U ime naroda za narušavanje “bratstva i jedinstva”

Moralno posrtanje i prakticiranje servilnog mentaliteta hrvatskog naroda mora se bližiti kraju. U protivnom nas više ne će biti. Krajnje je vrijeme za društvenu reakciju. Ako ne zbog nas samih, onda barem zbog generacija koje iza nas dolaze i koje nisu zaslužile ovakvo nasljeđe.

Dr. sc. Dubravko Ljubić

Upravo ovih dana, a što je objavljeno preko portala Projekt Velebit i na Podcastu Velebit, obnovljena je institucionalizirana haranga na novinara Marka Juriča. Osobe kojima je posao prikupljanje, pisanje i objavljivanje informacija za tiskane medije, časopise, radio, televiziju i internet; osobe kojima u opisu posla stoji obveza poštovati istinu i pravo javnosti na istinu kao i obveza obrane prava na objektivan komentar ili kritiku, na teret mu stavljaju kaznenu odgovornost za širenje mržnje i govor mržnje.

O govoru mržnje i sadržaju tog pojma sam već netom pisao, ali nije zgorega na to telegrafski podsjetiti. Dakle, govor mržnje jest posljedica posebnog afektivnog stanja koje izaziva burne emocije dostatne za pobudu animalne strane ljudskosti koja završava u destrukciji. Kažnjivim govorom mržnje smatra se promocija genocida ili poticanje na genocid kao i bilo koja druga činidba koja potiče na mržnju, prijezir, ili koji na drugi način omalovažava, isključuje, dehumanizira, obezvrjeđuje, ismijava ili diskriminira neke skupine ili članove skupine koji se mogu identificirati na temelju rase, nacionalnog ili etničkog podrijetla, jezika, boje kože, vjere, spola, dobi, duševne ili fizičke hendikepiranosti, seksualne orijentacije, ili koje druge društveno relevantne osobne značajke. Govor mržnje nužno završava u napadima koji dovode do uništavanja adresata mržnje, bilo da je to uništenje društveno, fizičko, psihičko ili ekonomsko.

Hrvatski ustav i kazneno zakonodavstvo

Pravna osnova za kriminalizaciju govora mržnje sadržana je u hrvatskom Ustavu i kaznenom zakonodavstvu. Članak 39. Ustava zabranjuje i kriminalizira svako pozivanje ili poticanje na rat ili uporabu nasilja, na nacionalnu, rasnu ili vjersku mržnju ili bilo koji oblik nesnošljivosti. Generalna klauzula iz navedene odredbe ne bi bila potpuna ukoliko se njezin sadržaj ne bi povezao sa sadržajem članka 14. stavak 1. Ustava, kojim su propisane ustavnopravno relevantne osobne karakteristike koje ne smiju biti kriteriji razlikovanja između adresata. Tako u Republici Hrvatskoj svatko ima prava i slobode, neovisno o njegovoj rasi, boji kože, spolu, jeziku, vjeri, političkom ili drugom uvjerenju, nacionalnom ili socijalnom podrijetlu, imovini, rođenju, naobrazbi, društvenom položaju ili drugim osobinama koje kao relevantne mogu biti utvrđene isključivo Ustavom. Sadržaji ove dvije odredbe, kroz dikciju članka 3. Ustava kojim se jednakost, ravnopravnost, vladavina prava i zaštita ljudskih prava proglašavaju najvišim vrednotama ustavnog poretka Republike Hrvatske i temeljem za tumačenje Ustava, predstavljaju ustavnu osnovu zaštite temeljnopravne sfere pojedinca i društvenih skupina, kao i osnovu slobode društva u cijelosti.

