“Odnos crnogorskih vlasti spram Hrvatima u toj zemlji, od kojih su velika većina starosjedioci u Boki kotorskoj i primorju, jednako je nepovoljan za njih kao i za odnos Crne Gore prema njihovoj matičnoj državi. Naime, danas, po popisu iz 2023., Hrvata u Crnoj Gori ima samo 5150 i tvore 0,7 % ukupnog stanovništva. Godine 2011. bilo ih je 6021, ili 0,97 % ukupnog stanovništva zemlje

Dakle, rezultati posljednjeg popisa pokazali su da se broj Hrvata smanjio za 871 osobu ili za čak 14,46 %. Udio Hrvata u općoj crnogorskoj populaciji kontinuirano pada u prvom redu zbog neizjašnjavanja narodnim imenom na popisu te zbog iseljavanja i negativna prirodnog prirasta.” – To se ističe u drugom nastavku, a zatim se prikazuje vrlo pozitivan status etničke manjine Crnogoraca u Hrvatskoj, iako ona nije autohtona.

I dandanas većina Crnogoraca i građana Crne Gore ne smatra Crnu Goru, nego vojsku raspadajuće države, gotovo isključivo odgovornom za agresiju na jug Hrvatske. Temelj za taj pogrješan stav jest i navedena „isprika“ koju je izrekao njihov tadašnji predsjednik republike prije četvrt stoljeća. Zabrinjavajuća je i činjenica da je hrvatska javnost uglavnom prihvatila, posve nekritički, tu lažnu „ispriku“ i da je ona poslužila, kako je rekao predsjednik Đukanović, kao začetak neke nove povijesne stranice u prijateljskim odnosima između dvaju naroda i država. Ova kratka analiza „isprike“ dala nam je i sažetu „dijagnozu“ odnosa crnogorske države prema Hrvatskoj. Ona je vrlo važan razlog zašto Hrvatska ni u DPS-ovim koalicijskim vladama, a kamoli u sadašnjim prosrpskima, nije dosad imala iskrena, istinoljubiva i prijateljskog partnera. To za Hrvatsku nije bilo povoljno, ali se za Crnu Goru pokazalo štetnim u novoj situaciji, kada se dogodilo da su neke druge, kombinirane snage nadvladale crnogorske i procrnogorske suverenističke snage u vlastitoj državi.

Vrijeme je pokazalo da se na tim lošim temeljima nije mogao i ne može se graditi ni korektan, a kamoli kvalitetan i za „europsku Crnu Goru“ probitačan odnos nje s Hrvatskom. Degradacija koja je proistjecala iz krivih polazišta očitovala se u daljnjem iskrivljivanju slike o nedavnoj prošlosti, a i u susljednu prisvajanju povijesno-kulturne baštine i identiteta Hrvata u Crnoj Gori od formalno pravoslavne većine. Predsjednik Đukanović čak se je usudio više puta javno govoriti o velikohrvatskom projektu, aludirajući pritom na laž da je Hrvatska pokušala pripojiti dijelove BiH tijekom rata devedesetih. Tako je primjerice u rujnu 2020. izjavio: „Tada se željelo pokazati da je multietnička demokracija na Balkanu nemoguća pa treba formirati tri etničke homogene države, veliku Srbiju, veliku Hrvatsku i veliku Albaniju, a umjesto toga dobili smo veliku tragediju i 150 tisuća žrtava“. (https://www.jutarnji.hr/vijesti/svijet/zele-nam-posrbiti-crnu-goru-dritan-ce-vrlo-brzo shvatiti-opasnost-projekta-u-koji-je-usao-15022300)

Milo Đukanović, vodeći političar u Crnoj Gori od 1991. do 2023., pozivao je g. 1991. Crnogorce na oružanu agresiju na dubrovačko područje odnosno Republiku Hrvatsku te na prekrajanje granica na ušću bokokotorskog zaljeva

