Pavo Filipović: Hrvati kao iseljenički narod narod

Stoljetna povijest hrvatskoga naroda nam jasno pokazuje kako su Hrvati tijekom svoje povijesti, osobito novije, došli u stanje koje opravdava da ih se nazove „iseljeničkim narodom” (Vladimir Stanković). Ravnatelj Iseljeničkoga muzeja u Zagrebu, Milostislav Bartulica, došao je uoči Drugoga svjetskog rata do podataka prema kojima je u knjizi Hrvatska domovina mogao ustvrditi kako je „svaki peti ili šesti Hrvat iseljenik”.

1

Stoljetna povijest hrvatskoga naroda nam jasno pokazuje kako su Hrvati tijekom svoje povijesti, osobito novije, došli u stanje koje opravdava da ih se nazove „iseljeničkim narodom” (Vladimir Stanković). Ravnatelj Iseljeničkoga muzeja u Zagrebu, Milostislav Bartulica, došao je uoči Drugoga svjetskog rata do podataka prema kojima je u knjizi Hrvatska domovina mogao ustvrditi kako je „svaki peti ili šesti Hrvat iseljenik”.

Bilo je to uoči Drugoga svjetskog rata, a malo nakon njega je Većeslav Holjevac pokazao da je taj omjer kudikamo nepovoljniji. Prema njegovim istraživanjima je u to vrijeme u iseljeništvu ili na privremenome radu izvan domovine bio čak svaki treći ili četvrti Hrvat. Razlozi iseljavanja naroda iz vlastite domovine su mnogostruki i sežu od prirodnih katastrofa, demografskih eksplozija, ratova i nereda pa sve do ekonomskih i političkih odrednica. U novije vrijeme pridolazi i želja za stjecanjem novih i drugačijih radnih iskustava i specijaliziranih studija. Hrvati su se počeli u većem broju iz domovine iseljavati u vrijeme najezde Turaka. Upravo iz tog razdoblja (15. st.) potječu sve hrvatske naseobine u susjednim zemljama: Italiji, Austriji, Mađarskoj, Čehoslovačkoj i Rumunjskoj. Gradišćanski Hrvati (Burgenland u Austriji) i dan danas imaju svoje vlastite hrvatske župe na kojima slave „svetu mašu” (svetu misu) na starohrvatskome jeziku i njeguju svoje narodne običaje. Osobito nakon pada Bosne pod Turke 1463. godine odvedeno je kroz četiri stoljeća koja su slijedila nekoliko stotina tisuća Hrvata u ropstvo u zemlje Osmanskoga carstva.

Danak u krvi ili djeca u sepetu

Spomenutu činjenicu odvođenja Hrvata iz Bosne i Hercegovine i pogranične Hrvatske u ropstvo nitko ljepše i potresnije nije opisao od Ive Andrića u knjizi Na Drini ćuprija. Ovdje taj odlomak donosim u cijelosti:

