100 godina Jugoslavije

Stvaranjem prve Jugoslavije na Hrvate se srušio do tada neviđeno nasilje, mučenja i primitivizam!

0

 

Batinanje ljudi kao kazna pravosuđa ili čak samovoljno od strane države, a koje je odavno iz Hrvatske nestalo (još 1869. godine), obnovljeno je do tada nepoznatom i neviđenom žestinom u Jugoslaviji. Ta pojavnost nasilja, krvi i mučenja je očito bilo norma na Balkanu i Srbiji koja je 400 godina pripadala drugom – osmanskom –  civilizacijskom krugu.

Protuzakonito, protupravno i nelegalno, protivno svim do tada sklopljenim sporazumima (uz potpuno ignoriranje volje budućih konstitutivnih naroda Jugoslavije. Hrvata, Srba i Slovenaca, te odredbi Ženevske deklaracije), kao i prije formiranja Ustavotvorne skupštine koja je trebala dvotrećinskom većinom morala donijeti temeljne odrednice koje se tiču ustrojstva nove države, proglašeno je ujedinjenje Kraljevine Srbije i Države Hrvata, Srba i Slovenaca u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca (kasnije dobila ime Jugoslavija).

Hrvatski sabor nikada nije ratificirao tu odluku, što znači da je ovo ujedinjenje provedeno mimo volje hrvatskoga naroda i protivno njegovim interesima.

Velikosrpski režim, pod maskom Jugoslavije, odmah je počeo odmazdama, ubijanjima, terorom, batinanjima i napadima na hrvatsko stanovništvo, osobito hrvatske seljake. Batinanje ljudi, koje je odavno iz Hrvatske nestalo dvije godine nakon Hrvatsko-Ugarske nagodbe još 1869. godine, obnovljeno je puno većom žestinom i mržnjom od strane srbijanskog režima i žandara. Ljudi su u čudu gledali kako onaj kojeg su smatrali ‘bratom’ (Srbijanac), može tisuću puta surovije i brutalnije postupati nego onaj koga su smatrali tuđincom (Mađar ili Austrijanac).

Već na početku nove države Hrvati su shvatili, osim šačice izdajnike, da Srbi nisu nikakva braća i da ne žele nikakv ‘bratski’ odnos u novoj državi već hegemoniju i vlast nad Hrvatima po svaku cijenu.

A pošto je hrvatski čovjek tog vremena bio gotovo 90% žilavi seljak, to je išlo jako teško. To je išlo teško i u gradovima jer se u Zagrebu već od samog početka Jugoslavije i masakra na glavnom trgu stvorilo opravdano snažno antisrpsko raspoloženje i prezir prema režimu u Beogradu i žandarima.

Ulaskom u Jugoslaviju počelo je, za Hrvate, neviđeno doba terora i razočarenja u državu u koje je jedan značajan dio Hrvata polagao nade nakon raspada Austro-Ugarske. Bila je to velika zabluda – država Jugoslavija bila je prava tamnica naroda i veliko mučilište.

U ovom tekstu osvrnut ćemo se na batinanja i progone koje su prolazili hrvatski ljudi kao vid mučenja koje je upotrebljavao srbijanski režim, najčešće na rasističkoj i etničkoj osnovi samo zato što su ti ljudi bili Hrvati, a sve na temelju zapisa suvremenika toga doba povjesničara dr. Rudolfa Horvata:

Početkom g. 1919. počele su hrvatske novine donašati vijesti,  da časnici i podčasnici srbijanske vojske u Hrvatskoj i Slavoniji batinaju vojnike, dapače i građanske osobe, naročito seljake. To je izazvalo ogorčenje cijeloga naroda hrvatskog, jer je kod nas još g. 1869. hrvatski sabor ukinuo batinanje. Naskoro se za vojskom povelo i oružništvo (žandarmerija). Mnogobrojni novi oružnici (većinom Srbi) batinahu hrvatske seljake bez ikakova razloga, često samo radi toga, što se seljaci očitovahu za republikansko uređenje države. Ovakvi oružnici obično nisu imali dovoljnog poznavanja zakona, a još manje moralne snage. Zato su kod zlostavljanja hrvatskih seljaka govorili, da to čine »u ime kralja Petra«. Običavahu dodavati, da je »Srbin njegov gospodar i Bog«; zato bi seljaka silili, da mora »kleknuti pred šajkačom«. Nije čudo, što je tolika surovost urodila kod hrvatskih seljaka mržnjom na novu državu, u kojoj oružnici ugrožavaju narodu život, mjesto da mu čuvaju imovinu.

