Vrijeme od Hladnog rata bilo je razdoblje gospodstva kapitala i tehnologije nad tržištem i posljedično nad gospodarstvima te nad geopolitikom, društvima, državama, narodima i životnim prostorima. Tijekom minulog razdoblja kapital je nastojao u svijet unijeti svoj red, koji bi omogućio njegovo daljnje nakupljanje i jačanje te uspostavu njegova potpunoga svjetskog monopola nad politikom. Ipak, budući da kapital ne može ni silom tržišta upravljati politikom, zaštitom i brojnim sustavima uvjerenja, nastojanje za uspostavu posebne vrste reda donijelo je posvemašnji svjetski politički, gospodarski, sigurnosni i kulturni kaos.
U spomenutom razdoblju osim trećega američkog pokušaja – prvi je bio domislio Woodrow Wilson, a drugi Franklin D. Roosevelt – da u ime svjetskog, kozmopolitskog slobodnog kapitala uspostavi svjetsku hegemoniju u svijetu se dogodilo i to: da su putem kapitala i korporacija te posebno putem digitalne tehnologije hiperglobalizirani ne samo svjetsko poslovanje, nego i vrsta Homo sapiens. Kina kao najmnogoljudnija zemlja svijeta stupila je prvi put u povijesti na svjetsku političku pozornicu. Došlo je do prevage kopna nad morem. Dogovorom država, a ne nastojanjem korporacija postavlja se eurazijska infrastruktura za prijevoz sirovina i industrijskih proizvoda te za prijenos energije i energenata.
Došlo je do suočenja, okršaja i uzajamne relativizacije endemnih sustava uvjerenja. Međudržavni ratovi zamijenjeni su poticanim ratovima unutar država, sračunatim na prestanak politike i slabljenje države. Migracije su primile mjeru seobe naroda. Sve su češće i snažnije krajnje klimatske pojave, a stanje okoliša postalo je uzbunjujućim. Rast međunarodne trgovine nije više presudan čimbenik rasta svjetskog gospodarstva, koje sve više počiva na poduzetnosti naroda u smišljanju i pravljenju novih proizvoda i usluga. Ujedinjena Kraljevina istupa iz Europske unije. Na predsjedničkim izborima u SAD prošle godine pobijedio je alternativni i uistinu protivstranački kandidat. Države, što je dobro, zanemaruju svjetske trgovinske konvencije i izravnim ugovorima uspostavljaju strategijsku gospodarsku suradnju.
Iako je u par minulih desetljeća upravo kapital globalizirao poslovanje i vrstu Homo sapiens, globalizacija poslovanja donijela je novu prostornu razdiobu svjetskog prihoda i bogatstva, a time i novu razdiobu političkog i vojnog utjecaja. Svijet postaje politički ujednačenijim. Za minulu godinu može se s pravom reći da je diljem svijeta i posebice u SAD donijela uviđanje da se razdoblje američke geopolitičke i geoekonomske dominacije nad svijetom primiče kraju. To su posebice pokazali udarci koje su podnijele SAD, kao što su financijska kriza 2008. godine, Arapsko proljeće i slom američke politike u Južnoj Aziji te rast u razvijenom svijetu utjecaja alternativnih političkih stranaka, narodnjaštva i regionalnih nacionalističkih političkih stranaka. Za kapital je posebno razoran bio poraz medijskog sustava, koji se obrukao u kampanjama za Brexit i za predsjedničke izbore u SAD.
Prestanak američkog gospodstva nad svijetom i slom poretka koji je po američkim pravilima bio uspostavljen poslije Drugoga svjetskog rata navodi narode da pretresu pitanje uloge države u nizu područja ljudskog djelovanja, od gospodarstva do brige za okoliš, nacionalne zaštite te do položaja i uloge pojedinaca u društvima, koja se brzo mijenjaju. Uloga države postaje sve važnijom, jer buran razvitak tehnologije – digitalne, molekularne i financijske – vodi slabljenu društvene kohezije, stvara ozbiljne prijepore unutar životnih zajednica i ugrožava unutarnju sigurnost zemalja.
