Sirija (Sūriyya; Arapska Republika Sirija/Al-Ǧumhūriyya al-‘Arabiyya al-Sūriyya), država u jugozapadnoj Aziji, između Turske na sjeveru (duljina granice 822 km), Iraka na istoku (605 km), Jordana na jugu (375 km), Izraela na jugozapadu (76 km) te Libanona (375 km) i Sredozemnoga mora na zapadu; obuhvaća 185 180 km².
Prirodna obilježja
Sirija zauzima dio sirijsko-arapske tektonske ploče, koja je u osnovi građena od kristaličnih stijena, pokrivenih mezozojskim (krednim) sedimentima (laporima i pješčenjacima), osim južnoga dijela koji je pokriven izljevima bazaltne lave.
Po sredini visokoga ravnjaka (600 do 900 m), koji se od jugozapada postupno spušta prema sjeveroistoku u dolinu rijeke Eufrata, izdiže se gorje Abu Rudžmein (Abū Ruǧmayn; 1891 m), u južnome dijelu gorje Druz (Durūz; 1803 m), a na zapadu Antilibanon (2629 m) i njegov južni nastavak, gorje Hermon (2814 m, najviši vrh Sirije).
U jugoistočnome dijelu Sirije, između planinskoga prostora s plitkim zavalama (Damaščanska i Homska) na zapadu i doline Eufrata prostire se golema, pretežito kamenita Sirijska pustinja.
Usku sredozemnu obalu (duga 185 km) dijeli od unutrašnjosti gorje Ansarija (Anṣārīya, 1562 m). Sjeveroistočnim dijelom Sirije protječe rijeka Eufrat s pritocima, a sjeverozapadnim dijelom u meridijanskome smjeru rijeka Asi (Orontes); u unutrašnjosti su većinom vadi.
Najveće je jezero Asad (umjetno, oko 650 km²; sustav za natapanje) na Eufratu. Klima je na sjeveru suptropska, u primorju sredozemna, a u unutrašnjosti stepska i pustinjska.
Obalnu sredozemnu klimu odlikuju duga i suha ljeta (svibanj–listopad) te blage i vlažne zime; prosječna temperatura u srpnju iznosi 29 °C, a u siječnju 10 °C. Aridna (stepska i pustinjska) klima unutrašnjosti ima vruća ljeta (33 do 37 °C) i razmjerno hladne zime (1 do 4 °C).
Dnevne promjene temperature često su veće od prosječnih godišnjih; u pustinjskim područjima oko Tudmura i Deir el-Zura prosječna srpanjska temperatura iznosi 40 °C, mjestimično i 46 °C (Al-Hamad).
Godišnja količina oborina kreće se od 700 mm u primorju do 1300 mm na obroncima Ansarije; u pustinji iznosi oko 100 mm.
U primorju pušu zapadni (ljeti i danju) i istočni (zimi i noću) vjetrovi. U unutrašnjosti je čest pješčani vjetar – hamsun. Vegetacija je oskudna, prevladava stepa i pustinja; šuma hrasta i cedra mjestimice pokriva samo pristranke Ansarije.
Stanovništvo
Prema popisu stanovništva iz 2004. u Siriji živi 17 920 844 st., a prema procjeni iz 2011. godine 21 377 000 st. ili 115,4 st./km². Najgušće su naseljeni priobalje i dolina rijeke Asi (do 460 st./km²) kao i metropolitansko područje Damaska (16 705 st./km²).
Pustinjska je unutrašnjost vrlo rijetko naseljena (oko 40 st./km²), izuzevši natapana područja u dolini Eufrata. Stanovnici su najvećim dijelom sirijski Arapi (74,9%), zatim Beduini (7,4%), Kurdi uz granicu s Turskom (7,3%), Palestinci (3,9%), Armenci (2,7%) i drugi (3,8%, 2000).
Po vjeroispovijesti su muslimani (86,0%; od čega suniti 74,0%), kršćani (5,5%; većinom pripadnici grčke pravoslavne crkve i armenski katolici), Druzi (3,0%) i drugi (3,8%, 2000).