Pritom valja istaknuti da, paradoksalno, upravo Milo Đukanović pripada među one, ne odveć brojne, visoke predstavnike vlasti bivših jugoslavenskih republika koji su javno govorili o nasilnim promjenama granica. U tom smislu važna je njegova izjava tijekom agresije na Hrvatsku iz 1991., kada je u svojstvu predsjednika Vlade Crne Gore rekao: „Rat ćemo dobiti, baš kao što smo takve protivnike kakvi su oni pobjeđivali tokom naše čitave istorije. Samo, ovoga puta ćemo ih pobijediti i završiti zajednički život sa njima, nadam se, za sva vremena. Pritome, Boka će ostati tamo gdje joj je i mjesto, u sastavu Republike Crne Gore, a nadam se da će se u toj diobi i formiranju nove državne zajednice u kojoj ćemo živjeti i granica sa Hrvatskom povući mnogo prirodnije i logičnije nego su to uradili priučeni boljševički kartografi, čiji je izgleda jedini cilj bio da nad Crnom Gorom u dijelu Boke kotorske ostave hrvatsko starateljstvo.“ (https://www.youtube.com/watch?v=qyLyX4ZstpU)

4. Hrvati u Crnoj Gori i Crnogorci u Hrvatskoj: Komparacija pokazuje da je drugima bolje nego prvima

Kada je riječ o odnosima Crne Gore i Hrvatske, neizostavna su tema i Hrvati u Crnoj Gori. Odnos crnogorskih vlasti spram Hrvatima u toj zemlji, od kojih su velika većina starosjedioci u Boki kotorskoj i primorju, jednako je nepovoljan za njih kao i za odnos Crne Gore prema njihovoj matičnoj državi. Naime, danas, po popisu iz 2023., Hrvata u Crnoj Gori ima samo 5150 i tvore 0,7 % ukupnog stanovništva. Godine 2011. bilo ih je 6021, ili 0,97 % od ukupnog stanovništva zemlje. Dakle, rezultati posljednjeg popisa pokazali su da se broj Hrvata smanjio za 871 osobu ili za čak 14,46 %. Udio Hrvata u općoj crnogorskoj populaciji kontinuirano pada u prvom redu zbog neizjašnjavanja narodnim imenom na popisu te zbog iseljavanja i negativna prirodnog prirasta.

U tom kontekstu, posebno je važno istaknuti sljedeće podatke: Po popisu iz g. 1991., dakle zadnjemu u bivšoj državi SFRJ, u Crnoj Gori bilo je 6244 Hrvata. Godine 2003., tj. tri godine prije osamostaljenja Crne Gore, u toj zemlji bilo je 6811 Hrvata. To znači da je u razdoblju između 1991. i 2003., unatoč svim zlostavljanjima, nasilju te progonstvu iz Boke kotorske i primorja velika broja bokeljskih Hrvata tijekom Miloševićeve srpsko-crnogorske vlasti nad Bokom i agresije na Hrvatsku, njihov broj ipak, mimo očekivanja, porastao za 567 osoba ili 9,08 %. Za razliku od tog podatka, za trajanja nezavisne i Hrvatskoj „prijateljske“ Crne Gore do 2011. 790 Hrvata ili njih 11,59 % „nestalo“ je s popisa stanovništva, a 2023. još i više njih. Za neke je i ta činjenica mimo očekivanja, budući da je Hrvatska ključni vanjskopolitički partner Crne Gore koji podupire euroatlantsku pripadnost te zemlje, dok ona istodobno ide smjerom odnarođivanja hrvatske manjine i time pomalo zatiranja autohtonoga hrvatskog naroda, koji na tamošnjem teritoriju živi jednako dugo kao i u Hrvatskoj i BiH.