Istodobno se u Hrvatskoj mnogo raspravljalo o tomu, hoće li kraljevina SHS. biti uređena centralistički ili federalistički. Pribićević i njegovi prijatelji (većinom Srbi) bijahu za kruti centralizam, po kome treba da cijelo zakonodavstvo i uprava države dolaze iz Beograda. U tu svrhu osnovao je Pribićević 16. veljače 1919. na sastanku u Sarajevu novu »stranku jugoslavenske demokracije«. Naprotiv se Starčevićanci i mnogi drugi Hrvati opredijeliše za federalizam, po kome bi samo stanovite ustanove (npr. kralj, vojska i vanjsko ministarstvo) bile zajedničke za cijelu državu, dok bi za preostale poslove svaki dio države (dakle Srbija, Hrvatska, Bosna, Slovenija, Crna Gora i Vojvodina) imao posebnu vladu i sabor.

Strašna batinanja Hrvata bila gotovo svakodnevnica

Bjelovaru je potpukovnik Petar Teslić godine 1919. izdao naredbu, kojom propisuje batinanje ovim riječima:

»Uvreda kralja ili republikanstvo kažnjava se (i za civile) s 25 batina. Propusti u stražarskoj i inoj službi kažnjavaju se s 25 batina. Vojni bjegunci se kažnjavaju s 25 batina. Ako rodbina ne izda vojnoga bjegunca, stavit će se u zatvor svi članovi njegove obitelji dotle, dok on ne dođe u Bjelovar. Isti je postupak s onima, koji se ne odazovu vojnom pozivu, kad ih se pozove pod oružje. Prekoračenje dopusta kažnjava se s 5 batina za jedan dan prekoračenja, a za svaki daljnji dan 2 batine više. Tko ukrade vrijednost do 200 kruna, kaznit će se s 15 batina, do 500 kruna s 20 batina, a do 1000 kruna s 25 batina.«

Ždali preko Drave svukli su do gola ljude i trnovitim ih batinama tukli. Isto se dogodilo u Severinu, Rači, Popovači, Grubišnom poljusvagdje su ljude batinali, i to samo za povik »Živila republika«. Treba znati, da to nije zabluda pojedinaca, već je to sistem srpske kraljevske vlade, koju ne možemo nipošto nazvati svojom narodnom vladom.  U Topuskom 1921. godine žandari su tukli ljude, svukli ih gole i pod bajunetama gonili, da ljube Pašićevu sliku. S ljudima, koji tako rade, mi ne ćemo ni u crkvu.

Nečuveni bili su izbori, koje je provodila Pašić-Pribićevićeva vlada. Nadala se ona, da će hrvatski narod pod pritiskom sile klonuti i svoje opravdane zahtjeve napustiti. Predaleko bi nas dovelo, da opisujemo događaje izborne borbe, koji su svima još u živoj pameti. Zatvori bili su puni nevinih ljudi, seljaka i građana, vršilo se batinjanje i kundačenje muškaraca, žena i djece, činovnici s obitelju ostajali su bez kruha i krova, sloboda izbora bila je uskraćena, prava ljudska i politička bila su pogažena, a na dan izbora i mrtve su padale glave, kako svjedoči i krvlju poškropljeno biralište u Stajnici i Vel. Trgovištu.