Visoka godišnja stopa porasta stanovništva (2,6%, 1998–2003) smanjena je na 1,8% (2007–12), a rezultat je to smanjenoga prirodnoga priraštaja (s 2,5% ili 25,0‰ u 2002. na 2,01%, odnosno 20,1‰ u 2013) i znatnog iseljavanja stanovništva (od 2011) zbog ratnih razaranja.
Procjenjuje se da je do kraja 2015. iz Sirije izbjeglo oko 4,5 milijuna stanovnika (najviše u Tursku). Stopa nataliteta je visoka (24,0‰, 2013), a mortaliteta niska (3,9‰); smrtnost dojenčadi je 11,9‰ (2013).
Stanovništvo Sirije vrlo je mlado; u dobi je do 14 godina 36,4% st., od 15 do 64 godine 58,7%, a u dobi od 65 i više godina 4,9% st. (2009). Očekivano trajanje života iznosi 71,8 godina za muškarce i 77,8 godina za žene (2013).
Ekonomski je aktivno 6 465 377 st. (2013), stopa nezaposlenosti je 14,9%. U poljoprivredi, ribarstvu i šumarstvu radi 17,5% zaposlenih, u industriji, građevinarstvu i rudarstvu 12,9%, a u uslužnim djelatnostima 69,7% zaposlenih (2007).
Službeni je jezik arapski, a govori se engleski, armenski, kurdski; nepismeno je 14,9% stanovnika starijih od 15 godina. Sveučilišta postoje u Damasku (osnovano 1923), Alepu (1958), Latakiji (1971) i Homsu (1979); najstarija je visokoobrazovna ustanova Arapska akademija u Damasku (1918).
Glavni je grad Damask (Dimašq; 1 754 000 st., 2004; metropolitansko područje 2 529 000 st., 2013); ostali veći gradovi (2004): Alep (Ḥalab; 2 132 100 st.; metropolitansko područje 3 403 000 st., 2013), Homs (Ḥimṣ; 652 609 st.), Latakija (Al-Lāḏiqiyya; 383 786 st.), Hama (Ḥamāh; 312 994 st.), Ar-Rakka (Al-Raqqah; 220 488 st.), Deir el-Zur (Dayr al-Zawr; 211 857 st.), Al-Ḥasaka (188 160 st.), Al-Kamišli (Al-Qāmišlī; 184 231 st.), Tartus (115 769 st.), Duma (Dūmā; 110 893 st.); u gradovima živi 56,9% st. (2013).
Gospodarstvo
Početkom 2000-ih održana je vodeća uloga države u nacionalnom gospodarstvu, iako se od 1990-ih provodi ograničena ekonomska liberalizacija (dozvoljeno je privatno bankarstvo, olakšava se vanjskotrgovinsko poslovanje i dr.).
Postupno otvaranje privrede pogodovalo je stranim ulaganjima, te su izravne strane investicije povećane s 72 milijuna USD (1990), na 270 milijuna USD (2000), te na 1,2 milijarde USD (2008). Vrijednost BDP-a ostvarenoga 2007. bila je 40,4 milijarde USD (BDP po stanovniku bio je oko 2000 USD).
Najveći dio BDP-a stvaran je u uslužnome sektoru (oko 45%), a potom u industriji (35%) i poljoprivredi (20%). U industriji je prevladavala proizvodnja i prerada nafte (2010. naftne zalihe procijenjene su na 2,5 milijarda barela), zatim proizvodnja tekstila, cementa, poljoprivredne mehanizacije, željeza i čelika, hrane, duhana i dr.
U poljoprivredi je važan uzgoj žitarica (pšenica i ječam), pamuka, maslina, šećerne repe i dr. U stočarstvu prevladava uzgoj ovaca, koza i goveda (rašireno je bilo nomadsko stočarstvo). Stopa nezaposlenosti bila je oko 20% (početkom 2000-ih).
Doznake radnika zaposlenih u inozemstvu (najviše u Libanonu, oko 1 milijun radnika), iznosile su 824 milijuna USD (2007). Vrijednost izvoza 2006. bila je 10,9 milijarda USD, a uvoza 11,4 milijarde USD.
U izvozu su prevladavali nafta i naftni derivati (oko 72%), te poljoprivredni proizvodi (16,5%), dok su se najviše uvozili strojevi, vozila, električni uređaji, kemikalije i dr. Najvažniji izvozni partneri bile su zemlje Europske unije (posebno Italija, Njemačka i Francuska), s udjelom od 32,7% (2006).
