Zvonimir Despot: OBJAVLJENO ENGLESKO IZDANJE ŽIVOTOPISA FELDMARŠALA SVETOZARA BOROJEVIĆA

Nakon više nego uspješnog hrvatskog izdanja, koje je objavljeno 2019. godine u nakladi Despot infinitusa, iz tiska je izašlo i englesko izdanje naše knjige o feldmaršalu Svetozaru Borojeviću, iz pera Danijela Tatića. Ovo je prva knjiga na hrvatskome i engleskome jeziku u kojoj je cjelovito obrađen Borojevićev životopis, a englesko izdanje objavljeno je baš u ovoj godini, kad smo obilježili i stotu godišnjicu Borojevićeve smrti.

Svetozar Borojević bio je jedan od najsposobnijih austrougarskih zapovjednika u Prvome svjetskom ratu i u povijesti jedini hrvatski časnik koji je dosegnuo najviši čin – feldmaršala. Rodio se 2. prosinca 1856. u Umetiću kraj Hrvatske Kostajnice. Nedvojbeno je da je Svetozar Borojević kršten u pravoslavnoj crkvi, vjerojatno parohijskoj crkvi u selu Mečenčani, gdje je službovao njegov otac, ali on sam je u svojim istupima i pismima sve do smrti izričito navodio da je Hrvat i da mu je domovina Hrvatska te da je grkokatoličke vjeroispovijesti. Borojević je bio izdanak onih hrvatskih ratnika koji su sami, zahvaljujući svojim sposobnostima, čvrstini volje i viteškom poimanju časti, od niskog časničkog čina dospjeli do vrha vojničke karijere. Prošao je mnoge provincijske garnizone, borio se 1878. u Bosni i Hercegovini, a u Prvome svjetskom ratu već kao prokušan zapovjednik vodio je najveće formacije austrougarske vojske. Sa 6. korpusom krenuo je na istočno bojište u Galiciju, da bi ubrzo preuzeo zapovjedništvo, u prethodnim bitkama teško načete, 3. vojske. Uspio je ustaliti bojište, odbiti Ruse kod Limanove i osloboditi tvrđavu Przemysl, a u proljeće 1915. kod klanca Dukla držao je položaje sprečavajući prodor Rusa na Dunav.

Ulaskom Italije u rat Borojević je isprva zapovijedao 5. vojskom, a zatim od 1917. 1. i 2. sočanskom vojskom. Uspješno je odbio 11 talijanskih ofenziva. Svojom obrambenom strategijom svrstao se u red najvećih vojskovođa u Prvome svjetskom ratu stekavši naziv „Lav sa Soče“. U 12. bitki, zajedno s njemačkim divizijama, Talijanima je nanio strahovit poraz. Čast vojskovođe i hrvatstvo, nakon sloma Monarhije i uspostave Kraljevine SHS, Borojeviću su donijeli samo nedaće. Opljačkan, bez mirovine, bez domovine – u novonastalu državu bio mu je zabranjen povratak – zaboravljen je živio sa suprugom po hotelima u Austriji. Svemu je prethodila i obiteljska tragedija, smrt sina jedinca. „Lav sa Soče“ umro je u Klagenfurtu 1920. od posljedica moždanog udara. Pokopan je na bečkom groblju.

Feldmaršal Svetozar Borojević, ta talijanska noćna mora, zasluženo je nosio nadimak “Lava sa Soče”, a danas bismo ga mogli nazvati „zaboravljenim lavom“. Teško u povijesti nalazimo vojsku koja je tijekom cijeloga rata ratovala na tako maloj bojišnici, pretrpjela goleme žrtve, a zauzela tako mizerne teritorije kao što je to bila talijanska vojska u Prvome svjetskome ratu. Ali, Italija danas slavi, i to ne svoje pobjede, već sretnu okolnost što se našla na pobjedničkoj strani. Hrvatska je bila na gubitničkoj strani, a pobjednik je učinio sve da njezini ratni velikani, skupa s desecima tisuća hrvatskih žrtava, budu prepušteni zaboravu. Prošlo je cijelo stoljeće u kojemu Hrvati nisu smogli snage prepoznati svoje velikane i žrtve te im dostojanstveno odati zasluženu počast i obilježiti stogodišnjicu Velikog rata kako to priliči kulturnim narodima. Osim na pojedinačnim razinama