Bespredmetno je pisati o odnosu današnjih prosrpskih i dijelom proruskih vlasti u Crnoj Gori spram tamošnjim Hrvatima, budući da one iskazuju otvoren prijezir i mržnju i prema njima i prema Hrvatskoj. No u ime neke moguće bolje budućnosti crnogorsko-hrvatskih odnosa valja istaknuti da je nekadašnja DPS-ova većina provodila pocrnogorčivanje pripadnika svih drugih naroda u Crnoj Gori, i to u ime tobože „građanske“ države. Tim procesom najteže su bili pogođeni upravo Hrvati, kao vrlo mala i najranjivija manjinska zajednica. Posebno valja istaknuti duboko zabrinjavajući podatak da je g. 2018., dvije godine prije pada suverenističke crnogorske vlasti, etnička distanca, što je u biti samo eufemizam za diskriminaciju i nesnošljivost, u toj zemlji porasla u odnosu na g. 2013. Utvrđen je povećan stupanj etničkog distanciranja pripadnika svih naroda koji žive u Crnoj Gori spram pripadnicima hrvatskog naroda. Drugim riječima, porasla je nesnošljivost spram Hrvatima i kod Crnogoraca, dok se istodobno smanjila etnička distanca Crnogoraca spram Srbima. (Etnička distanca u Crnoj Gori deset godina nakon stjecanja nezavisnosti, Miloš Bešić, 2019.)

Dakle, zapanjujuća je činjenica da su Crnogorci osjećali veće simpatije i imali veće uvažavanje prema onom narodu koji im poriče narodno ime, povijest i pravo na državu negoli prema narodu na koji je tadašnja Crna Gora izvršila agresiju i provodila progon, a koji im je unatoč svemu tomu pružio presudnu pomoć pri stvaranju i afirmaciji nezavisne crnogorske države i na njezinu putu euroatlantskih integracija. To zacijelo nije bila slučajna pojava, nego posljedak određenog odnosa i primijenjenih politika tadašnje vlasti. To je, uz ostalo, bitno naškodilo crnogorskoj političkoj suverenosti kada na izborima 30. kolovoza 2020. nije bio izabran zastupnik hrvatske manjine, zbog premalo glasova. Da je bio izabran, to bi omogućilo da parlamentarna većina prevagne za jedan glas u korist procrnogorskog DPS-a, a nasuprot prosrbijanskim i njima pridruženim ostalim strankama i zastupnicima.

Naposljetku, valja imati u vidu velike razlike u društvenom, političkom i ekonomskom položaju, sigurnosti i perspektivi Hrvata u Crnoj Gori i Crnogoraca u Hrvatskoj u korist potonjih. Naime, Crnogorci u Hrvatskoj u najvećoj su mjeri neautohtono stanovništvo. Po podatcima iz 2001. njih 31,1% ili manje od jedne trećine bilo je rođeno u Hrvatskoj – njih svega 1.532., a preostali su bili rođeni u drugim državama bivše Jugoslavije i nastanjeni u Hrvatskoj radi školovanja ili zaposlenja te ženidbama ili udajama i sl. Temeljem rezultata istraživanja iz 2011. nedvojbeno je proizlazilo da su pripadnici crnogorske nacionalne manjine u Hrvatskoj bili prihvaćeni kao i ostali građani. Tek 1,2 % nije ih prihvaćalo. (Crnogorci u Hrvatskoj, Istraživanje sociokulturnog profila i statusa Crnogoraca u Hrvatskoj, Sava Bogdanović – Ivan Cifrić, 2011.) Oni i danas uživaju izuzetno dobar status, dapače unatoč tomu što su vrlo malobrojna i udjelom u najvećoj mjeri neautohtona manjina Crnogorci u Hrvatskoj uživaju prava kakva Hrvati u Crnoj Gori, a i brojne druge manjinske zajednice diljem demokratske Europe i svijeta, mogu samo poželjeti. Također, valja naglasiti da se, po istraživanju iz 2010. koje su proveli G. Vujević-Hećimović, S. Brajović i K. Ilin, u razdoblju od 2002. do 2008. stalno smanjivala socijalna/etička distanca Hrvata prema Crnogorcima u Hrvatskoj. (Baštinici i potomci Crnogoraca u Hrvatskoj, Sava Bogdanović, 2024.)

(Nastavlja se) 

Zdravko Gavran/Hrvatsko nebo