Ostali važniji vanjskotrgovinski partneri bili su Libanon, Saudijska Arabija, Rusija, Kina, Irak, Turska, Egipat i dr. Unutarnji nemiri i građanski rat od 2012. vodili su gospodarskom urušavanju; početkom 2016. šteta od ratnih razaranja procjenjuje se na 75 milijarda USD (potkraj 2016. broj izbjeglih iz Sirije procjenjuje se na 4,8 milijuna, a raseljenih unutar zemlje na 7,6 milijuna).
Dnevna proizvodnja nafte smanjena je s 368 000 barela (2010), na 40 000 barela (2015), te su prihodi naftne industrije smanjeni s 4,7 milijarda USD (2011), na oko 140 milijuna USD (2015). Stopa nezaposlenosti procjenjuje se na oko 50% (2015), a udjel siromašnih u ukupnom stanovništvu povećan je s 12,4% (2007), na 83% (2014). Procijenjena veličina javnoga duga je 52% BDP-a (2015).
Promet
Glavna je izvozno-uvozna luka Latakija (8,1 milijuna tona, 2008), a naftne luke su Banijas i Tartus (ruska vojno-pomorska baza). Željeznička mreža duga je 2139 km (2012), a cestovna 69 873 km (od toga 1103 km autocesta); asfaltirano je 90% cesta (2010). Međunarodne zračne luke imaju Damask, Alep i Latakija.
Novac
Novčana je jedinica sirijska funta (LS; SYP); 1 funta = 100 pijastera.
Povijest
Tragovi prvih naselja na području Sirije potječu iz paleolitika, a prvi povijesni spomen o Siriji (iako ne pod tim imenom) potječe iz sumerskih zapisa oko 3500. pr. Kr.
Na prijelazu iz III. u II. tisućljeće pr. Kr. postojalo je mnogo manjih kneževstava sa središtima u trgovačkim gradovima. Oko sredine II. tisućljeća pr. Kr. bila je pod vlašću Egipta, a u XIV. st. pr. Kr. njezinim sjevernim područjem zagospodarili su Hetiti.
Oko 1000. pr. Kr. na području Sirije nastalo je neovisno Aramejsko Kraljevstvo sa središtem u Damasku, koje je u prvoj polovici IX. st. pr. Kr. doživjelo svoj najveći procvat. U IX. i VIII. st. pr. Kr. onamo su prodirali Asirci, koji su pod vodstvom Tiglatpilesera III. osvojili 732. pr. Kr. Damask.
God. 604. pr. Kr. Sirija je bila pod vlašću novobabilonske monarhije, od 538. pr. Kr. pod vlašću Perzijskoga Carstva. Nakon bitke kraj Isa 333. pr. Kr. pripala je carstvu makedonskoga kralja Aleksandra III. Velikoga.
Nakon raspada njegova carstva Sirija je od III. do I. st. pr. Kr. bila pod vlašću Seleukida i arapskih Nabatejaca. Od 62. pr. Kr. bila je rimska provincija. Podjelom Rimskoga Carstva (395) došla je pod vlast Bizanta, u sastavu kojega je ostala do arapskog osvojenja 636.
Za vladavine kalifa Omejida (661–750) Damask je bio prijestolnica golema arapskoga carstva, koje se protezalo od Španjolske i Maroka do Turkestana i u kojem je Sirija imala vodeći položaj.
U tom je razdoblju bila dovršena islamizacija velikoga dijela stanovništva Sirije. Kada je s novom dinastijom Abasida prijestolnica prenesena u Bagdad, Sirija je izgubila središnje političko, kulturno i društveno značenje u islamskom svijetu.
U X. st. došla je pod vlast egipatskih Fatimida, a u XI. st. zavladali su njome Seldžuci. U XI. st. obalno područje i dio unutrašnjosti osvojili su križari, koji su ondje uspostavili Antiohijsku kneževinu i Tripolijsku grofoviju.
Potiskivanje križara iz unutrašnjosti prema obali započelo je u drugoj polovici XII. st. za vladavine egipatskog i sirijskoga sultana Saladina, a bilo je na kratko prekinuto tek mongolskom najezdom 1258.
