22. lipanj, Dan antifašističke prijevare

U Republici Hrvatskoj, nadnevak 22. lipanj je neradni ran i slavi se kao dan Antifašističke borbe.

Ovdje i danas i sada ćemo razotkriti cijeli taj događaj i preimenovati ga u dan Antifašističke ( jugokomunističke ) prijevare koja traje i traje.

23. kolovoza 1939. godine, u Moskvi je potpisan pakt o nenapadanju u vrijednosti trajanja od 10 godina između Njemačke i SSSR-a. Sporazum su potpisali njemački ministar vanjskih poslova von Ribbentrop i sovjetski ministar Vjaćeslav Molotov. Komunisti u SSSR-u slave trajni mir. Adolf je Josifu izručio njegove disidente, a Josif Dolfiku njegove.

Idila!

Trajni mir sa ” saveznikom ” koji krajnje i totalno odudara od komunističke dogme?

Kako da ne.

27. ožujka, Kraljevina Jugoslavija istupa iz Trojnog pakta u kojeg je ušla dva dana ranije. Jugoslavenski časnici, mahom probritanski orijentirani, rade puč i stavljaju Jugoslaviju izvan političkog dosega Njemačke.

Isti dan, velike demonstracije potpore diljem zemlje.

Od komunista ni K!

6. travnja 1941. godine, Njemačka, Italija i Mađarska napadaju Kraljevinu Jugoslaviju i nakon 11 dana gaženja po svim pravcima, taj propalitet od države se raspada kao kula od karata.

No, komunisti u Jugoslaviji, pod vodstvom Josipa Broza Tita šute. Nema nikakvog otpora ili nesuglasja.

Što se zapravo događa?

1.

Komunisti u Jugoslaviji nisu smjeli niti mrdnuti malim prstom bez uputa iz moskovske Kominterne.

Napad na K. Jugoslaviju je bio u travnju 1941. godine.

A u travnju 1941. godine, Adolf i Staljin su u skoro pa bratskim odnosima ( iako je Dolfik već imao spreman plan za napad na čika Josifa ). I Staljinu se živo fućka što je Njemačka samljela Jugoslaviju.

Dapače, čak je pozdravio njemačku pobjedu nad, kako je rekao Molotov, anakronim monarhistima na Balkanu.

2.

Dok prve njemačke postrojbe ulaze u Zagreb, masa građana ih pozdravlja. Među njima i sami komunisti. Komunisti su sretni što su im Nijemci skinuli s vrata i kralja i kraljevinu i represaliju kojoj su bili izloženi.

Jer, ako se Staljin veseli, zašto i oni ne bi, zar ne ?

3.

Još u kolovozu 1940. godine, na konferenciji u jednoj kući u zagrebačkoj Dubravi ( a 1940. godine su Nijemci satrli već pola Europe i nemilice tuku zrakoplovima po Britaniji ), Tito i domaći komunisti donose rezoluciju i usklađuju djelovanje s Kominternom u Moskvi. Dakle, drugim riječima, kud Moskva okom, tu ovi skokom.

I dalje nema nikakvog antifašizma na vidiku.

Jer, ako se Moskva slaže s njemačkom vanjskom politikom, što onda njen ogranak u Jugoslaviji ima protiv ? Apsolutno ništa.

4.

Kad su Nijemci zgazili Kraljevinu i nakon 12 dana kad je ta ista kapitulirala, po svim jugoslavenskim povijesnim udžbenicima piše da su jugoslavenski komunisti odmah krenuli s prikupljanjem oružja za otpor.

Glupost i lažurija da ne može biti žešća.

Kako već rekoh, ovi nisu ništa radili bez Moskve.

Prava istina je ta da su jugoslavenski komunisti šutili kao zaliveni i nastavili normalan život. Nikakva agitacija nije se mogla niti vidjeti po gradovima.

5.

Nakon uspostave NDH, ustaški režim uhićuje neke komuniste i stavlja ih u zatvor. Ali, ne zato jer su ovi komunisti, već zato što su kriminalci ! A komunisti koji su otprije uhićeni ne bivaju pobijeni i poklani odmah, kako se to naširoko i nadugačko baljezga u jugoslavenskoj historiografiji.

