6. siječnja 1929. Šestosiječanjska diktatura – urote i mržnja Srbije prema Crnogorcima i Hrvatima kroz djelovanje Crne Ruke

Beograd je još prije više od 100 godina školovao svoje ljude koje je zatim ciljano slao u Hrvatsku, Crnu Goru, Bosnu i Hercegovinu, Kosovo, Ugarsku i sva mjesta koja su bila cilj ekspanzije Srbije. Posebnu ulogu u svemu tome odigrala je i organizacija Crna Ruka, konspirativna i (polu)tajna teroristička organizacija koja ubila srbijansku kraljevsku obitelj Obrenović, hrvatskog narodnog vođu Stjepana Radića i hrvatske parlamentarce, te pokušala dva puta ubiti kralja samostalne Crne Gore prije stvaranja Jugoslavije

Za Crnu Ruku, a time i Srbiju, se zna da je sudjelovala i u organiziranju ubojstva prijestolonasljednika Franju Ferdinanda, što je bio okidač za I. svjetski rat i tragediju cijele Europe. 

Na današnji dan 6. siječnja 1929. kralj Aleksandar I. Karađorđević proglasio je diktaturu u Jugoslaviji, poznatu kao Šestosiječanjska diktarura. Ukinut je Ustav, raspušten parlament, zabranjen rad svih političkih stranaka, zabranjeni politički skupovi, uvedena stroga cenzura tiskovina. Sva politčka moć koncentrirana je u kraljevim rukama u Beogradu.

Pojačan je policijski teror, politički protivnici su ne samo zatvarani, nego i ubijani. Proklamirana je ideologija “integralnog jugoslavenstva”, koja je imala sljedbenike i među odnarođenim hrvatskim elitama i otpadnicima od hrvatskog naroda. Promijenjeno je ime države Kraljevina SHS u Kraljevina Jugoslavija i podijeljena je na devet banovina (prostorno manja, deseta banovina, bila je Uprava grada Beograda), koje su svojim granicama negirale povijesne državnopravne entitete, a osobito hrvatski narod i njegovo narodno područje. Kralj Aleksandar I. Karađorđević ubijen je u Marseilleskom atentatu 1934. godine od strane makedonskih i  hrvatskih nacionalista i revolucionarna (UHRO-Ustaše). Oni su htjeli raspad krvave velikosrpske tamnice naroda koja se zvala Jugoslavija.

Sljedeće godine 1935. održani su izbori, ali snažni oblici diktature i hegemonije Beograda opstali su i dalje.

Puniša Račić i mržnja Crne Ruke na Hrvate

Uzrok proglašenju diktature bio je atentat i ubojstvo u beogradskom parlamentu koje je 1928. izvršio zastupnik srpske nacionalnosti i član Crne Ruke Puniša Račić prilikom kojeg je ubio vođu hrvatskog naroda Stjepana Radića i još dvojicu omiljenih hrvatskih narodnih zastupnika Đuru Basaričeka i Pavla Radića, a teško ranio Ivana Granđu i Ivana Pernara.

Zanimljivo je da je prije toga zastupnik Crnogorske stranke Sekula Drljević, prijateljski nastrojen prema Stjepanu Radiću i hrvatskom narodu, pokušao odvratiti Radića od odlaska u Narodnu skupštinu toga dana, upozorivši ga na opasnost od ubojstva koja mu prijeti, koja je bila “očevidna i neposredna”. Ne uspijevši ga odvratiti od odlaska u Narodnu skupštinu, Sekula Drljević i Pavle Radić tražili su od Stjepana Radića neka im prisegne kako ne će “ni danas, ni budućih deset dana, ni riječi progovoriti u Skupštini”.

Ni to nije pomoglo, velikosrbi su ostvarili cilj i ubili Stjepana Radića usred parlamenta u Beogradu. To je bio pucanj u Hrvatsku, zemlju koju su velikosrbi htjeli uništiti radi svojih ekspanzivnih planova o Velikoj Srbiji (što je za njih bila centralistička Jugoslavija).

Ovaj atentat potresao je cijelu Europu, a hrvatski narod doveo do stanja očaja, jer je život u velikosrpskoj Jugoslaviji postao nepodnošljiv za Hrvate.

