Zastor svijeta, zastor svetoga

Nedavno je preminuo jedan od najvećih stvaralaca suvremene umjetnosti. Rođeni Bugarin Christo umro je 31. svibnja ove godine, ostavljajući za sobom brojna djela vrhunske umjetnosti. Svijet ga je prepoznao kao umjetnika koji voli zamatati predmete i čitave zgrade, pa ćemo ovdje spomenuti neka od djela iz njegove dugogodišnje karijere.

Jedno od prvih Christovih djela bio je golemi narančasti zastor „Valley Curtain“ (zastor doline), koji je instaliran 1971. i 1972. godine u jednoj dolini planinskoga klanca Rocky Mountains u SAD-u. Bio je širok 400 metara, visok do 111 metara i za kratko vrijeme dijelio je dolinu na dva dijela. Ovo je vjerojatno bio najveći zastor koji je svijet ikad mogao vidjeti. Bio je to svojevrsni ukaz na to da je čitav svijet zapravo jedan zastor.

Naime, iza zastora krije se neka druga stvarnost. Iza zastora, baš kao u kazalištu, dogovaraju se pripreme za kazališni komad koji će kasnije biti izveden na pozornici. Zastor uvećava pozornost i iščekivanje. A u rijetkim kinima još uvijek će posjetitelji vidjeti kako se podiže zastor prije nego na platnu započinje jedna priča koja će ih iz svakodnevnoga života odvesti u sasvim drugačiju stvarnost.

Iako se Christo često smatrao umjetnikom zamatanja, ipak je Christo bio umjetnik zastora. Čarobnjak skrivanja, kako bi učinio da nešto novo bude vidljivo. Ono što je, samo za čas, skrirvao odjednom bude sasvim izmijenjeno. Bude obavijeno novom ljepotom. I nakon otkrivanja bude izmijenjeno za sva vremena. Na taj način pariški most Pont Neuf na rijeci Seni, a jednako ni zgradu njemačkoga Reichstaga ne možemo više gledati jednakim očima otkako ih je Christo bio zamotao u platno.

Pont Neuf bio je prekriven u rujnu 1985. godine. Zlaćanim platnom most je sjao pod blijedo plavim rujanskim nebom Pariza. Mnogi Parižani tek su nakon ove umjetničke instalacije prepoznali kakvo blago imaju u svome gradu. Mnogim posjetiteljima ovo je omiljeni pariški most, ali sami Parižani tek su s otkrivanjem shvatili kakav je zapravo njihov Pont Neuf. Slično su zasigurno osjećali i Berlinčani kad im je bila skrivena zgrada državnoga parlamenta. U rujnu sljedeće 2021. godine trebalo bi biti otkriveno njegovo najnovije djelo. Bilo je planirano da će Slavoluk pobjede, opet u srcu Pariza, biti zamotan u 30.000 m² srebrno-plave tkanine, povezane s ukupno 7.000 metara crvenoga konopca. Umjetnik i autor ove instalacije preminuo je, ali je također objavljeno kako će ova instalacija ipak biti upriličena.  

Prastara je ljudska i prije svega duhovna vježba da čovjek nešto skrije kako bi otkrio posebnu vrijednost, značaj ili stvarnost onoga što je skriveno. U njemačkoj novini „Frankfurter Allgemeine“ nedavno je osvanuo komentar kako je ovaj Christov stil imao veze s njegovom domovinom Bugarskom. Imao je on doista snažno iskustvo prekrivanja ikona u tradiciji Pravoslavnih Crkava.

Kao kršćanima i katolicima, Christova umjetnost trebala bi biti sasvim jasna. Boga nitko nikada nije vidio. Ovo je temeljno uvjerenje kršćanske vjere i židovskih korijena iz kojih je potekla. Boga se može naći jedino s onu stranu svakodnevne stvarnosti, u drugoj dimenziji postojanja, za koju je potrebno imati drugačije oči. Iskustvo Boga, ako se smije koristiti tako snažan i gotovo bezobrazan izraz, znači iskustvo da je naša stvarnost zapravo samo zastor. A vjera nam govori kako iza toga zastora ne postoji ništavilo, nije tamo skrivena druga polovica doline, kao što ju je Christo podijelio onomad u SAD-u, nego se iza zastora ipak skriva NEŠTO, bolje rečeno NETKO.

Tako se svakodnevnica, naša stvarnost, može razumjeti kao golemi zastor. I upravo je to temelj onoga otajstva koje mi nazivamo liturgijom ili bogoštovljem. Jer oni doista skrivaju nešto dublje – kao primjerice na Veliki petak, kad platnom prekrivamo raspela.

Ali povrh toga da liturgija nešto fizički zakriva, liturgija je sama zapravo zastor. Ona je zastor koji je lijep i otajstven, ali je uvijek jasno da on nije ona stvarnost koju skriva. On zakriva. To je igra. To je poezija. I upravo se liturgiju uvijek treba shvatiti kao igru i kao poeziju. Nije to ona ozbiljnost koja se nalaže u zakonicima. Liturgija je zastor  između vidljive stvarnosti i nevidljivoga otajstva. Ona je zastor, nije zapovijed. Prava, uspješna liturgija daje da se osjeti tajanstvenost i izaziva glad za onim što se skriva iza zastora. Drži budnima. I stoga se ne bi trebala mjeriti propisima, nego onim što pristaje onomu otajstvu koje se nalazi iza zastora. Mjera dobre liturgije jest umijeće, više nego skup malih propisa.

Djela pokojnoga umjetnika redovito je bilo moguće vidjeti samo dva tjedna, određeno vremensko razdoblje. U ovih 14 dana instalacija je trebala predstavljati konačnost sveukupnoga života. Sam zastor nije vječnost. On prolazi, on samo oprezno, prolazno, ukazuje na mogućnost nečega drugog što bi moglo biti vječno, beskonačno.

Osim toga postoji još jedan teološki smisao zastora. Naime, kad je Isus umro na križu, u Bibliji stoji kako je istoga trena hramska zavjesa bila poderana na dva dijela, odozgo do dolje. Upravo je ovaj trenutak kojega u evanđeljima opisuju samo trojica evanđelista Matej, Marko i Luka, bio tako važan glazbeniku i skladatelju Johannu Sebastianu Bachu, da ga je ukomponirao u svoje djelo Muka po Ivanu. Sa smrću Sina Božjega prestaje staro razdvajanje svetoga i profanoga. Od toga je trenutka za sva vremena prijevjes, zastor koji skriva Vječnoga sam Raspeti Krist. Isus, zastor Božji, vidljivo je lice Božje za ljude. Na to nas podsjeća mala hostija koju držimo u ruci svaki put kad smo na euharistiji. To je srž svake kršćanske liturgije najelementarniji sakramentalni zastor, najelementarniji sakramentalni zastor.

Gore srca!

Izvor: Svjetlo riječi