Člankom 87. stavkom 21. Kaznenog zakona svako kazneno djelo počinjeno iz mržnje i/ili zbog rasne pripadnosti, boje kože, vjeroispovijesti, nacionalnog ili etničkog podrijetla, invaliditeta, spola, spolnog opredjeljenja ili rodnog identiteta druge osobe smatra se minimalno kaznenim djelom počinjenim pod otegotnim okolnostima, ako Zakonom nije izričito propisano i teže kažnjavanje. Svoj pak partikularni kaznenopravni sadržaj mržnja i diskriminacija dobili su kroz odredbe sadržane u članku 325. Kaznenog zakona. Sukladno hipotezi sadržanoj u stavku 1. i 4. navedene odredbe, kazneno je odgovoran svatko tko putem tiska, radija, televizije, računalnog sustava ili mreže, na javnom skupu ili na drugi način javno potiče ili javnosti učini dostupnim letke, slike ili druge materijale kojima se poziva na nasilje ili mržnju usmjerenu prema skupini ljudi ili pripadniku skupine zbog njihove rasne, vjerske, nacionalne ili etničke pripadnosti, podrijetla, boje kože, spola, spolnog opredjeljenja, rodnog identiteta, invaliditeta ili kakvih drugih osobina. Ujedno je odgovoran i svatko tko javno odobrava, poriče ili znatno umanjuje kazneno djelo genocida, zločina agresije, zločina protiv čovječnosti ili ratnog zločina, usmjereno prema skupini ljudi ili pripadniku skupine zbog njihove rasne, vjerske, nacionalne ili etničke pripadnosti, podrijetla ili boje kože, na način koji je prikladan potaknuti nasilje ili mržnju protiv takve skupine ili pripadnika te skupine. Za počinitelje kaznenog djela mržnje predviđena je kazna zatvora do tri godine, dok progon vrše nadležna tijela državne vlasti po službenoj dužnosti. Treba napomenuti da se u Republici Hrvatskoj kažnjava i za pokušaj počinjenja kaznenog djela mržnje.

Međutim, što je stvarni sadržaj govora mržnje u našem ustavnopravnom sustavu doista je teško utvrditi.

U praksi redovnih sudova rijetko se mogu naći presude koje se bave pitanjem govora mržnje. U tranzicijskom razdoblju imamo presude koje su se “u ime naroda” bavile sprječavanjem širenja netrpeljivosti koja bi za posljedicu imala narušavanje odnosa bratstva i jedinstva. Sadržaj takvih rješidbi obilježen dogmama totalitarnog pravnog okvira zabranjivanih hipoteza, teoretski svakako nije imanentan standardima koje u demokratskim društvima vladavine prava upražnjava sudstvo glede sankcioniranja govora mržnje. U novije vrijeme mogu se naći odluke koje se bave govorom mržnje, no njihova je pojavnost toliko izuzetna da se ovdje teško mogu utvrditi pravilnosti koje bi se mogle smatrati opće prihvaćenim standardom.

“Za dom spremni” nije pozdrav

Primjerice, tako imamo disonantnih ocjena sudova vezanih uz izričaj “za dom spremni”. Za neke se ovdje radi o sadržaju pogodnom za izazivanje mržnje, dok su drugi suprotnog mišljenja. Kao digresiju na ovu pojavnost cijenim potrebnim istaknuti kako je jedno od sada već ustaljenih načela u sudovanju prihvaćena ideja nekadašnjeg suca Vrhovnog suda SAD-a J.P. Holmesa jr. koji je ustvrdio kako: “riječi nemaju svoju postojanu strukturu kao dijamanti, pa se njihovo značenje treba tražiti sukladno okolnostima koje vrijede u trenutku njihovog izricanja”. S time u vezi se čini pogrešnim ocjena nekih pojedinaca i grupa da se ovdje ne radi o sredstvu izražavanja mržnje jer se u konkretnom slučaju zapravo radi o “starom hrvatskom pozdravu”. Izraz kojega su u svom grbu imale legitimne vojne postrojbe hrvatske vojske ne sadrži nikakav pozdrav. Pozdrav je uvriježeni način iskazivanja blagonaklonosti pri susretu ili rastanku dvije ili više osoba. Verbalno, to je iskazivanje kratke riječi ili fraze svojstvene određenoj kulturi, a u fizičkom smislu može se manifestirati kroz različite gestikulacije. Izričaj sa grba HOS-a je poruka, slična onoj koju primjerice američki marinci nalaz u izrazu sempre fi koji znači uvijek vjeran; vjeran Bogu, zemlji. Prema tome, takva poruka ne može se dovoditi u kontekst bilo kakvog značenja vezanog uz neke sadržaje iz prošlosti. Ona se, s obzirom na vrijeme svog nastanka, isključivo može tumačiti kao spremnost podnošenja žrtve za obranu samostalnosti i cjelovitosti domovine predstavljene kroz pojam doma i nikako drugačije.

U svrhu dokazivanja navedenog cijenim pogodnim ovdje uputiti primjerice na različita tumačenja simbola fascia koji je poslužio kao oznaka za fašistički pokret. Izraz fašizam dolazi od talijanske riječi fascio, koja doslovno znači “snop”, a u prenesenom smislu “savez”. Ta riječ potječe od latinske riječi fasces, koja je označavala snop pruća sa sjekirom kojeg su liktori koristili za izvršenje tjelesnih kazni, odnosno kao simbol carske vlasti. Fašisti su preuzeli tu simboliku, naglašavajući nadmoć države nad pojedincem, ali i nužnost nacionalnog zajedništva, inzistirajući na alegoriji od snopu koji se ne može slomiti za razliku od jednog pruta. Danas fascio u Italiji predstavlja simbol pravde. Ujedno fascio se primjerice nalazi i u Grbu Senata SAD-a simbolizirajući rimsku pravdu, a veže se uz sam naziv senata koji je latinskog podrijetla. I nikom normalnom ne pada na pamet oko značenja ovih simbola zazivati aveti prošlosti.