Mučeništvo Stipe Javora

Zagrebačko je redarstvo pod konac listopada g. 1929. doznalo, da u Zagrebu postoji grupa hrvatskih ustaša, koji slijede načela svojega Poglavnika đra Ante Pavelića. Netko je redarstvu javio, da se kod hrvatskih ustaša nalazi oružje, naročito revolveri, s kojima će udariti na neprijatelje hrvatskog naroda. Zato je šef zagrebačke policije đr. Janko Bedeković naložio, neka se pohvataju stanoviti hrvatski rodoljubi, kod kojih treba provesti premetačine, da se pronađe oružje. Tada je uz mnoge druge Hrvate bio zatvoren poznati rodoljub Stipe Javor, koji je imao trgovinu vatrogasnih sprava. Kako se s Javorom postupalo kod zagrebačkog redarstva, doznajemo iz njegovih »Uspomena«.

»Uhićen sam dne 31. listopada 1929. radi nepovlasnog nošenja oružja. Dne 3. studenoga iste godine predveden sam pred šefa zagrebačke policije đra Bedekovića, koji me je dočekao u svojoj sobi na policiji, te me je odmah počeo ćuškati po licu i šakama tući po glavi uz pitanje: »Gdje se nalaze revolveri?« Na moj odgovor, da ne znam, on je dao nalog: »Udrite ga!« Kad je vidio, kako me četvorica stražara i detektiva tuku šakama, kundacima i nogama, poviknuo je: »Nemojte ga još ubiti! On nam mora prije sve ispripovijedati«. U to su vrijeme u sobi bili te sve to vidjeli i čuli svjedoci: Stjepan Horvatek i Pavao Glad, obojica iz Zagreba«.

Nakon toga sam odveden natrag u ćeliju. Ovdje me je posjetio zapovjednik straže Boško Pavlović (Srbin iz Bosne), koji mi je dao na noge postaviti okove. Nato su me on te jedan stražar i detektiv odveli u kuhinju u drugom spratu. Tu me je Boško Pavlović šakom udario po glavi, nosu i vilici tako, da me je okrvario. (Pavlović bijaše golema tijela i vanređne tjelesne snage). Gušio me je palcima i čepao nožnim prstima; a da se ne čuje moj jauk, držao je detektiv Narančić mokru krpu na mojim ustima. Kod ovih je zlostavljanja Pavlović govorio:

»Kaži barem, da si dobio revolvere, pa ne trebaš kazati, komu si ih dao. Čekaj malo, čekaj! Bit ćeš mekan kao vuna. Mi ćemo poubijati vas, stare separatiste i frankovce, jer je to državna nužda. Za jedinstvo države moraju padati glave!«

Nato su me dopratili natrag u ćeliju, gdje su mi svezali ruke na leđima. Iza ovih muka bio sam još istoga dana otpremljen u ćeliju broj 8 u prvom katu. Tamo su me izuli i tako bosa — s okovima na nogama, te s rukama, svezanim na leđima, — objesiše me na klinčanicu s licem okrenutim k zidu. Tako sam visio od 11 sati prije podne do 7 sati na večer. Drugi dan iza toga došao je k meni u ćeliju nadsavjetnik Vasiljević. On mi je kazao, da se je on ponudio šefu, da će me nagovoriti na priznanje. »Priznajte ono, za što Vas terete, jer će inače ubiti i dušu u Vama!«

Stražar Savo Nikšić odveo me je 4. studenoga oko 11 i po sati u noći iz (moje) ćelije — s okovima na nogama — u treći kat u veliku detektivsku sobu ‘broj 41. Iz ove su me sobe odmah poveli u jednu manju pokraj nje. Tu su mi silom izuli cipele, svezali ruke na leđa, povalili me na pod i lancima stegli ruke k nogama. U takvom su me položaju tukli žilama po nogama. Ja sam jaukao i rikao od boli ; a oni su mi nato glavu omotali u jednu kišnu kabanicu, punu prašine, te su nastavili mučenjem.

Kada su me na taj način izmučili, povjesili su me na dva stolca, između kojih su provukli pušku, na kojoj sam visio. Nastavili su batinanjem tako dugo, dok nisam pao u nesvijest. Kada sam došao k svijesti, bila mi je glava uronjena u posudu vode. Nakon batinjanja noge su mi bile tako natečene, da nisam mogao obuti cipele.