Primjer za to su Otokar Keršovani, Božidar Adžija i August Cesarec.

Oni su bili u zatvoru još otkako ih je Mačekova straža uhitila. Kad su na vlast došle ustaše, ovima nije pala ni dlaka s glave. Nitko ih nije tukao niti zlostavljao. Hrana je bila dobra i sve je bilo u redu.

Problem počinje s danom napada Njemačke na SSSR. Režim postaje stroži. Komunisti više nisu prijatelji s braćom fašistima.

A u vezi strijeljanja ove intelektualne trojke ima mnogo teza. A jedna od njih je i ta da je akcija oslobađanja NAMJERNO propala da se ove likvidira, jer su smetali partijskom vrhu.

Klasika.

Zanimljivo je da se ni po Dalmaciji nije dizao ustanak protiv Talijana sve dok 22. lipnja 1941. godine nije počela Operacija Barbarossa.

6.

U Jugoslaviji se čak nije ni 22. lipanj navodio kao dan početka antifašizma. Tamo se uzimao nadnevak od 27. srpnja. A 27. srpnja se dogodilo četničko orgijanje protiv i isključivo hrvatskog stanovništva.

Nije ubijen niti jedan Srbin fašist. Niti jedan musliman fašist. Čak niti jedan Hrvat fašist.

Tamo je ubijeno hrvatsko civilno stanovništvo koje blage veze s politikom ikakvom imali nisu. A kako se radi o seljacima na svojim vlastitim imanjima, može se slobodno zaključiti da ti ljudi ni u teoriji nisu pojma imali što su to zapravo fašizam i ustaštvo.

7.

Kad su Nijemci napali SSSR, komunisti diljem svijeta počinju otkazivati suradnju s onom drugom stranom.

Primjer za to dolazi još prije Drugog svjetskog rata, tokom Španjolskog građanskog rata.

U službenoj jugoslavenskoj historiografiji se navodi da su samoinicijativno brojni komunisti hrlili u Španjolsku se boriti protiv fašizma.

Kako da ne !

Jesu, ali ne samoinicijativno. Tek na poziv Moskve. I to zbog zlata.

Jer, republikanska vlada je platila SSSR – u čak 510 tona zlata u zamjenu za vojnu opremu, oružje i instruktore.

U današnjem novcu, radi se oko 132 000 000 000 ( stotinu trideset dvije milijarde ) kuna.

Kad je zlato isporučeno Moskvi, onda je Kominterna poslala poziv podružnicama diljem svijeta. Tako su nastale famozne Internacionalne brigade.

Nikakve samoinicijative bilo nije.

Pogotovo ne onih komunista iz Jugoslavije.

Jugoslavenski komunisti, iako su dali popriličan obol u Španjolskoj, ipak nisu ništa radili bez Moskve i uputa iz iste.

8.

Nakon napada Njemačke na SSSR, u šumi Brezovica je podignut ustanak i izvršen prepad na prugu i to je napravio prvi partizanski odred u Jugoslaviji i prvi u Europi.

Malo sutra.

To jest bio prvi partizanski odred u Jugoslaviji. Ali u Europi nikako nije bio. Brojni odredi su organizirani bili već diljem Francuske ( poznati Pokret otpora ) i u Norveškoj i Nizozemskoj. Isto tako se navodi da je to bio i prvi otpor fašizmu uopće u svijetu.

Kako sad to? Zar nije u Španjolskoj bio prvi otpor fašizmu?

Pa, ni u Španjolskoj nije bio prvi otpor fašizmu, nego je bio u Hrvatskoj. I to u Istri 1920. i 1921. godine ( Labinska republika ).

Dakako, komunisti su to lijepo sebi prisvojili i kasnije pričali peripetije da je to sve organizirano od njih.

Glupost i lažurija prve klase.