Vijeće za elektroničke medije – najprije kazna a onda suđenje

Dodatnu zbrku u pokušaj utvrđivanja sadržaja govora mržnje unosi i nedopušteno petljanje u utvrđivanje pitanja iz domene deliktne odgovornosti, za čije su utvrđivanje isključivo nadležni sudovi, izvršeno od strane tijela s javnim ovlastima. Eklatantan primjer takvog postupanja predstavlja primjerice djelovanje Vijeća za elektroničke medije. Navedeno Vijeće je tako donijelo odluku kojom se oduzima koncesija elektroničkom mediju, nakon što je samostalno utvrdilo postojanje govora mržnje u emitiranom sadržaju, te je nastavno svoj spis dostavilo nadležnom državnom odvjetništvu na daljnje postupanje?! (o temporas o mores op.a.).

Za podsjetiti je kako Ustav za najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske proglašava vladavinu prava i poštivanje prava čovjeka. Obveza poštivanja navedenih ustavnih vrednota nužno dovodi i do obveze tumačenja mjerodavnih zakona i drugih propisa u skladu s dva važna načela koja su imanentna navedenim ustavnim vrednotama, a to su načelo pravne sigurnosti, odnosno izvjesnosti i s njim povezano načelo zaštite legitimnih očekivanja stranaka u postupcima u kojima se odlučuje o njihovim pravima i obvezama. Sadržaj tih dvaju načela u pravnom poretku utemeljenom na vladavini prava uvjetuje da zakoni moraju biti opći i jednaki za sve, a zakonske posljedice trebaju biti izvjesne za one na koje će se zakon primijeniti. Ujedno zakonske posljedice moraju biti primjerene legitimnim očekivanjima stranaka u svakom konkretnom slučaju u kojem se zakon na njih neposredno primjenjuje. U političkim zajednicama u kojima egzistira vladavina prava, ustav i zakoni moraju imati određen sadržaj. Zakoni moraju oblikovati društvo na temelju demokracije, diobe vlasti, te jamstva ljudskih prava, ali oni moraju uspostavljati i efikasni sustav zaštite pojedinca. Vladavina prava nije samo vladavina zakona već vladavina po pravu koja uz zahtjev za ustavnošću i zakonitošću, kao najvažnijim načelom svakoga uređenog pravnog poretka, sadrži i dopunske zahtjeve koji se tiču samih zakona i njihova sadržaja.

Mjerodavnom odredbom članka 76. stavka 1. točke 5. Zakona o elektroničkim medijima je doduše propisana ovlast Vijeća za elektroničke medije postupati u slučaju utvrđenja opstojnosti govora mržnje, no ta je odredba toliko nejasna da bi teško mogla proći bilo koji iole ozbiljniji test njezine suglasnosti s Ustavim odredbama sadržanim u članku 3; 5; 18; 28; 29. i 38. Ustava. Ovo iz razloga što je naznačenom legislativom zakonodavac formalno i materijalno postupio praetem et contra constitutionem jer je dao u nadležnost javnopravnog tijela utvrđivati postojanje dispozicije koja je kriminalizirana kaznenim zakonodavstvom, a za što je nadležan isključivo sud u kaznenom postupku, poštujući pri tome ustavnu presumpciju nevinosti. Ujedno zakonodavac je dao diskrecijske ovlasti javnopravnom tijelu na donošenje rješidba kojima se odlučuje o pravima i obvezama adresata bez propisivanja postupka koji bi bio garant zaštite prava sudionika u tom postupku. Nadalje, zakonodavac je omogućio da se ordinarnim zakonom proširuje nadležnost i mijenja pravni put za utvrđivanje postojanja djela čija obilježja su sadržana u organskom Kaznenom zakonu, pri čemu je javnopravnom tijelu bez atributa sudbenosti dano odlučivati o pravima i obvezama stranaka koja spadaju u temeljnopravnu sferu i čija zaštita je utvrđena Ustavom i zakonom. Spomenutom normativom se ujedno u pravni poredak Republike Hrvatske na mala vrata uvodi verbalni delikt ali i autocenzura kao implicitni oblik cenzure prohibiran Ustavom. Uz to, o pravima i obvezama stranaka ovdje se odlučuje u postupku koji ne zadovoljava niti minimalne kriterije koje u sebi sadrži pravo na pravično suđenje. Postupak Vijeće pokreće na vlastitu pobudu, a na temelju “redovitog nadzora nad radom nakladnika i zaprimljenih mnogobrojnih pritužbi građana”. U postupku objektivno ne sudjeluje osoba o čijim se pravim i obvezama odlučivalo, pa stoga nema priliku očitovati se o bitnim činjenicama za odlučivanje. Odluku donose ljudi koji nemaju stručnosti mi kompetencije provoditi pravne postupke u kojima se odlučuje o pravima i obvezama adresata. Protiv odluke Vijeća za elektroničke medije ne postoji redovan niti izvanredan put pravne zaštite. Provođenje postupka na temelju naznačene Zakonske odredbe doista podsjeća na vremena totalitarizma u SR Hrvatskoj kad su državna i paradržavna tijela, na temelju pritužbi uznemirenih građana, zatvarala i društveno ili stvarno eliminirala sve one koji drugačije misle.