Kada sam se vratio u ćeliju, jaukao sam od boli, a stražar Nikšić me je tješio: »Evo, moj Javore! To nije ništa. Ti ćeš na Mirogoj!«

Bilo je oko 2 sata poslije pola noći, kada sam došao u ćeliju. Morao sam na goloj daski ležati s okovima i s natečenim nogama. Nisu mi dali niti gunja. Na noge se nisam mogao osloniti. Razni posjeti stražara, detektiva i sličnih (ljudi) bili su samo izazovi i nagovaranja: »Priznaj, pa ćeš biti odvezan. Svi (uapšenici) tebe terete, da si kolovođa, pa da si svima dao oružje. Ili priznaj ili ćeš na groblje!«

Dne 13. studenoga iste godine došli su k meni u ćeliju dvojica detektiva i jedan stražar. Noge su mi bile još otečene. Usprkos toga oni su mi stavili okove, te su me privukli do klinčanice na zidu i još mi dali jedno uze preko prsiju, jer nisam mogao uspravno stajati.

Udarali su me kojekuda šakama i nogama dotle, dok nisam pao u nesvijest. Ovako obješenoga ostavili su me u nesvjestici, dok me nije kasnije našao stražar Dojić, koji me je skinuo dolje.

Jednoga su mi dana u ćeliju doveli rasplakanu kćerku: 15 godišnju učenicu srednje škole. Ona mi je saopćila, da mi je žena prije tri dana uhićena, a trgovina kroz cijelo vrijeme zatvorena, dok druga moja 12 godišnja kćerka neprestano plače za majkom. To me je toliko potreslo, da sam potpisao neistinite izjave, koje su mi na potpis nudili u raznim zapisnicima, a samo zato, da mi ženu puste«.

U zatvoru zagrebačkog redarstva bio je u svibnju g. 1929. hrvatski radnik Josip Zrnek tako zlostavljan, da je i umro za vrijeme toga mučenja. Jednako je u lipnju g. 1929. izgubio život Husnija Čengić, muslimanski Hrvat iz Bosne. Njega je do smrti izmučilo sarajevsko redarstvo, koje ga je nato mrtvoga bacilo iz četvrtoga kata u dvorište, da tako prikrije počinjeno umorstvo. Sredinom kolovoza g. 1929. ubio je srpski oružnik iz zasjede u Brodskom Varošu hrvatskoga seljaka Bartola Vukovića. Drugi je pak srpski oružnik početkom prosinca g. 1929. ubio Blaža Đogića u Širokom Brijegu. Nato je srpski četnik 22. prosinca 1929. u selu Vitezu kod Travnika ubio muslimana Avda Ibrakovića.

Memorandum A. Košutića i dra J. Krnjevića Savezu naroda

Točka 4.

Hrvatskomu je narodu oduzeta svaka mogućnost zakonite samoobrane, jer je ukinuta sloboda štampe, oduzeto je pravo držanja skupština, zabranjena je kritika postupanja vladinih organa, uklonjena je neođvisnost sudaca, a osnovan je izvanredan sud za političke delikte. Uvedena je svemoć policije, koja zatvorene do besvijesti zlostavlja time, što ih gazi, udara batinama i pijeskom napunjenim vrećama, veže ih na stijene, bode ih iglama i čavlima, kida im nokte, pali im svijeće pod golim tijelom, te ih muči gladom i žeđom. Policija ne zazire i od ubijanja zatvorenih ljudi, radi čega nikada ne biva povučena na odgovornost. (Iza toga se u memorandumu crtaju mučenja, koja su na policiji zagrebačkoj pretrpjeli: narodni zastupnik Jakov Jelašić, oblasni zastupnik Stipe Javor, sveučilištarac Mažuran, trgovački pomoćnik Simović, pa Ivan Zić, Josip Marić i Pavao Marganov, te umirovljeni potpukovnik Vilko Begić. Spominje se i to, kako je zagrebačka policija mučenjem umorila političke uhapšenike Đakovića i Hečimovića) .