U Istri je došlo do pobune protiv Talijana, i to ne svih. Jer je u tom otporu sudjelovalo i podosta domaćih Talijana. I oni i Hrvati su se pobunili protiv nasilja ” talijanskih ” Talijana crnokošuljaša, tzv. Ardita.

Arditi su vršili nasilje čak i prije nego je fašizam uopće i uveden u Italiju. Na kraju je čak morala intervenirati sama talijanska vojska i suzbiti i Labinjane i Ardite!

Naravno, više na štetu Hrvata nego Talijana.

9.

Epilog.

U jugoslavenskoj historiografiji se navodi da je Tito raskinuo veze sa Staljinom i SSSR-om jer je Staljin htio podjarmiti Jugoslaviju pod svoju utjecajnu sferu. Tito je to odbio i odupro se Staljinu vještom politikom.

Naravno. Uz obilnu pomoć Zapada.

Naime, 1948. godine, Jugoslavija je bila u ” banani “. I to malo jačoj. Kolektivizacija i nacionalizacija svega i svačega su se odrazile na razvoj u tolikoj mjeri da je riječ LOŠE jako mala u usporedbi s tim.

Nedovoljan urod, propali projekti u poljoprivredi ( križanje pšenice s pirikom i djetelinom pod idejom da će onda tri puta bolje uroditi ), raspodjela imovine za partijske zasluge i dovođenje kojekakvog stanovništva ( nenaviklog na rad ) u poljodjelske regije je bio promašaj i katastrofa svoje vrste.

U to vrijeme, vidjevši da je SSSR ojačao i da je pod svoj utjecaj stavio cijelu istočnu Europu, zapadni Saveznici u Jugoslaviji vide potencijalnog saveznika i suradnika.

U zamjenu za napuštanje sovjetskog modela privrede i gospodarstva, Zapad u Jugoslaviju ” upumpava ” ogroman dotok svih dobara.

Od prijeko potrebne hrane ( famozna Trumanova jaja ), pa sve do poljoprivrednih strojeva i, tada, najmodernijeg oružja. O silnim milijunima dolara i funti da se i ne govori.

Dakako, Staljinu se to nije nimalo svidjelo i tu se dogodio taj, u nebesa uzdignut, raskol između Jugoslavije i SSSR-a.

10.

Epilog epiloga.

Mnogi antifašisti nisu bili komunisti nego uistinu prosvijećeni ljudi koji su uvidjeli opasnost u fašizmu i nacionalsocijalizmu. Isto tako, mnogi antifašisti nisu mogli komuniste niti smisliti.

Primjera za to ima mnogo, a ovo su samo neki od njih.

Veliki hrvatski književnik Vladimir Nazor nije bio komunist.

Veliki hrvatski pjesnik Ivan Goran Kovačić je bio antifašist. Ali nikad nije bio komunist. Kovačić je bio veliki simpatizer Radićeve politike.

Vladimir Gortan, istarski rodoljub koji je strijeljan od Talijana je bio antifašist. Nikad u životu taj čovjek nije bio komunist niti ga je privlačila ideja komunizma.

Mihovil Pavlek Miškina, hrvatski narodni pjesnik i književnik, ubijen od ustaša, je bio antifašist. Ali, nikad nije bio komunist. A to je nebrojeno puta istaknuo.

Dakle, antifašizam je pozitivan. I ja osobno ga podržavam. Ali, neoliberalni lijevi antifašizam je zapravo neofašizam.

Jer, kako je stari dobri Churchill rekao, fašisti budućnosti će biti antifašisti sadašnjosti.

A, budući da znam da će ovaj današnji članak uvelike zasmetati mnoge, kladim se da će i starog lava Churchilla proglasiti fašistom!!!

A kako će se danas lupetati da je današnja Republika Hrvatska nastala na temeljima antifašističke borbe, vrijeme je da se i tu jednom začepi gubica i da se jasno i glasno kaže da je današnja Republika Hrvatska nastala na temeljima života kojih su položili hrvatski branitelji tokom Domovinskog rata. Amen.

Fotografija prikazuje pripadnike njemačkog konjaništva tokom prvih sati napada na SSSR.