Nastavak ove nevjerojatne priče upravo se događa nakon tri godine pred Državnim odvjetništvom Republike Hrvatske.

Nije neka posebna mudrost zaključiti kako za nemogućnost razvoja Republike Hrvatske kao uljuđene ustavne države mnogi okrivljuju upravo neučinkovito pravosuđe. S time u vezi ipak treba naglasiti kako postoji bitna razlika između razloga uslijed kojih određene institucije hrvatskog pravosuđa ne djeluju na odgovarajući način. Sudbena vlast je po dikciji članka 115. Ustava samostalna i neovisna. Samostalnost sudbene vlasti osigurava, sukladno članku 121. stavku 2. Državno sudbeno vijeće (DSV). Uspostavom DSV-a, kadrovska politika sudbene vlasti izdvojena je iz dometa ovlasti zakonodavnog tijela. Stoga pogreške kod izbora sudaca kao nositelja sudbene vlasti, učinjene od strane DSV-a, posljedica su ljudske prirode te su lakše i brže ispravljive. Iako su neke, kao primjerice izbor za suca osobe koja se uopće nije niti javila na natječaj, materijal za anale ljudske gluposti.

Miješanje legislative i egzekutive u pravosuđe

Problem sa Državnim odvjetništvom je pak sustavni poremećaj unutar hrvatskog društva. Načelna dioba vlasti sadržana u članku 4. stavku 1. Ustava narušena je odredbom sadržanom u članku 121.a stavku 2. Ustava prema kojem Glavnog državnog odvjetnika imenuje na vrijeme od četiri godine Hrvatski sabor na prijedlog Vlade, uz prethodno mišljenje nadležnog saborskog odbora. Kako riba širi neprijatne mirise od glave, odnosno kad je notorna činjenica postojanje profesionalne i političke zavisnosti, tako je opravdano očekivati da će izabrana osoba na navedenu funkciju sa jedne strane okružiti se podobnim i pokornim istomišljenicima, a sa druge strane pomno osluškivati poruke sa Gornjeg grada. Opisano miješanje legislative i egzekutive u pravosuđe, zapravo je ustavno neprihvatljivo ali moćno oružje instrumentalizacije državnih institucija u svrhu vođenja politike ili eliminacije neistomišljenika. Empirija nas uči da se tako kroz djelovanje DORH-a već utjecalo na kreiranje većine u Saboru. Nadalje, štitili su se na isti način od kaznenog progona koalicijski partneri, zatvarale su se oči pred kriminalom počinjenim od strane stranačkih vojnika u lokalnoj samoupravi, u pretvorbi, Agrokoru i sustavu “Borg”, kao i onaj učinjen u  SDUUDI (koji je pravni slijednik DUUDI-a). Po načelu stranačke opredijeljenosti pokrivali su se različiti nestašluci “naših” počinjeni u svemu što ima u imenu pridjev hrvatske, od šume i cesta do elektroprivrede itd. itd.

