1) Kraj XIII ili početak XIV st. – Supetarski kartular uključuje banove Bosne u broj hrvatskih narodnih vladara:
“U prošlim vremenima u kraljevstvu Hrvata bio je ovakav običaj: bilo je sedam banova, koji su birali kralja u Hrvatskoj, kada bi kralj umro bez djece, naime ban Hrvatske prvi, ban bosanski drugi, ban Slavonije treći, ban Posige četvrti, ban Podravije peti, ban Albanije šesti, ban Sremi sedmi…” – (Archivio capitolare di Spalato: tratto dall` I.R. Archivio Secreto di Casa di Corte e di Stato. 1844. Str. 67.)
2) 1347. g. – Bosanski ban Stjepan Kotromanic u svom pismu traži i dobiva mnoga prava za franjevce u Bosni, pa tako i to da mogu sebi uzimati pomoćnike:
“IN FIDEI DOCTRINA PERITOS ET LINGUAE CROATICAE NON IGNAROS” ili ‘Iskusne u nauku vjere i ne bez znanja Hrvatskoga jezika’.
(S. Ljubić. Ogledalo književne poviesti jugoslavjanske na podučavanje mladeži. 1864. Str. 225)
3) 1450. g. – Flavius Blondus, kancelar pape Eugena IV (do 1447. g.), srednjovjekovni talijanski humanist i povijesničar, piše u svom djelu “Historiarum ab Inclinatione Romanorum Imperii” da Bosna je kraj Hrvatske:
“…Rassiaque et Bosna pro regni Chroatiae regionibus habentur” / “…Raška i Bosna se smatraju krajevima kraljevstva Hrvatske”. (BLONDUS 115r (177).
4) 1526. g. – Antonio Burgio, papinski poslanik na dvoru ugarskog kralja Ljudevita II piše Jakovu Sadoleto, tajniku pape Klementa VII. u Rim, kaže da Bosna pripada Hrvatskoj:
” U pismu od 15. (o. mj.) pisao sam, da se Hrvati misle predati vojvodi Ferdinandu i da grof Krsto (Frankopan) misli postati gospodar Bosne. Nakon toga sam saznao bolje. Neka zna Vaše prečasno gospodstvo, da su pregovori istiniti, i kažu da vojvoda Ferdinad to rado sluša, da bi se mogao proglasiti kraljem Bosne, jer Bosna pripada Hrvatskoj” (MVH I 324)
5) 1589. g. – Hodaverdi, caus Bosanskog paše Sofi Mehmeda, piše u Zadar mletačkom generalnom providuru Dalmacije i Arbanije (Boke Kotorske ili Albanije Venete – Hrv. Pov.) Fedrinu Naniju na Turskom i Hrvatskom jeziku. Na kraju pisma veli ovo:
“Zato mi, rečeni Hodavendi caus, hotismo učiniti viru od toga posla i dvoje knjige pisati Turske, a dvoje Horvatske, rukom Ali cehaja, ko će na skali Zadarskoj, koji će na tome bil poslu skupa u Zadru, na deset dana zilkade misaca”.
(Starine Jugosl. Akademije, X, 14-15.)
6) Oko 1592.-1598. g. – Turski autor Gelibolulu Mustafa Âlî bin Ahmed bin Abdülmevlâ Çelebi pise u svom djelu “Künhü’l-Ahbâr” da stanovnici Bosne su Hrvati:
“Što se tiče plemena Hrvata, koji se pripisuje rijeci Bosni, njihov se značaj odrazuje u veseloj naravi; oni su po Bosni poznati i po tekućoj rijeci prozvati. Duša im je čista, a lice svijetlo; većinom su stasiti i prostodušni; njihovi likovi kao značajevi naginju pravednosti. Golobradi mladići i lijepi momci poznati su (na daleko) po pokrajinama radi naočitosti i ponositosti, a daroviti spisatelji kao umni i misaoni ljudi. Uzrok je ovo, što je Bog – koji se uzvisuje i uzdiže – u osmanlijskoj državi podigao vrijednost tomu hvaljenom narodu dostojanstvom i čast njihove sreće uzvisio kao visoki uzrast i poletnu dušu, jer se medju njima nasilnika malo nalazi. Većina onih, koji su došli do visokih položaja (u državi) odlikuje se velikodušjem to jest časću i ponosom; malo ih je, koji su tjesnogrudni, zavidni i pohlepni. Neustrašivi su u boju i na mejdanu, a u društvu, gdje se uživa i pije, prostodušni. Obično su prijazni, dobroćudni i ljubazni. Osobito se odlikuje ovo odlično pleme vanrednom ljepotom i iznimnim uzrastom… Bez sumnje Bošnjaci, koji se pribrajaju hrvatskom narodu, odlikuju se kao prosti vojnici dobrotom i pobožnosti, kao age i zapovjednici obrazovanošću i vrlinom; ako dođu do časti velikih vezira u upravi su dobroćudni, ponosni i pravedni, da ih velikaši hvale i odlični umnici slave”
(Tarihi Aali, sv. IV., knj. I., str. 12; prijevod Dr. Safetbega Basagica u Gl. Zem. Muzeja 1912., 6-7.).
7) 1626. g. – Ivan Tomko Mrnavić, bosanski biskup, podrijetlom iz izbjegle fojničke obitelji, u svom djelu “Život Magdalene Budrišića” piše:
“Biše roda svoga zator jur vidila,
Puka Harvatskoga razutje slišala,
Pod Turci Bosnu svu biše oplakala, …
Hercega daržavu zgubljenu jadala;
Kralja bosanskoga sime zatarveno,
Ime gospodskoga plemena zgubljeno”.
(Arkiv za povjestnicu Jugoslavensku, Knjiga 9, 1868. Str. 249.)
8.) 1637. g. – Sarajlija Augustin Vlastelinović ispjevao je u čast Varešanina fra Jeronima Lučića-Bogoslavica pjesmu, koja se nalazi u djelu “Pisanka”.
Odlomak pjesme Vlastelinovića:
“Još odkad Banovo pomanjka kraljevstvo,
Razsu se Stipanovo herceško gospodstvo.
Moguće vladarstvo kralja bosanskoga
Zatr se hrabrenstvo puka harvatskoga”
(F. Šišić, Herceg-Bosna prigodom aneksije. 1908. Str. 22).
9) Prva polovica XVIII st. – fra Nikola Lašvanin iz Fojničkog samostana u svom “Ljetopisu” zove Bosnu gornjom hrvatskom zemljom:
“Bela, drugi toga imena kralj ugarski, Slip(i) imenovan, sin Alme hercega, komu je stric njegov Koloman učinio oci izvaditi, sveto i pravedno vlada. On i zadobi Ramu u gornjoj harvatskoj zemlji, koja se sada Bosna imenuje, i zato svi njegovi namisnici zovu se kralji Rame to jest Bosne”
(Jelenić, Kultura i bos.franjevci I, str. 72.)
10) fra Marijan Šunjić (1798.-1860.), biskup, bosanski franjevac iz Travničkog kraja, prema Dominiku Mandiću je navodni autor ovih redova iz nepotpisanog dopisa iz Bosne od 23. svibnja 1848. g. u Novinama dalm.- hrvat.- slavonskim:
“četiri tmasta i puna tuge i čemera minuše veka, od kako … bratja slavjanska bosansko-hervatska u okovih divljih azijatskih okrutnika pište i jadikuju”
Nepoznati autor
