Marko Pisarović: Statolatrijski učinak upravljanja krizom

U jedno možemo biti sigurni: neovisno o tome koji značaj pridajemo prijetnji od recentnog virusa, suočavamo se s promišljanja vrijednom pandemijskom krizom.

Intervencionistički instrumentariji državnog autoriteta podložni su dinamičnoj izmjeni potražnje i potrebe. Ovisno o situaciji, pozicioniranje Države ima za zadaću osigurati ustavnopravni poredak, gospodarski prosperitet i blagostanje te neometanu konzumaciju ljudskih prava sukladno temeljnim civilizacijskim vrijednostima. Uloga države je relativna i uvelike ovisna o povijesnim i društveno-političkim danostima.

Ono što nam trenutna pandemija otkriva kao značajno obilježje odgovornog državnog postupanja je suviše kompleksno da bi se ukratko raspravilo. Ali, evo nekoliko crtica u smjeru sadržajnijeg shvaćanja uloge i zadaće države u kriznim situacijama nalik ovoj.

Ključno obilježje političkog odlučivanja je naprosto vođeno tehnokratskom svjetonazorskom okosnicom: znanost je u stanju detektirati i riješiti probleme čovjekova života. Nadalje, doslovnom primjenom znanstvene metodologije na društvenu praksu dolazimo do paradoksalnog uvida prema kojem je znanost ujedno u stanju proizvesti, u tehničkom smislu riječi, vlastite probleme (primjerice onečišćenje zraka kao posljedica primjene znanstveno-tehničkih pronalazaka). Time prirodoznanstveni pristup postaje autoreferentni sustav, perpetuum mobile vlastitih mogućnosti i ograničenja. Stvarnost izvan ove tehnički posredovane zbilje gubi na legitimizaciji i ontološkoj vrijednosti. Svijet relevantnih fenomena je takav da najprije isti treba biti tehnokratski (čitaj: putem znanstveno stručne ekspertize) i tehnološki detektiran, ukoliko pretendira na realnost.

S druge strane, moć odlučivanja je u cijelosti stavljena u ruke raznim inačicama izvršne vlasti. Egzekutiva se naprosto nameće kao neprikosnoveni autoritet cjelovitog iskustva realnosti. Znanstvene činjenice upotpunjavaju dinamiku donošenja odluka, a politička mudrost izvršava zadaću motritelja i čuvara.

Suština novog normalnog se krije u nedovoljno razjašnjenom vrijednosnom težištu starog normalnog. Staro normalno djeluje opterećujuće, poput utega kojeg treba odbaciti radi lakšeg nošenja tereta jer nisu uzalud Latini govorili da se teret lakše nosi, ako se spretno nosi. Nespretnost novog normalnog leži u manjkavosti autoritarnih mehanizama starog normalnog. Predstavnička demokracija svjedoči nekoj vrsti upravljačke krize.

O društvenim i političkim aspektima odlučivanja se suviše malo govori da bismo se neometano ispred tv ekrana mogli diviti prodirućoj logici tehnokratskog rješavanja problema kolektivnog zdravlja. Između redaka kao da se može iščitati suspektna tvrdnja o sudbonosnoj ulozi Države u pogledu odlučivanja o tome što je za ljude dobro, a što nije. U konačnici: non progredi est regredi.