Pošto su mamelučki sultani Egipta odbili Mongole i protjerali posljednje križare (1291), vladali su Sirijom sve do 1516., kada su ju osvojili Osmanlije pod sultanom Selimom I.
Za svojega egipatskoga pohoda Siriju je 1799. zaposjeo Napoleon I. Bonaparte. God. 1831. zauzeo ju je egipatski paša Mehmed Ali, no 1840. morao ju je pod pritiskom velikih sila vratiti Osmanskomu Carstvu.
U drugoj polovici XIX. st. u Siriju sve više prodire europski kapital. Pod izgovorom da zaštićuje kršćanske maronite, Francuska je 1860. okupirala Siriju, ali je već iduće godine, zbog protivljenja ostalih europskih velesila, morala povući svoje postrojbe.
Sporazumom u Istanbulu između Osmanskoga Carstva i europskih sila (Francuske, Velike Britanije, Njemačke, Austrije, Italije) od Sirije je bio odcijepljen Libanon, koji je 1861. postao autonomnom pokrajinom Osmanskoga Carstva.
U drugoj polovici XIX. i početkom XX. st. Sirija je uz Egipat postala središtem arapskoga nacionalističkog pokreta za oslobođenje od osmanske vlasti. Za I. svjetskog rata bila je poprištem borbe između osmansko-njemačkih i britanskih snaga.
Tijekom rata bio je 1916. sklopljen tajni sporazum Velike Britanije i Francuske (tzv. Sykes-Picotov sporazum) kojim su te sile međusobno podijelile interesne sfere na Bliskom istoku.
U nastojanju da se oslobode osmanskoga gospodstva, sirijski nacionalisti postali su saveznici Britanaca. Tako je i arapski ustanak 1916. olakšao operacije britanskih postrojbi na sirijsko-palestinskoj bojišnici.
God. 1918. osmansko-njemačke snage definitivno su bile poražene, a arapska armija ušla je u Damask, gdje je emir Faisal 1920. bio proglašen kraljem neovisne Sirije.
Tomu se, međutim, usprotivila Francuska, koja je na temelju zaključaka konferencije u San Remu 25. IV. 1920 (dobila je mandat nad Sirijom i Libanonom) okupirala Beirut i obalni pojas.
Kada su Sirijci odbili ultimatum za priznanje francuskoga vrhovništva, francuske su postrojbe slomile otpor Sirijaca te ušle u Damask. God. 1920. Francuzi su osnovali »Veliki Libanon«, kojemu su priključili i neka sirijska područja.
Francuski mandat nad Sirijom i Libanonom potvrdila je Liga naroda 1922.
Ljeti 1925. izbio je protufrancuski ustanak, koji je ubrzo zahvatio cijelu zemlju te su u listopadu ustanici zauzeli Damask. Ustanak je bio ugušen u ljeto 1927. Prisiljena na koncesije, mandatna je vlast 1928. dopustila izbore za Ustavotvornu skupštinu.
Prema nacrtu ustava Sirija je postala neovisnom parlamentarnom republikom, no 1930. francuski visoki komesar raspustio je Skupštinu tražeći da novi ustav prizna francuski mandat.
Nezadovoljstvo u zemlji, pojačano i posljedicama svjetske gospodarske krize, prisililo je Francusku na nove pregovore. God. 1936. vlada Narodne fronte sklopila je s predstavnicima nacionalističkoga pokreta sporazum prema kojemu će se tijekom tri godine ukinuti francuski mandat, ali ga je francuska skupština odbila ratificirati.
Kada je 1939. izbio II. svjetski rat, visoki komesar ukinuo je ustav iz 1930. Nakon kapitulacije (1940) Pétainova vlada dopustila je Nijemcima da se služe sirijskim zračnim lukama.
U ljeto 1941. britanske snage i postrojbe Slobodne Francuske (De Gaulleov pokret) slomile su otpor vichyjevskih vojnih snaga pa je 26. XI. 1941. bila proglašena neovisnost Sirije i Libanona.
God. 1943. bili su održani opći izbori te je osnovana vlada od pristaša Nacionalne stranke pod vodstvom Šukrija el-Kuvatlija (Šukrī al-Quwwaṭlī), koji je bio izabran za predsjednika republike. Budući da su Francuzi nakon završetka rata u Europi odgađali evakuaciju svojih postrojbi, došlo je do oružanih sukoba.
