Danas je život ubrzan na svim mogućim područjima. Glavno pitanje koje se postavlja glasi – tko će znati prvi? Tko će moći prodati svoje znanje i udvostručiti bogatstvo?
Takvu vrstu znanja zapravo predstavlja informacija. Ali nikad ne smijemo smetnuti s uma da informacija nije znanje.
Znanje je kroz more informacija odvojeno od duha i izgradnje osobe u punini. Informacija jest vijest koja traje tri dana u monotoniji linearnog vremena. Svaki dan jedno te isto – ustajanje, odlazak na posao koji traje osam ili više sati, ručak, kratak odmor i počinak.
Čovjekov život sve više nalikuje grčkom osuđeniku Sizifu kojeg su bogovi kaznili tako da čitav vijek mora gurati kamen na planinu koji se zatim ponovno strmoglavi dolje.
Ovo globalističko, čak bi rekli i nihilističko linearno vrijeme nivelira ljude na puke kotačiće u velikom mehanizmu tehničkog ustroja ovoga svijeta. Čovjek nije bitan, nije bitan njegov duh, on sam, već je sveden na radnu snagu.
Trenutke predaha za ovakvog čovjeka koji je sveden na radnu snagu u društveno-tehničkom pogonu čini nedjelja.
“Filozofija je nedjelja života” (Hegel).
Nedjelja je dan za čovjekov duh. U taj dan on može kroz bogoslužje susresti se sa svojim Bogom, ali i slušajući Njegovu riječ u sv. Pismu temeljito ispitati vlastiti život.
Danas, ovi isti ljudi informacija, a svaka informacija je, možemo reći tri dana stara, uzmiču pred pitanjem života. Broj samaca se u svijetu povećava, ne zato što je brak teška prepreka sreći, već zbog obveza i odgovornosti koje nosi.
Čak je i svećenička egzistencija postala zahtjevna. Nedostatak svećenika u svijetu nije uvjetovan celibatom, odricanjem od svega da bi se služilo Bogu, već čovjekovom potragom za nešto što bi moglo ispuniti rupu u njegovu srcu.
Između ovih prvih ljudi informacija, i ovih drugih koji žele posvetiti Bogu svoj život, na izuzetan su način prisutni ljudi koje bismo mogli oslikati kao “zabrinute” ateiste (K. Rahner).
“Zabrinuti” ateist je čovjek koji želi vjerovati u Boga, ali mu je srce toliko ispunjeno sumnjama i strahovima zbog neshvatljive boli i nerazumljive patnje u svijetu.
“Zabrinuti” ateist čak može postati i “anonimni” kršćanin. “Anonimni” kršćani su oni ljudi koji žive svoj vlastiti život prema zakonu svoje savjesti, ali se u svakodnevnom životu izjašnjavaju kao ateisti.
Ateist koji je zabrinut za ovaj svijet svjedoči o tome da u njemu postoji glas koji mu govori da ovaj prolazni život ima nastavak. Samo onaj tko postavlja duboka pitanja stoji bliže istinskom životu.
O kakvom Bogu danas govoriti? O živome ili mrtvome? O prisutnome ili odsutnome?
To je pitanje koje iz strahota proživljenog rata postavlja “zabrinuti” ateist. Nemojmo zaboraviti da su nakon rata crkve uvijek pune i teista i ateista. Najveća moguća zabluda jednih i drugih je da mogu bolje od Boga razlikovati dobro i zlo.
Čak nam sama kršćanska teologija, vjerujem, može više negativno reći o Bogu nego što može pozitivno. Ona može prije reći ono što Bog nije, nego ono što Bog jest.
Za “zabrinutog” ateista imenica Bog ima smisla samo u vokativu jednine. Opet niti jedna druga riječ nije tako izlizana i ispražnjena, zloupotrebljena i ponižena kao riječ Bog.
“Zabrinuti” ateist ovo zna i osjeća bol i hladnoću u vlastitom srcu. Iza tamnog pitanja o shvatljivosti života ateist osjeća duboku bol. On vjeruje da se nije na zemlji pojavio usputno.
On ne ignorira Boga, već da Bog tako duboko može biti skriven, da ga ljudi ne primjećuju niti u prirodi niti u svojim bližnjima govori da nije samorazumljivo govoriti o Njemu.
Ali imamo li mi, zabrinuti ateisti i sretni teisti, nekog drugog Boga? Gdje nam se nalazi sigurnost?
U nama samima ili oslonac vidimo u onome koji je i sam tri puta pao pod križem i time posvjedočio da pad nije sramota, već da je sramota ne dići se i nastaviti put.
“Zabrinuti” ateisti su više zainteresirani za kršćanstvo i opreznije ga i s racionalnim odmakom promatraju. Nisu pretjerano sigurni u vječno spasenje, poput teista, jer “Onaj koji te je bez tebe stvorio, neće te i bez tebe spasiti” (sv. Augustin).
Pravi uzvik, osim imena Boga u vokativu, kojeg mu ateist upućuje, svaki put kada dođe u Njegovu blizinu, jest jedan uzvik tom istom Bogu – Bože, prihvati me kakav jesam. Tada “zabrinuti” ateist postaje vjernik, ne razumskom spoznajom, već iskustvom prisutnosti neprolaznog i vječnog Života u sebi.
Autor: Ivan Matičević
Izvor: promente.hr