 Ubojstvo dr. Šufflaja i pokušaj ubojstva dr. Mile Budaka u središtu Zagreba

Beogradska je vlada nastojala prostim umorstvima maknuti rodoljubne hrvatske učenjake i književnike. Pri tom se služila raznim propalicama, koji će takva umorstva izvršiti za plaću. Tako je Zwerger 19. veljače 1931. pod okriljem zagrebačke policije željeznom batinom ubio hrvatskoga historičara dra Milana Šufflaja. Jednaka je zadaća povjerena dvojici lupeža, koji će ubiti odvjetnika dra Milu Budaka, poznatoga hrvatskoga rodoljuba i književnika.

Umorstvo je 7. lipnja 1932. pokušano usred bijeloga dana, i to u Ilici, dakle u najprometnijoj ulici grada Zagreba. O tome je zločinu očevidac izvijestio ovako:

Oko 11 i po sati prije podne prolazio sam Ilicom. Kada sam došao pred Grivičićevu kuću broj 10, začuo sam viku i zapomaganje: »U pomoć! U pomoć! Razbojnici!« Okrenuo sam se i pogledao u vežu, gdje sam vidio dra Milu Budaka, koji je ležao na tlu, dok su ga dva mladića batinama tukli po glavi. Odmah sam Budaku pritrčao u pomoć. Kako je dotrčalo još nekoliko ljudi, napadači su ostavili Budaka, te su pobjegli iz veže. Jedan je od njih pojurio prema Bregovitoj (danas Tomićevoj) ulici, gdje se izgubio u nekoj kući.

Drugi je potrčao preko Preobraženske ulice prema Bogovićevoj ulici. Za njim je pojurilo mnogo ljudi, među kojima sam bio i ja. Napadač je neprestano oko sebe mahao toljagom, radi čega mu se nitko nije mogao približiti. Kad je stigao u Nikolićevu ulicu, zakrenuo je u vežu »Svratišta k janjetu«, gdje su ga opkolili progonitelji. »Ubit ću svakoga, tko mi se približi na 3 koraka« vikao je lupež, lomatajući toljagom oko sebe. Ipak je nekomu čovjeku pošlo za rukom, da ga iza leđa dohvati letvom, kojom ga je ozlijedio po desnoj strani glave. Sad je narod navalio na lupeža, kojega bi i usmrtio, da se nije u veži pojavio redarstveni podnadzomik. On je toga zlikovca zaštitio i odveo na redarstvo. Tamo se ispostavilo, da se zove Šaban Šaćirović, rodom musliman iz Macedonije. On je bio kao konobar namješten u restauraciji »Maksimir«.

 Batinanja u Hrvatskom Zagorju i Dalmaciji

Ranjeni je dr. Mile Budak kolima Društva za spašavanje prevežen na Srebrnjak, gdje je odmah operiran u klinici dra Gottlieba. Kad je ondje ozdravio, otišao je dr. Budak u inozemstvo, jer je spoznao, da mu u kraljevini Jugoslaviji nije siguran život.

U listopadu godine 1933. izvedoše hrvatski rodoljubi u sjeveroistočnom Hrvatskom Zagorju nekoliko dinamitnih eksplozija, da time pokažu svoje nezadovoljstvo s beogradskom diktaturom. Radi toga je vlada u one krajeve odaslala kaznenu ekspediciju, koju su činili srpski oružnici i zagrebački stražari. Ovi su cijeli okoliš Vinice pretvorili u mučilište. Tamo je nekoliko stotina hrvatskih seljaka strahovito izbatinano. Tom je zgodom u Gornjim Ladanjima tragično poginuo hrvatski borac Josip Krobot; njegovi su rođaci, prijatelji i znanci — naročito pak članovi njegove obitelji — bili zlostavljani na očigled cijeloga sela.

Biogradu na moru bijaše 15. veljače 1933. uhićen ljekarnik Josip Silobrčić. Oružnici su ga gotovo danomice mučili. Oni su mu vezali ruke i noge, te je pod kundacima i batinama morao davati izjave, kakve su oni tražili. Kad je bila završena ova »istraga«, onda su oružnici Silobrčića i još 40 seljaka otpremili k sudbenom stolu u Šibenik. Ovdje je u samici odsjedio 185 dana. Seljaci, koji su se iz Staroga grada na otoku Hvaru vraćali u V r b a n j, bili su od žandara dočekani i premlaćeni. Najteže je nastradao neki Vladušić, koji baca krv. Drugi je dan do iznemoglosti istučeno 39 seljaka. Izbatinali su ih žandari, koji su u Vrbanj došli iz Splita.