„Toga novembarskog dana stigla je na levu obalu reke dugačka povorka natovarenih konja i zaustavila se da tu konači. Janjičarski aga, sa oružanom pratnjom, vraćao se za Carigrad, pošto je po selima istočne Bosne pokupio određen broj hrišćanske dece za adžami-oglan. Već je šesta godina prošla od poslednjeg kupljenja ovog danka u krvi, zato je ovog puta izbor bio lak i bogat; bez teškoća je nađen potreban broj zdrave, bistre i naočite muške dece između desete i petnaeste godine, iako su mnogi roditelji sakrivali decu u šumu, učili ih da se pretvaraju da su maloumni ili da hramlju, odevali ih u dronjke i puštali u nečistoći, samo da izmaknu aginom izboru. Neki su i stvarno sakatili rođenu decu, sekući im po jedan prst na ruci. Izabrani dečaci otpremani su na malim bosanskim konjima, u dugoj povorci dalje. Na konju su bila dva pletena sepeta, kao za voće, sa svake strane po jedan, i u svaki sepet stavljan je po jedan dečak i sa njim mali zavežljaj i kolut pite, poslednje što nosi iz očinske kuće. Iz tih sepeta, koji su se jednomerno klatili i škripali, virila su sveža i preplašena lica ugrabljenih dečaka. Neki su mirno gledali, preko konjskih sapi, što je moguće dalje u rodni kraj, neki su jeli i plakali u isto vreme, a neki su spavali, sa glavom prislonjenom uz samar. Na izvesnom odstojanju od poslednjih konja u ovom neobičnom karavanu, išli su, raštrkani i zadihani, mnogi roditelji ili rođaci ove dece, koja se odvode zauvek da u tuđem svetu budu obrezana, poturčena i da, zaboravivši svoju veru, svoj kraj i svoje poreklo, provedu život u janjičarskim odama ili u nekoj drugoj, višoj službi Carstva. To su bile većinom žene, ponajviše majke, babe i sestre otetih dečaka. Kad bi se suviše približile, agine saharije bi ih rasterivali udarcima svojih bičeva, nagoneći na njih konje uz glasno alakanje. One bi se tada razbežale i posakrivale u šumu pored puta, ali bi se malo posle opet sakupljale iza povorke i naprezale da suznim očima još jednom ugledaju iznad sepetke glavu deteta koje im odvode. Naročito su uporne i nezadržljive bile majke. One su jurile, gazeći žustro i ne gledajući gde staju, razdrijenih grudi, raščupane, zaboravljajući sve oko sebe, zapevale su i naricale kao za pokojnikom, druge su raspamećene jaukale, urlale kao da im se u porođajnim bolovima cepa materica, obnevidele od plača naletale pravo na suharijske bičeve i na svaki udarac biča odgovarale bezumnim pitanjem: »Kud ga vodite? Kud mi ga vodite?« Neke su pokušavale da razgovetno dozovu svoga dečaka da mu daju još nešto od sebe koliko može da stane u dve reči, neku poslednju preporuku ili opomenu na put.

– Rade, sine, nemoj majke zaboravit’…

– Ilija! Ilija! Ilija! – vikala je druga žena, tražeći očajno pogledom poznatu, dragu glavu, i ponavljala je to neprestano kao da bi htela da detetu useče u pamet to ime koje će mu već kroz koji dan zauvek biti oduzeto. Ali put je dug, zemlja tvrda, telo slabo, a Osmanlije moćne i nemilosrdne. Malo-pomalo te žene su zaostajale i, zamorene pešačenjem, gonjene udarcima, jedna pre druga posle, napuštale bezizgledan napor. Ovde, na višegradskoj skeli, morale su da zastanu i najupornije, jer ih na skelu nisu primali a preko vode se nije moglo. Tu su mogle mirno da sede na obali i plaču, jer ih niko više nije gonio. Tu su čekale kao okamenjene i neosetljive za glad, žeđ i studen, sve dok ne bi na drugoj obali reke još jednom ugledale otegnutu povorku konja i konjanika kako zamiče ka Dobrunu, i u njoj još jednom naslutile rođeno dete koje im gine iz očiju.”

 Turska – najveća hrvatska dijaspora?