O želji za instumentalizacijom DORH-a svjedoči i nedavno njegovo pozivanja i prozivanje učinjeno od članova HDZ-a, radi kriminalizacije jednog saborskog zastupnika koji je predsjednika Vlade nazvao anemičnim veleizdajnikom. Pri tome se očito ispustila iz vida činjenica da prema mjerodavnim odredbama sadržanim u članku 75. Ustava saborski zastupnici imaju imunitet neodgovornosti te funkcionalni imunitet. Na temelju prvog, zastupnik ne može biti pozvan na kaznenu odgovornost, pritvoren ili kažnjen za izraženo mišljenje ili glasovanje u Saboru. Funkcionalno, zastupnik ne može biti pritvoren niti se protiv njega može pokrenuti kazneni postupak bez odobrenja Sabora. Zastupnik može biti pritvoren bez odobrenja Sabora samo ako je zatečen u izvršenju kaznenog djelo za koje je propisana kazna zatvora u trajanju dužem od 5 godina. Stoga cilj prozivki učinjenih pred predstavnicima sredstava javnog informiranja nije jasan. Ako je posljedica neznanja, on se može prihvati ali se ne može opravdati. Ako je pak učinjena objava imala za cilj odašiljanje poruke prema DORH-u, onda je to opasan čin koji u mnogome narušava demokratsko ustrojstvo Republike Hrvatske.

Nakon što su Marku Juriču već oduzeli egzistenciju, odlučili su oduzeti mu i slobodu kretanja

No, vratimo se opet na primarni povod ovog teksta. U Republici Hrvatskoj sloboda govora nije posebno napredovala od dana kad se moglo slobodno govoriti samo o veličini druga Tita i ispravnosti društvenog ustrojstva utemeljenog na socijalistički društvenim odnosima sa ljudskim likom. I nadalje je svaka disonantnost nepoželjna.  Svako se drugačije mišljenje etiketira, ako ne fašizmom, onda barem govorom mržnje. Pri tome naročito frustrira okolnost da se poražene snage u Domovinskom ratu ne smiju nazivati ili označavati imenima kojima se i sami pripadnice te populacije diče. Ako se pak netko drzne upozoriti na činjenicu da se uslijed različitih ustupaka danih srpskom i srbijanskom agresoru povećava opasnost od ponavljanja povijesnih grešaka i zabluda, na scenu stupa represivni aparat i kaznenopravna sankcija. Nedavno je jedan drugi hrvatski novinar iznio tezu, da su one kojima je hrvatska neovisnost prirasla srcu vlasti nekad ubijale, pa onda zatvarale a da ih sada otpuštaju i ostavljaju bez posla. Nažalost, na primjeru Marka Juriča takva teza pada u vodu. Njemu su protupravno već oduzeli egzistenciju, ali su odlučili i oduzeti mu slobodu, ne onu govora, već kretanja. Nevjerojatno je, ali istinito da se hrvatska država odriče onih čiji odnos prema njoj daleko nadmašuje lojalnost, a da sa druge strane tetoši one koji joj otvoreno žele nestanak. I to metodologijom za koju smo mislili da pripada povijesti, odnosno vremenu Lavrentija Berije. Malo tko je ipak mogao predvidjeti da će se akcije vlasti koju vodi Andrej Plenković na operativnoj razini moći poistovjetiti sa onom iz doba Andreja Višinskog. I sve to skupa u prkos temeljnom postulatu slobode misli, slobode izražavanja misli, i slobode kolanja informacija koje čine temelj demokratskog ustrojstva društva izraženog kroz sintagmu “narod ima pravo znati”. Ponovno su javni prostor zauzeli oni koji bi zaustavljali Reuters, ili ubijali ljude sa kamerama kako istina ne bi otišla u svijet.

I sve to ostavlja gorak okus u ustima, neovisno o činjenici što u konkretnom slučaju ne postoji mogućnost utvrđivanja kaznenopravne odgovornosti gospodina Juriča, ukoliko će imati minimalno pošteno suđenje. Već na prvi pogled je u potpunosti razvidno kako njegov javni istup tijekom protekle tri godine nije izazvao nikakve popratne akcije koje bi nanosile realnu i vidljivu štetu životu, tijelu ili gospodarskim interesima njegovim adresatima, pa makar se ovdje radilo i o ljudima koji svojim djelovanjem ugrožavaju cjelovitost Republike Hrvatske. Na kraju krajeva, ni sam izričaj nije bio ni približno šokantan kao činjenice koje je u svojoj emisiji iznio i dokumentirao slikama koje govore više od tisuću riječi.

No, ovakva društvena zbilja treba nas sve navesti na razmišljanje što sve možemo učiniti kako bi se poniranje društva konačno zaustavilo. Moralno posrtanje i prakticiranje servilnog mentaliteta hrvatskog naroda mora se bližiti kraju. U protivnom nas više ne će biti. Krajnje je vrijeme za društvenu reakciju. Ako ne zbog nas samih, onda barem zbog generacija koje iza nas dolaze i koje nisu zaslužile ovakvo nasljeđe.

Izvor: projektvelebit.com