Otvaranje i oslobođenje svijeta nameće životnim zajednicama ili narodima potrebu bavljenja politikom, unutarnjom i vanjskom. Pobačaj gospodstva kapitala nad svijetom, koji je izazvan prestankom poslijeratnog reda, stvara globalnu političku prazninu, koju će narodi morati ispuniti svojom politikom i geopolitikom. Suradnja među suverenim državama, koje trebaju biti dvorkinje svojih političkih zajednica, velika je novost u svijetu. Države su bile pretvorene u dijelove svjetskog tržišta, koje nije dopuštalo upletanje država u gospodarstvo. One su bile srozane na mjesne zaštitarke dijelova svjetskog slobodnog tržišta.
Potreba uspostave krepke suradnje među suverenim državama u otvorenom svijetu bez američke hegemonije posebno će biti tegobna za članice EU, koje su podnosile dvoslojnu hegemoniju Bruxellesa i Washingtona. Ipak, najteža geopolitička zadaća stoji pred SAD, koje prestaju biti hegemonom. Moglo bi se kazati, da su američki glasači, koji su za predsjednika izabrali politički neuvježbanog čovjeka, uvidjeli potrebu da SAD za sebe proberu novu geopolitičku, geoekonomsku, vojnostrategijsku, sigurnosnu i kulturnu ulogu u svijetu. SAD će se morati navikavati na suradnju s ostalim suverenim državama svijeta, a SAD od takve suradnje mogu dobiti više, nego ikoja druga država: SAD imaju jako gospodarstvo, obilje kapitala, prirodno blago, vrhunsku znanost i tehnologiju, organizacijsku sposobnost i ljudsko bogatstvo, golem zemljopisni prostor, koji ima dobru prirodnu zaštitu te mogućnost privlačenja najsposobnijih i najbolje obrazovanih mladih ljudi svijeta da žive u SAD.
Sve suverene države svijeta i njihove vlasti suočavaju se s izazovima, koje nemilice dobacuju globalizacija poslovanja i vrste Homo sapiens, ali jednako i nezaustavljive tehnološke inovacije, koje često stvaraju prave poremećaje u životnim zajednicama. Sve se države moraju pozabaviti životnim pitanjima kao što su: što i koliko komu pripada u životnoj zajednici; financijska nemoć države uz istovremeno povećane obveze; očuvanje ili stvaranje narodne demokracije; suzbijanje i likvidacija terorizma; iskorjenjivanje siromaštva; obrazovanje i zapošljavanje ljudi; stvaranje sustava uvjerenja primjerenog globalnosti vrste; uviđanje različitosti vrijednosti i interesa među državama i narodima; zdušno uključivanje vlastitih ljudi u promicanje skupnih probitaka; te drugo. Sve nacionalne vlasti čeka teška zadaća nalaženja prave ravnoteže suradnje i nadmetanja među državama. Nijedna zemlja ne može ispuniti očekivanja vlastite životne zajednice samo temeljem vlastite gospodarske snage, bez uključenja u svjetsku mrežu suradnje, bez uzajamnosti i bez vladanja istim obavijestima. Ukratko, suverene države i njihove vlasti morat će se baviti politikom.
Od preranog odlaska Franje Tuđmana Hrvatska ne zna za politiku – ni za unutarnju ni za vanjsku. Ljudi koji u Hrvatskoj zauzimaju položaje vlasti već dva desetljeća služe kao zaštitari hrvatskog dijela svjetskog tržišta. Hrvatska je od zakazivanja parlamentarnih izbora 2015. godine do jučer bila bez vlade, a sad ima virtualnu, medijsku vladu. Imala vladu ili ne imala Hrvatska je na istomu, jer u njoj nema politike. Možda nije previše očekivati, da u sadašnjem svjetskom političkom buđenju hrvatski ljudi vlasti uvide, da u Hrvatskoj uopće nema politike i da bi se u Hrvatskoj netko osim njezine srpske manjine trebao baviti politikom.