sve naše moguće i različite osobne preferencije. Kao i da „borba protiv korupcije i klijentelizma“ zvuči površno, dnevno-politički, na veselje brojnih klijentelističkih mreža koje i dalje izjedaju našu budućnost.

Prekid pregovora s Domovinskim pokretom i način na koji su pregovori prekinuti, posebno kada znamo koliko ovaj savez za Hrvatsku danas znači, jako puno govori. To posebno vrijedi za ljude u Mostu do kojih su i vijesti i strateške postavke Mosta u pregovorima stizale ili iz medija ili s „druge“ strane.

Sposobnost dijaloga, razgovora, dogovora, uzajamno držanje riječi, povjerenje i poštivanje gotovo je sve u politici. Barem za časne političare za koje držimo da jesmo.

I na kraju Most se sveo na dobro poznatu trojicu uz vidljiv izostanak nacionalne reprezentativnosti. Na to je valjda i mislio politički tajnik kad je u prijelomnom videu najavio osvajanje tri mandata. Tri mandata?!

Međutim, nikad nije sve izgubljeno te svatko od nas može i treba uočavati vlastite greške, učiti na njima i popravljati se. Stoga, tko zna, možda još bude prilike i mogućnosti za zajednički konstruktivni rad na boljitku Hrvatske.

Izv. prof. dr. sc. Slaven Dobrović