 Posjet kralja Aleksandra Zagrebu – teror i privođenja

Sred ljute zime došao je 16. prosinca 1933. kralj Aleksandar s kraljicom Marijom u Zagreb, gdje su ostali do 11. siječnja 1934. Kralj je dobro znao, da ga Hrvati mrze, te se bojao i atentata. Zato je beogradska vlada odredila, da se poduzmu preventivne mjere, koje će onemogućiti atentat. Tako je prije kraljevog dolaska iza- gnano iz Zagreba nekoliko stotina sumnjivih ljudi. Osim toga je u Zagrebu uhićeno preko tisuću osoba, koje su bile ispitivane, da li što znadu o spremanju atentata. Mnogi su ljudi bili na redarstvu zlostavljani, jer ih je dr. Janko Bedeković htio mukama prisiliti na priznanje, da se sprema atentat. A taj se atentat zaista spremao, samo nije bio izveden. Atentator je naime Petar Oreb odustao od izvedbe na Jelačićevom trgu, jer je vidio, da bi uz kralja nastradalo i mnogo nedužnih osoba. Kad je za to doznalo redarstvo, uhitilo je u Zagrebu preko 300 ljudi, većinom hrvatskih đaka i onih građana, kod kojih su ovi đaci stanovali. Sad je redarstvena zgrada bila pretvorena u pakao, jer su Bedeković i njegovi krvnici strahovito mučili sve uhićene ljude. Ova su zlostavljanja natkrilila sva prijašnja mučenja.

 Memorandum nadbiskupa Bauera o mučenjima Hrvata i katolika u Jugoslaviji

Zbog nastalih okolnosti u kojima se teror nije mogao dalje trpjeti, oglasio se i prvak Katoličke crkve u Hrvatskoj, nadbiskup zagrebački, dr. Antun Bauer (inače nesklon bilo kakvim miješanjima u politička pitanja). Dana 25. svibnja 1935. godine, nadbiskup je u pratnji križevačkog vladike Dionizija Njaradija, otišao u Beograd, gdje je knezu tadašnjem namjesniku, knezu Pavlu Karađorđeviću i ministru vojske generalu Peri Živkoviću, predao svoj Memorandum.

Bio je to popis koji je sadržavao oko 200 najnovijih i najtežih slučajeva zločina, što su ih nad Hrvatima počinili pripadnici vojske i žandarmerije diljem Kraljevine Jugoslavije. Veliki broj tih slučajeva bio je vezan za izbore koji su se održali početkom svibnja, i bili su praćeni nesmiljenim terorom i progonom hrvatskih seljaka i radništva, kako bi ih se spriječilo u izražavanju slobodne biračke volje. Najveći broj slučajeva bila su ničim izazvana ubojstva, a svaki je posebno obrađen, s navedenim vremenom i mjestom događaja, te imenima žrtava i počinitelja.

U tekstu Memoranduma dr Bauer piše kako izvješćuje predstavnike državne vlasti o strahovitim patnjama kojima su izloženi njegovi vjernici, te da mora podići glas protiv mučenja i ubijanja. U uvodnom tekstu zapisao je i ovo:

Vodeća politička snaga u hrvatskom narodu, Hrvatska seljačka stranka bila je primorana konačno nešto poduzeti, te se u srpnju mjesecu 1935. godine, zbog sve jačeg terora i učestalih napada četnika na narod u Hrvatskoj formiraju ‘Hrvatska seljačka zaštita – po selima, i Hrvatska građanska zaštita po gradovima. Naoružani drvenim toljagama, ljudi brane kućne pragove i svoje obitelji, te uskoro dolazi do lokalnih sukoba u kojima ginu i neki od četničkih ekstremista. Državni aparat i dalje angažira skupine agenata i terorista kojima je zadaća likvidacija viđenijih Hrvata za koje se drži da predstavljaju smetnju održanju srbijanske hegemonije, a antihrvatska promidžba dobija zastrašujuće razmjere, tako da se putem tiska otvoreno najavljuju akcije odmazde prema svima koji se ne slažu s politikom aktualnog režima, ili na bilo koji način djeluju protivno njegovim interesima.

