Zoro Zoran Filipović: Ako imate metak, ja sam iz Vukovara!
Ulomak iz moje knjige „Dnevnik smrti“ i monografske knjige „1991.“ odnosi se na događaj koji se dogodio 26. studenoga 1991. godine
Ulomak iz moje knjige „Dnevnik smrti“ i monografske knjige „1991.“ odnosi se na događaj koji se dogodio 26. studenoga 1991. godine:
“… Dan se gasio, kako sam se primicao Rijeci. Gledao sam s magistrale barke na moru. Mali ribarski čamčići na mirnoj površini vode. Neobično mekano svjetlo s neba obojilo je i površinu mora. Bila je bonaca i sve je bilo nekako mirno. Brodice kao da su plovile po ulju, mekano su klizile po glatkoj površini. Crne siluete ljudi u zaveslaju i njihovih čamaca na zlatno-ljubičastoj površini mora. More, ljudi i njihovi čamci kao da su i sami zatečeni tom ljepotom, kretali su se i gibali mekano i usporeno, plašeći se valjda i sami da ne naruše sklad ove lijepe slike. Bio je to dar, prelijep dar za mene, i uživao sam u njemu ne smanjujući brzinu.
Koliko sam se puta provezao ovuda prije, i ne samo tu, nego i mnogim mjestima drugdje, a da nisam shvatio, da nisam vidio. Morao je doći rat pa da progledam, da vidim kako je moja zemlja lijepa, uistinu lijepa. Gdje god sam išao kroz ovo vrijeme od zbjegova, od prognanih i poharanih ljudi i njihovih domova, širom sam otvarao oči i gledao, često po prvi put vidio, tamo gdje sam prije nebrojeno puno puta prošao, gledao i čudio se: Kako je lijepa moja domovina.
Bio sam iznad Rijeke. Već je bila noć. Imao sam dvije mogućnosti. Ili ići preko Slovenije, ili produžiti kraćim, ali manje sigurnim putem na Delnice, pa preko Karlovca za Zagreb. Već sam bio jako umoran. Želio sam voziti što kraće. Odlučio sam se za Gorski kotar.
Bio je mrkli mrak i malo je vozila dolazilo u susret. Kako se povećavala nadmorska visina, tako je postajalo sve hladnije. Ubrzo je počeo i snijeg. Kako sam odmicao sve dalje i snijeg je postajao sve veći. Imao sam problema s grijanjem i s brisačima stakla. Teško sam vidio van. Svjetla su mi također bila zamračena. Stao sam i poskidao maske s farova. Sada se vidjelo puno bolje. Međutim, uskoro ću imati problema s gorivom, ukoliko ne uspijem natočiti u Delnicama. Snijeg je i dalje padao, sve više i više.
U normalnim sam se vremenima radovao snijegu, jako sam ga volio. Sada je on značio samo jedno, potencijalne probleme. Ne znam imam li u autu lance za snijeg. Vjerojatno ne, a ne znam ni kako bi ih stavio i da ih imam. Valjda ću izdržati do Delnica, a poslije ću vidjeti.
Škrto svjetlo i velike zgrade značile su da sam stigao u Delnice. Koliko se sjećam, benzinska pumpa je na izlazu iz grada. Vozio sam dalje i uvezao se pod nadstrešnicu pumpe. Tu ću dobiti gorivo i raspitati se za stanje na cesti. Dok mi toči gorivo, čovjek s pumpe govori mi da je cesta u principu prohodna, ali da povremeno ima problema. Večeras je cesta, iz nepoznatih razloga, odmah iza Delnica zatvorena, ali postoji obilaznica preko Broda na Kupi. Što se snijega tiče, tu nema problema. Čisti se stalno.
Još dok mi je čovjek točio benzin, iz zgrade pumpe izašao je dječak, nije imao više od deset. Počeo je, ne gledajući nijednog od nas, kao da nas nema, temeljito i predano čistiti stakla na autu. Prvo je očistio prednja, zatim stražnja stakla. Baš kada sam ga htio zamoliti da mi očisti i snijeg s farova, kao da je čitao moje misli, još prije nego sam išta uspio reći, sagnuo se i počeo čistiti i taj dio kola. Bilo je nečeg čudnog u tome dječaku. Bio je blijed i mršav, crnokos. Kratko ošišan. Mada je bilo jako hladno, nije nosio kapu i, što je bilo još čudnije, nije nosio ni kaput ni kakvu jaknu. Na sebi je imao tanki, tamni džemper i tamne samt-hlače. Na nogama je imao plitke cipele, mada je snijeg bio dubok. Cipele su izgledale par brojeva veće. Ostavljao je dojam kao da ne mari, ili još preciznije, kao da ne primjećuje da je jako hladno. Kretnje su mu bile precizne i sračunate, ali opet, nekako odsutne. Posao je obavio besprijekorno. Za cijelo to vrijeme nije rekao ni riječi, niti me ijednom pogledao.
Kada je završio, odmaknuo se od auta. Pošao sam rukom u džep da izvadim novac. Još dok mi je ruka kopala po unutrašnjosti džepa, da bi me preduhitrio, kao da nije želio primiti novce, prišao mi je i gledajući me pravo u oči, rekao:
“Ako imate metak, ja sam iz Vukovara.”
Glas mu je bio siguran i potvrđivao je ono što je izrekao. On je uistinu želio metak kao cijenu za svoj rad. Zastao sam. Nisam znao što da činim. Ruka mi je i dalje bila u džepu. Htio sam mu nešto reći, ali nisam nalazio prikladne riječi. Htio sam mu reći da sam i ja bio u Vukovaru, za rata, i da znam kako je tamo bilo. Htio sam mu reći da sam odatle izveo dvojicu dječaka, kroz put u kukuruzu, i da je jedan od njih bio približno njegovih godina. Htio sam mu reći puno toga, ali što god bih pomislio, sve mi se činilo neprikladno. Sve mi je izgledalo kao fraza, mnogo puta izrečeno. Nisam mu mogao tako govoriti. Nisam mu mogao uopće govoriti. Što ću mu reći? Što ću mu reći, a da to on već ne zna ili to nije iskusio?
On je stojao mirno i gledao me. Pravo u oči. Ništa više nije rekao.
Konačno sam uspio izvaditi novce. Odabrao sam brzo najveću novčanicu što sam je imao, ugurao mu je u ruku, sjeo brzo u auto i odvezao se. Postiđen. On je ostao ispred pumpe, pod strehom. Ništa nije rekao, ništa nije učinio, nikakvu gestu. Postajao je malo, sekundu ili dvije, a onda sam ga vidio u retrovizoru kako se pokrenuo i ušao u zgradu.
Snijeg je i dalje padao. Bio je visok. Slijedio sam upute i sretno stigao u Zagreb. Bio sam umoran, ali nikako kao koji sat prije. Sutra ću se odvesti u Beč i s aerodroma poslati filmove u Pariz. Stići će valjda i oni tamo gdje trebaju…“