Već u ranom sr. vijeku zabilježene su prve seljačke bune, cilj kojih je bio povratak na izvorno zapisane ili običajno uređene agrarne odnose, koji su se s vremenom izgubili ili izmijenili. Suprotno pokušajima tumačenja starije, os. marksističke historiografije, prema kojoj je cilj seljačkih pokreta bio rušenje postojećega društv. poretka, danas prevladava mišljenje da su oni nastajali kao izraz težnje seljaštva za očuvanjem prije utvrđenih društv. odnosa, odn. stečenih seljačkih prava. Najranije bune u eur. povijesti, u izvorima dobro dokumentirane, bile su one u Saskoj protiv Karla I. Velikoga (VIII. st.), buna Tome Slavena u Bizantu (IX. st.) i seljačka buna u Poljskoj 1035. godine.

Seljačke bune bile su sve učestalije od kraja sr. vijeka (XIV–XV. st.), kada je pod utjecajem društvenih (os. jačanja građanstva) i gosp. promjena došlo do pogoršanja društvenog i gosp. položaja seljaštva na tlu tadašnje Europe. Uvođenje novih novčanih nameta i poreza utjecalo je na dodatno osiromašivanje seljaštva i posljedično na izbijanje seljačkih buna na razini veleposjedâ, regijâ pa i državâ. Najveći seljački ustanci u tom razdoblju bili su → Jacquerie(1358) u Francuskoj, ustanak Wata Tylera (1381) u Engleskoj, te više ustanaka u Njemačkoj poč. XVI. st., koji su prerasli u Seljački rat (1524–25) što je zahvatio cijelu južnu, jugozapadnu i sr. Njemačku (→ münzer, thomas). Na području srednje i jugoist. Europe također je potkraj sr. vijeka izbilo više seljačkih buna, a najdublji trag ostavili su seljački ustanci u Transilvaniji (1437–38), Seljački savez u Koruškoj 1474. (Bauernbund; odatle punt, punta: ustanak, buna) te seljačka buna u slov. dijelu Koruške 1478. Najveća kasnosrednjovj. seljačka buna u blizini Hrvatske izbila je 1514. u Ugarskoj, Banatu i Erdelju pod vodstvom G. Dózse.

Najviše seljačkih buna na području Hrvatske bilo je u ranom novom vijeku (XVI. i XVII. st.) kada je, pretežito u sjev. dijelu zemlje, izbilo oko 25 što većih što manjih pobuna seljaka (Seljačka buna 1573. pod vodstvom M. Gupca, bune štibrenaca 1608–10., Sisačka buna 1633). Društv. nemiri i pobune povremeno su zahvaćali i priobalnu Hrvatsku, ali su ondje nositelji buna, zbog urbanoga karaktera te regije, bili pučani i građani pojedinih komuna. Najpoznatija buna dalm. pučana i seljaka izbila je 1510. u Hvaru pod vodstvom M. Ivanića. (→ hvarska buna)

Bez obzira na mjesto i vrijeme, seljačke su bune u srednjem i novom vijeku bile ugl. neuspjele, nailazile su na otpor jednako vlastele i drž. vlasti te su nerijetko završavale krvoprolićem nad pobunjenim seljaštvom. Razlozi tomu bili su dvojaki. S jedne strane, pobunjeni su seljaci bili slabo međusobno povezani, imali su nedovoljno jasne ciljeve te bili loše vojno organizirani i slabo naoružani. S druge strane, u razdoblju srednjeg i novoga vijeka pokreti seljaštva u biti nisu mogli dovesti do većih društv. preokreta, a sve su promjene odnosa unutar društva određivali, poticali i provodili isključivo vladajući slojevi, dakle vladari te svjetovni i duhovni velikaši. Općim promjenama u gospodarstvu Europe, prenošenjem težišta gosp. proizvodnje iz seoskih u urbane sredine, seljačke su bune od XVIII. st. bile sve rjeđe.