Upravo su ove godine mnogi mediji pisali o jednom bosanskom Turčinu, koji je s roditeljima kao desetogodišnjak odselio iz Sarajeva u Istanbul i koji tvrdi da čak deset milijuna Turaka ima hrvatske korijene. U svojoj doktorskoj dizertaciji spomenuti iznosi rezultate istraživanja četiriju stoljeća osmanlijske vladavine u Bosni i Hercegovini. Posebnu pozornost svratio je na hrvatsku djecu iz Bosne i Hercegovine, koju su Turci u sepetima odvodili u Tursku ili zarobljavali u bitkama. Godinama prelistavajući dokumente po arhivi u Istanbulu došao je do takvih zaključaka. Godine 1493. dogodila se Krbavska bitka i samo je u toj godini, tvrdi on, dopremljeno u sepetima deset tisuća hrvatske djece iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske. Njegovoj tezi u prilog ide i izjava bivšeg predsjednika Turske, Sulejmana Demirela, koji je na ukopnim ceremonijama prvog hrvatskoga predsjednika dr. Franje Tuđmana, rekao da i on vuče daleko hrvatsko podrijetlo iz Bosne i Hercegovine. Moguće da je podatak o deset milijuna Turaka s hrvatskim korijenima pretjeran, ali svakako stoji temeljna teza o Turskoj kao najbrojnijoj „hrvatskoj dijaspori”. Ovdje naravno samo uvjetno govorimo o Turskoj kao „hrvatskoj dijaspori”, budući da su Turci sa sobom vodili poglavito djecu kako bi se prisilni proces asimilacije mogao dogoditi već u prvom naraštaju.

Ante Matić, hrvatski pjesnik, prozaik, kritičar, esejist i polemičar tvrdi da je osamnaest turskih vezira, među kojima su neki bili i veliki veziri, bilo podrijetlom iz Bosne i Hercegovine ili Hrvatske. Matić se od susreta s Nelsonom Mandelom s kojim je 1995. godine u Pretoriji imao intervju, energično zalaže da se službene brojke Državnoga ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske o hrvatskim iseljenicima korigiraju, jer bi stvarni broj bio mnogo veći od službenoga. Mandela je Matiću rekao kako su po njegovim saznanjima hrvatski moreplovci i prije Ferdinanda Magellana (1480. – 1521.) doplovili na jug Afrike i pokrenuli val doseljavanja. Prema podacima Državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, danas u svijetu živi između tri i četiri milijuna Hrvata i njihovih potomaka. Evo u kojih pet zemalja ih je najviše: Argentina – 250 000; Australija – 250 000; Kanada – 250 000; Njemačka – 300 000; SAD – 1,2 milijuna. Budući da se radi o podacima Državnoga ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, tu po svoj prilici nisu ili barem nisu dostatno obuhvaćeni iseljenici iz Bosne i Hercegovine. Brojke će se s određene povijesne distance i zahvaljujući napretku znanosti svakako uvijek morati korigirati. Ostaje međutim činjenica da su Hrvati doista „iseljenički narod”.

 

Izvor: Kalendar sv. Ante (2019.)
https://glashrvatske.hrt.hr/hr/aktualno/hrvatska/otvoren-virtualni-muzej-iseljenistva/
1 komentar
  1. Joso Lazanja kaže

    Nisu samo Hrvati iseljenicki narod, ali bez sumnje, kao sto mi nismo drugima vazni, tako ni drugi nisu vazni nama. I ako su ljudi zeljom ili silom dospjeli medu druge narode (a govorim kao Australac Hrvatkog roda), nasa prva civilna, a i humana briga je da se snademo u novoj sredini, da se ukljucimo u novu kulturu koliko god nam to dozvoljava nasa naobrazba, nase politicko drzanje, postivanje zakona nase nove domovine, da bi sto uspjesnije vodilu nase obitelji, i bili dobri sugradani drugima.
    Ova “zaljenja” o iseljenoj Domovini, nikome ne koriste, ali zato je uvijek iznova ‘ puhanje u izgorjelo ugljevlje’. Mnogi se Hrvat ponosi svojom djecom da znadu “pricati” (arkaicno) hrvatski, dok on sam nije naucio ni najosnovnije, a to je jezik, a kamoli nesto o novoj mu kulturi i povijesti.
    I nesto o Ivo Andric: ciji je to pisac? Zvuci da je etnicki Hrvat. Srbi ga naveliko svojataju, a eto prvi put vidim njegov pisani govor, i bogme je srpska Ekavstina. A da bi bruka bila potpuna, Kalendar sv Ante nije clanak preveo sa ‘stranoga’ jezika. Ili je to samo povijesno hrvatsko neustrucavanje biti odlucan, “svoj na svome”.
    Joso Lazanja

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.