Između Venecije, Beča i Pešte (1699–1918)
Tijekom rata (1914–18) Hrvatska uglavnom nije bila izravno zahvaćena bojnim djelovanjem, no vojnici iz hrvatskih zemalja masovno su se borili u austrougarskim postrojbama na balkanskoj, istočnoj i talijanskoj bojišnici (procjenjuje se da ih je stradalo oko 140 000), pa se Hrvatska potkraj rata našla na strani poraženih sila, suočena s teritorijalnim pretenzijama Italije i Srbije, koje su u ratu bile saveznice pobjedničkih sila. Hrvatski sabor raskinuo je 29. 10. 1918. državne veze s Austrijom i Ugarskom, proglasio Hrvatsku neovisnom te odlučio stupiti u Državu Slovenaca, Hrvata i Srba. Nova država međutim nije dobila međunarodno priznanje, pa je 1. 12. 1918. pod nepovoljnim uvjetima stupila u državnu vezu s Kraljevinom Srbijom i Kraljevinom Crnom Gorom
U Velikom (Bečkom) ratu (1683–99) od osmanske su vlasti oslobođeni veliki dijelovi Hrvatske i Slavonije, a završeno je i oblikovanje granica Dubrovačke Republike. U ratu je sudjelovala i Mletačka Republika, koja se učvrstila u Dalmaciji
Hrvatska je tijekom 18. st. bila razdijeljena između Habsburške Monarhije i Mletačke Republike. Osim toga, Hrvatska sa Slavonijom, koja se nalazila u sklopu habsburških zemalja, bila je podijeljena na Bansku Hrvatsku, koja je upravno pripadala ugarskomu dijelu Monarhije, te Vojnu granicu (Vojnu krajinu) pod izravnom upravom Beča. Područje pod mletačkom vlašću bilo je podijeljeno na pokrajine Dalmaciju i Istru.
Pragmatička sankcija, zakonski članak Hrvatskoga sabora iz 1712. kojim se prihvaća da vladarsko pravo dinastije Habsburg može prijeći na žensku osobu (Marija Terezija). Isticana je kao element hrvatskoga državnog prava u najvažnijim aktima hrvatskih institucija vlasti od sredine 19. st.
Kratkotrajno se za Napoleonovih osvajanja početkom 19. st. dio hrvatskih zemalja ujedinio u okviru Ilirskih pokrajina, kad nestaju Mletačka i Dubrovačka Republika. Francuska vlast nastojala je poboljšati i gospodarske i kulturne prilike, pa je započela modernizaciju uprave i školstva, a do Hrvatske su barem donekle doprle i revolucionarne ideje.
Necjelovitost Hrvatske bila je i nadalje izvor trajnoga nezadovoljstva. Zbog toga se u prvoj polovici 19. st. razvio nacionalni, politički i kulturni pokret poznat pod imenom hrvatski narodni preporod ili ilirski pokret. Glavni nositelji bili su pripadnici nove građanske klase, a najistaknutiji predstavnik Ljudevit Gaj (1809–72). U kulturnom pogledu program se odnosio na stvaranje jedinstvenoga pravopisa i uvođenje zajedničkoga književnog jezika. U političkom pogledu tražilo se ujedinjenje Hrvatske, Slavonije, Dalmacije, Rijeke, Vojne granice, Bosne i slovenskih zemalja u jednu državu, koja bi u zajednici s Ugarskom bila u sastavu Habsburške Monarhije.
Hrvatsko-ugarska nagodba. Akt kojim su Kraljevine Hrvatska i Slavonija te Ugarska 1868. uredile međusobne državnopravne odnose. Njime je politički priznat hrvatski narod, kojemu se, osim načelnoga priznanja teritorija (izuzevši Rijeku), prepuštaju unutarnja uprava, školstvo s bogoštovljem i sudstvo kao autonomni poslovi, s hrvatskim jezikom kao službenim, ali su Kraljevine bile lišene financijske samostalnosti, a njihov ban bio ovisan o predsjedniku zajedničke vlade.
Preporodna politika u Hrvatskoj došla je do izražaja za revolucije 1848–49. Za bana je postavljen Josip Jelačić, koji je imenovan za zapovjednika Vojne granice te namjesnika Rijeke i Dalmacije. Pod njegovom vlašću nakon više stoljeća ujedinila se većina hrvatskih zemalja.
Ujedinjenje je bilo privremeno, jer je Beč već 1849. uveo apsolutistički režim, koji je ograničio hrvatsku autonomiju. Nakon što je 1866. apsolutizam ukinut Beč je 1867. sklopio s Peštom Austro-ugarsku nagodbu. Njome je protivno hrvatskim interesima Istra s Dalmacijom bila priključena austrijskomu, a Hrvatska ugarskomu dijelu novoutemeljene Austro-Ugarske Monarhije. U tim okolnostima sklopljena je 1868. i Hrvatsko-ugarska nagodba, kojom se doduše dobila proširena autonomija Kraljevina Hrvatske i Slavonije (Banske Hrvatske), ali ne i stvarno ujedinjenje hrvatskih zemalja u okviru Monarhije. Tražila su se stoga i druga rješenja, osobito nakon što je Austro-Ugarska 1878. okupirala Bosnu i Hercegovinu. Južnoslavensko povezivanje zastupali su biskup Josip Juraj Strossmayer i povjesničar Franjo Rački, a hrvatsku neovisnost Ante Starčević i Eugen Kvaternik, koji je 1871. pokušao podignuti ustanak za odcjepljenje od Austro-Ugarske.
Javljaju se i prve srpske stranke, koje se priklanjaju vladajućim mađarskim krugovima, a potom i Kraljevini Srbiji. Uoči i za I. svjetskog rata došle su do izražaja dvije koncepcije ujedinjenja u južnoslavensku državu. Hrvatski političari, osobito Frano Supilo i Ante Trumbić, koji djeluju u emigraciji, tražili su federaciju ravnopravnih naroda u kojoj bi se sačuvala hrvatska državnost. Srbijanska vlada nastojala je pak rat iskoristiti za stvaranje Velike Srbije, koja bi osim Bosne i Hercegovine zahvatila i velike dijelove Hrvatske, ili za stvaranje zajedničke države sa srpskom hegemonijom.
Tijekom rata (1914–18) Hrvatska uglavnom nije bila izravno zahvaćena bojnim djelovanjem, no vojnici iz hrvatskih zemalja masovno su se borili u austrougarskim postrojbama na balkanskoj, istočnoj i talijanskoj bojišnici (procjenjuje se da ih je stradalo oko 140 000), pa se Hrvatska potkraj rata našla na strani poraženih sila, suočena s teritorijalnim pretenzijama Italije i Srbije, koje su u ratu bile saveznice pobjedničkih sila. Hrvatski sabor raskinuo je 29. 10. 1918. državne veze s Austrijom i Ugarskom, proglasio Hrvatsku neovisnom te odlučio stupiti u Državu Slovenaca, Hrvata i Srba. Nova država međutim nije dobila međunarodno priznanje, pa je 1. 12. 1918. pod nepovoljnim uvjetima stupila u državnu vezu s Kraljevinom Srbijom i Kraljevinom Crnom Gorom.