Za vrijeme posjeta pisca i potpredsjednika francuskog Parlamenta Ernesta Pezeta Kraljevini Jugoslaviji (listopada 1935. godine), ovaj je posjetio i Zagreb i pritom na vlastito traženje primljen je u audijenciju kod nadbiskupa-koadjutora Alojzija Stepinca. Budući da je Pezet bio i izvjestitelj za Srednju i Istočnu Europu Komisije za vanjske poslove svoga Parlamenta, on se detaljno raspitivao za situaciju u državi, posebice sa stanovišta ljudskih prava i građanskih sloboda.

Na temelju bilješki koje je Francuz objavio kasnije u svojoj knjizi Jugoslavija u opasnosti?, dijelom se može rekonstruirati o čemu su razgovarali. Pezet, dakle, navodi, kako mu je tom prigodom Stepinac dao obiman pisani materijal koji je sadržavao podatke o aktima okrutnog nasilja nad narodom, protukatoličkim pritiscima, protupravnim državnim uredbama i zakonima. Govoreći kako je dovoljan i najmanji povod (primjerice, izražavanje nacionalnih osjećaja, makar i u najblažem obliku), pa da se poduzmu čini surovog nasilja prema običnim seljacima. Evo nekih navoda iz bilješki Pezeta:

„Manje je krvi proliveno za stotinu godina austrougraske vladavine nego za pet godina jugoslavenstva od srpskih žandara…“

„Za bilo što nađe se isprike i opravdanja za zlostavljanje. Prilikom jednog od zadnjih mojih pastirskih posjeta, dva su čovjeka ubijena u jednom metežu od žandara…“

„Nakon ‘Memoranduma’ Mons. Bauera upućenog Stojadinovićevoj vladi, grožnje su sve češće i vjernicima i svećenicima i biskupima. Nasilja su bezbrojna…“

„Dobra volja Stojadinovića i Korošca uzaludna je, jer ih vojska i žandarmerija ignorira. Šef sigurnosti priznao mi je 27. rujna: „Ja sam nemoćan pred žandarima…

Ni jedan svećenik nije siguran za svoj život. Ne prođe dan, da po koji ne dođe i zatraži moju zaštitu…“

„(…) Za vrijeme Austrougarske bilo je dosta 700 žandara za svu Hrvatsku, a danas ih ima 6.000 ili 7.000. To se opravdava zbog utjecaja i djelovanja komunista: nemoguće je stanje danas u Hrvatskoj…“

„(…) Informirao sam princa Pavla o situaciji. On mi je odgovorio: ‘Imate pravo, ali nisam ja sam i praktično ne mogu ništa’…“

„Mi živimo u režimu, koji je protiv nas. Svuda su špijuni, svuda su doušnici. To je turski sistem, koji se nastavlja po srpskom režimu. Policija, žandarmerija država je u državi…“*

* M. Landercy, Kardinal Alojzije Stepinac, Đakovački Selci 1989., str. 46/47.; istaknuo: Z.- P.

Zagrebački nadbiskup-koadjutor ispričao je Pezetu, kako je urednik Hrvatske straže, mons. Augustin Juretić uhićen samo zato što je obradio podatke koji su bili sadržani u predstavci.

Pri kraju razgovora, Stepinac je gostu dao jedan dokument koji je kod ovoga izazvao nevjericu. Riječ je bila o računu za naplatu pet puščanih zrna koje je morao platiti čovjek, Hrvat, kojem su srbijanski žandari ubili oca.

Izvor: narod.hr

Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=nAjQ9m82WMA

Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=aoI9LKq8o2w

 

Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=ldsXpbijFwI

Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=AG5F-WSO8lI

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.