God. 1946. Francuska je priznala sirijsku neovisnost te je povukla svoje snage. U ratu s Izraelom Sirija je bila 1948 (→ arapsko-izraelski sukob). Predsjednik Šukri el-Kuvatli (na vlasti od 1943) srušen je u državnom udaru u travnju 1949 (ponovo je bio predsjednik 1955–58).
God. 1958–61. Sirija je s Egiptom bila u državnom savezu – Ujedinjenoj Arapskoj Republici.
Nakon državnog udara u ožujku 1963., na vlasti su bili revolucionarni vojni režimi; vladajuća je postala Socijalistička stranka arapskoga preporoda (BAAS), koja je poticala nacionalizaciju te agrarnu i druge reforme (u veljači 1966. vlast je preuzelo radikalnije krilo BAAS-a).
U ratu s Izraelom 1967. Sirija je izgubila Golansku visoravan. Nakon državnog udara 13. XI. 1970. vlast je preuzeo Hafez al-Asad; vladao je do smrti 10. VI. 2000., s osloncem na vojsku i sigurnosne službe te prevlast manjinske alavitske zajednice.
God. 1973. Sirija je ratovala s Izraelom, a 1976. vojno je intervenirala u Libanonu. U 1970-ima uspostavila je vojno savezništvo sa Sovjetskim Savezom (ugovor o prijateljstvu potpisan je 1980).
Protiv vlasti povremeno su djelovale islamističke skupine; njihova pobuna u Hami, u veljači 1982., bila je ugušena s više tisuća poginulih.
U 1980-im i 1990-ima nastavile su se povremene napetosti u odnosima s Turskom; Sirija joj osporava suverenitet nad regijom Hatay (Turskoj je priključena 1939), te jednostrano upravljanje Eufratom (Turska optužuje Siriju da podržava Radničku stranku Kurdistana; Kurdi).
God. 1991. Sirija je podržala intervenciju SAD-a i saveznika protiv Iraka. Neuspješni pregovori o vraćanju Golanske visoravni vodili su se s Izraelom 1991–96. Zakonom o amnestiji 1995. oslobođeno je više tisuća političkih zatvorenika.
Bašar al-Asad na vlasti je od lipnja 2000 (nakon smrti oca Hafeza); održao je vladavinu BAAS-a, utjecaj u Libanonu i političko savezništvo s Iranom, a protivi se snaženju američkog utjecaja u regiji (2003. Sirija nije podržala napad SAD-a i saveznika na Irak).
Sirijska vojna prisutnost u Libanonu (od 1976) okončana je u travnju 2005. pod pritiskom SAD-a i UN-a (zbog pomaganja Hezbolaha Sirija je početkom 2000-ih pod međunarodnim sankcijama).
U ožujku 2011. započeli su proturežimski prosvjedi koji su do početka 2012. prerasli u građanski rat. Vodeće pobunjeničke snage (Sirijska slobodna vojska) organizirane su 2012. u Turskoj i Jordanu, uz pomoć SAD-a, Francuske, Velike Britanije, Saudijske Arabije, Katara i dr. (među pobunjenicima djeluje i nekoliko radikalnih islamističkih skupina koje nemaju podršku zapadnih zemalja).
SAD i saveznici istodobno su podupirali stvaranje političkog vodstva pobunjenika te je u prosincu 2012. u Kataru okupljena Nacionalna koalicija sirijskih revolucionara i oporbenih snaga radi stvaranja prijelazne vlade.
Do sredine 2013. sirijski režim, koji podržavaju Rusija i Iran (diplomatski i Kina), izgubio je nadzor nad većim dijelom zemlje. Rat je destabilizirao i Libanon, iz kojega se u Siriju ubacuju naoružane islamističke skupine, dok se Hezbolah priklonio Asadovim snagama.
Među pobunjenicima ojačale su snage Islamske države Irak i Levant (ISIS; aktivan je i u Iraku), koje se sukobljavaju i s borcima umjerene islamističke opozicije te kurdskim jedinicama.