Puniša Račić – Srbin iz Crne Gore koji je mrzio i htio uništiti Crnogorce

Puniša Račić osnovnu je školu završio u zavičaju sjevera Crne Gore u Andijevici, a gimnaziju u Beogradu. Andrijevica je i ovih dana velikosrpsko središte pobune u Crnoj Gori, u čijoj su se blizini pojavi balvani na cestama kao 1941. u Drvaru u NDH i 1991. u Kninu u Hrvatskoj. I ne samo u ta dva mjesta.

U Beogradu je Račić primio uz obrazovanje i velikosrpske ideje koje su se poput smrada širile posvuda u okolne zemlje iz srpske prijestolnice, a koje su brojni mladi u isto vrijeme primali na školovanju u Beogradu pod maskom jugoslavenstva.

Pripadao je kao mladić crnogorskoj omladinskoj emigraciji koju je organizirala Crna ruka.

Crna ruka, čiji je Račić bio članom, pokušala je terorističkim akcijama ubiti prije I. svjetskog rata crnogorskog monarha Nikolu I. Petrovića i podriti neovisnost i državnost Crne Gore u vrijeme dok je bila samostalna i neovisna država. Crna Gora je državnost dobila 1878. na Berlinskom kongresu, isti dan kada i Srbija. Ali, Srbija je aktivno od tada radila da je uništi, kao što je istovremeno pružala svoje ruke prema Kosovu, Makedoniji, Bosni, Hercegovini, Hrvatskoj i Ugarskoj (Bačka i Banat).

Prvi atentat u Crnoj Gori bio je Bombaška afera 1907. godine, koju je organizirala Crna Ruka. Ponovno se koristi skupina studenata iz Crne Gore na studiju u Beogradu, kao sredstvo kojim Srbija ostvaruje svoje velikosrpske ciljeve prisvajanja tuđih područja.

Crna Ruka i mreža njezinih ogranaka je, prema objavljenim povijesnim izvorima, kralja Nikolu I. smatrala jednim od glavnih “protivnika ujedinjanja Srba”, jer Srbi ne priznaju Crnogorce kao narod. Baš kao niti Hrvate koje smatraju katoličkim Srbima i Bošnjake muslimanskim Srbima. A zanimljivo je da su upravo nad tim “Srbima” u 20. stoljeća pravi Srbi izveli brojne pokolje, a nad Hrvatima i Bošnjacima  genocid.

Promidžba crnogorskih studenata velikosrba je financirana iz državnog budžeta Srbije, a uključivala je i falsifikate poput onoga o navodnoj tajnoj konvenciji Crne Gore sa Austro-Ugarskom “na štetu srpstva i pravoslavlja” iz 1907. godine. Vrlo sličan obrazac ovome što se danas događa u Crnoj Gori.

Međutim, crnogorske vlasti otkrile su 16 bombi koje su proizvedene u Kragujevcu u Srbiji.

U sudskom procesu na Cetinju pred Velikim sudom od 52 optužena, osuđeno ih je 49. Izrečeno je: 6 smrtnih presuda, 28 robija – vremenskih kazni „u lakom okovu na po jednoj nozi“; 15 zatvorskih kazni. Dvojica optuženika su oslobođeni zbog nedostatka dokaza, a jedan uslijed nevinosti.

Velikosrbi i crnorukaš Račić je osuđen od crnogorskih sudova na dvije godine zatvora u Bombaškoj aferi.

Godinu dana kasnije u Kolašinskoj aferi (1909.), novoj konspirativnoj akciji Crne Ruke protiv Crne Gore, Puniša Račić je osuđen na smrt strijeljanjem.

Kao i u Bombaškoj aferi (1908.), crnogorska policija je otkrila djelovanje urotnika i budno ih motrila. U kolovozu 1909. u selu Slatina (Andrijevica), odakle je rodom Puniša Račić, najprije je uhićeno 7 urotnika, a jedan je uspio preko rijeke Lim pobjeći za Srbiju.