Od rujna 2014. položaje ISIS-a i drugih radikalnih skupina povremeno napada ratno zrakoplovstvo SAD-a i njegovih saveznika. Do kraja 2015. ISIS osvaja velik dio sirijske unutrašnjosti s važnim prometnim koridorom uz Eufrat (uključujući gradove Rakku i Deir el-Zur), a položaje ima u blizini Alepa, Homsa i dr. (zauzima pojedina naftno-industrijska područja te organizira krijumčarenje nafte).
Dominantno su područje Asadovih snaga potkraj 2015. primorske pokrajine Latakija i Tartus, široko pograničje prema Libanonu (zadržano uz pomoć Hezbolaha), te uporišta u Damasku, Homsu, Hami, dijelovima Alepa i dr.
Radi zaštite Asadova režima, Rusija od rujna 2015. poduzima zrakoplovne i raketne napade na pojedina pobunjenička uporišta (ruska vojska koristi pomorsku bazu Tartus i zrakoplovnu bazu Hmeimim kod Latakije).
Podupiranje različitih zaraćenih strana pogoršalo je odnose između Rusije i Turske, osobito nakon što je u studenome 2015. turski borbeni zrakoplov oborio ruski. Masovni ilegalni prelazak sirijskih izbjeglica iz Turske u Grčku (i dalje prema srednjoj Europi) postao je međudržavno opterećenje tijekom 2014–15 (i u odnosima Turske i Europske unije).
Najviše sirijskih izbjeglica primila je Turska (2014. oko milijun, a 2015. oko 2,5 milijuna), potom Libanon (2014–15. oko milijun) i Jordan (2014–15. oko 630 000).
Ukupan broj sirijskih izbjeglica procjenjuje se na 4,2 milijuna, a broj raseljenih unutar Sirije na 6,5 milijuna (potkraj 2015). Procjenjuje se da je od izbijanja sukoba 2011–12. do početka 2016. poginulo od 250 000 do 400 000 Sirijaca.
Tijekom 2016. veće su borbe za prevlast nad Palmirom, Alepom i drugim gradovima. Potkraj kolovoza 2016. u sirijsko sjeverno pograničje ulazi turska vojska (potiskuje radikalne islamističke skupine i njima protivničke kurdske snage, koje podupire SAD).
Nakon poboljšanja međusobnih odnosa, od kolovoza 2016. Rusija i Turska potiču pregovore sukobljenih strana (osim ISIS-a i drugih islamističkih ekstremista). U siječnju 2017. Rusija je sporazumno osigurala svoju vojnu prisutnost u pomorskoj bazi Tartus (na 49 godina). Od sredine 2017. ISIS-ovo uporište u Deir el-Zuru napada sirijska vojska (uz rusku pomoć), a uporište u Rakki koalicija sirijske oružane oporbe, predvođena kurdskim snagama (koje pomaže SAD).
Politički sustav
Prema Ustavu od 13. III. 1973. Sirija je republika s predsjedničkim sustavom vlasti. Predsjednik republike poglavar je države, vrhovni zapovjednik oružanih snaga i nositelj izvršne vlasti. Biraju ga građani na referendumu apsolutnom većinom za razdoblje od 7 godina, bez ograničenja broja mandata.
Kandidati za predsjednika mogu biti sirijski državljani s navršenih 40 godina života. Predsjedniku u obavljanju izvršne vlasti pomaže Vijeće ministara koje je njemu politički odgovorno.
Zakonodavnu vlast ima jednodomna Narodna skupština (Madžlis al-Šaab) s 250 zastupnika, koje biraju građani na izravnim izborima za mandat od 4 godine.
Biračko je pravo opće i jednako, a imaju ga svi državljani s navršenih 18 godina života. Sudbenu vlast ima Vrhovni ustavni sud, koji čine predsjednik i 4 suca, a imenuje ih predsjednik republike za mandat od 4 godine, uz mogućnost obnove mandata.
Administrativno se Sirija dijeli na 14 provincija (muhafaza).
Nacionalni blagdan: Dan neovisnosti, 17. travnja (1946).
Izvor: enciklopedija.hr
https://www.youtube.com/watch?v=FrFgU2qLtGQ
Izvor:https://www.youtube.com/watch?v=FrFgU2qLtGQ
Datum objavljivanja: 30. lip 2017.