Ostali su se urotnici uspaničili. Među njima i Petar Đinović (1880.-1909.), koji je prethodno bio četnik u grupi srpskog vojvode Vojislava Tankosića (jedan od šefova srpske Crne ruke koja je 1914. organizirala i Sarajevski atentat). Đinović se s grupom suradnika uputio preuzeti veliko skladište Crnogorske vojske u Barama Kraljskim, ali straža ih je razoružala, pretukla i uhitlila. Narednih dana uhićeno je još oko 160 urotnika koji su većinom izvedeni pred sud.

U prosincu 1909. presuda na smrt stijeljanjem je izvršena nad Mihailom Jojićem, Petrom Đinovićem, Radisavom Račićem, Ilijom Petrovićem i Petrom Mitrovićem. Šestorica drugih osuđenika na smrt u odsustvu uspjela je pobjeći i skloniti se u Srbiji. Dokazana je i urotnička uloga dijela crnogorske političke emigracije u Beogradu koja je imala potporu Srbije.

Puniša Račić – širenje velikosrpstva u Makedoniji i Kosovu

Račić je pobjegao u Srbiju, a 1911. godine je regrutiran u srbijansku vojno-obavještajnu službu. Radio je na svim velikosrpskim ciljevima, a to je okupacija Kosova i Makedonije u Balkanskim ratovima 1912. godine.  Za Srbiju obavlja povjerljive misije u Makedoniji i na Kosovu. U Balkanskim ratovima pripadnik je četničke postrojbe majora (bojnika) Vojislava Tankosića, jednoga od šefova Crne ruke.

I dalje radi na konspirativnim ubojstvima i zaplotnjačkim djelatnostima u korist Velike Srbije, tako i organizaciji Atentata u Sarajevu 1914. koji je bio okidač za I. svjetski rat. Bez obzira na da bi rata možda bilo i bez atentata, ostaje činjenica da je država Srbija organizirala teroristički čin u drugoj državi koji je pokrenuo rat i odveo Europu u veliku tragediju. To je sramota koju Srbija nikada neće oprati, kao niti brojne prljave ratove i atentate koje je organizirala i pokrenula.

Račić je na Solunskom procesu 1917. godine bio lažni svjedok protiv svojih drugova i članova Crne Ruke koji su na koncu pogubljeni (Dragutin Dimitrijević Apis i drugovi).

Od toga je razdoblja u tijesnim vezama sa srbijanskim vođom i lukavim velikosrbinom Nikolom Pašićem koji ga, nakon stvaranja Kraljevine SHS, angažira na poslovima razgraničenja s Albanijom, te na stvaranju ogranaka NRS-a (Narodna Radikalna stranka) na Kosovu. Na Kosovu se Račić silno obogatio pljačkajući javna dobra.

Puniša Račić u Jugoslaviji se s osobitom mržnjom obara na Hrvate. Njih smatra rušiteljima Jugoslavije, a osobito mrzi Stjepana Radića.

U razdoblju od 1927. do 1928. godine vođa je “Udruženja srpskih četnika Petar Mrkonjić za Kralja i Otadžbinu”, organizacije pod okriljem Pašićeve Radikalne stranke.

Godine 1927. na listi NRS-a u Crnoj Gori izabran je za zastupnika u beogradskoj Narodnoj skupštini, gdje i ubija Stjepana Radića i hrvatske parlamentarce. Valja reći da je ovom činu ubijanja hrvatskih zastupnika u Beogradu prisustvovao i dr. Ante Pavelić, izabran kao član Hrvatskog bloka u gradu Zagrebu. Pavelić je kasniji vođa UHRO-a (Ustaša – hrvatska revolucionarna organizacija) i od 1941. poglavnik Nezavisne Države Hrvatske. Nakon proglašenja diktature 1929. Pavelić odlazi u emigraciju, a u Jugoslaviji je osuđen na smrtnu kaznu.

Račić je zbog trostrukog ubojstva osuđen na smiješnu zatvorsku kaznu, koju je provodio u vili upravitelja zatvora izvan kaznionice. Nije bio ni pod kakvim nadzorom, dodijeljena su mu tri kažnjenika za osobnu poslugu (jedan za posilnog, drugi za kuhara, a treći za tjelohranitelja) a imao je i slobodan izlaz u svako doba dana i noći.

Puniša Račić je prava slika Srbije u 20.stoljeću.

 

Izvor: narod.hr