Današnji matičari imaju jedinstvenu priliku da obilježe 150 godina Matičina Vienca, časopisa u kojemu je izgrađen kanon mlade nacionalne književnosti i građanske kulture. I da potvrde kako se Šenoino proroštvo ispunilo jer pisati našu modernu povijest uistinu nije moguće bez Vienca i svih njegovih sedam inačica
Koliko je medijsko umrežavanje administrativno i politički nejedinstvene Hrvatske tijekom 19. stoljeća bilo važno za stvaranje i oblikovanje modernoga nacionalnog identiteta, pokazala je i prva zajednička akcija mlade Matice ilirske (1842) i tek osnovane Akademije (JAZU, 1867). Radilo se o pokretanju novoga „poučno-zabavnog lista za srednje staleže“ kako ga je potkraj 1868. najavio tadašnji Matičin potpredsjednik Matija Mesić. Urednikom novoga, za članove Matice besplatna časopisa postao je Gjuro Deželić, dotadašnji urednik Dragoljuba, naslovnicu mu je izradio Iso Kršnjavi, a imenom Vienac krstio ga Ivan Trnski, napisavši i Pjesmu uz vienac.
Prvi broj Vienca 1869. g. s prigodnicom Ivana Trnskog koji je Viencu dao ime / Foto: Vijenac br. 650
34 godine uredna izlaženja
Novi je časopis uveo honorare te ubrzo stekao brojne suradnike, no među piscima pojavila se ideja da bi takav časopis morao biti nezavisan i da bi ga trebalo dati privatnicima. Sve je vodilo prekidu tek otpočete suradnje Matice i Akademije, što se i dogodilo. Matica se pod pritiskom mladih preustrojava u Maticu hrvatsku, Vienac nikako da stane na noge, pa to pitanje pokušava riješiti Deželićev nasljednik Ivan Perkovac, koji od Matice traži „vlasnost Vienca“. Umjesto toga, Matica mu daje suurednika Ivana Dežmana, potom Dežmanu Franju Markovića, da bi 26. veljače 1873. Vienac predala Dioničkoj tiskari, koja sada angažira Augusta Šenou kao plaćenoga urednika. Potkraj Šenoina urednikovanja, „imajuć s Viencem svakidašnji manjak“, Dionička tiskara želi Matici vratiti Vienac uz uvjet da – bude li ga jednom htjela dati drugomu – prvo ga njoj ponudi. Nakon serije mahom kratkotrajnih urednika (1882. Fran Folnegović, 1883–1889. Vjekoslav Klaić i Mile Maravić, 1892–1895. Josip Pasarić, 1896. Josip Pasarić i Bartol Inhof, 1897–1898. Bartol Inhof, 1899. Bartol Inhof i Jovan Hranilović, 1900. Hranilović i Gjuro Arnold) Vienac ipak ostaje u Dioničkoj tiskari do kraja stoljeća.
A onda 1900. Dionička tiskara priopćuje Matici da je odlučila obustaviti štampanje Vienca, ali da „imade književnika koji bi bili voljni produljiti njegovu egzistenciju“. Pozvavši se na ugovor iz 1873, Matica ponovo uzima Vienac. Odlučeno je da se izradi i poseban statut, pa je Matica i službeno prijavila da je od 1. srpnja vlasnica Vienca, koji će se tiskati u Dioničkoj tiskari, a urednik mu biti Gjuro Arnold. Da s Viencem neće glatko ni ovaj put ići, vidjelo se iz Smičiklasova govora na Matičinoj skupštini u kojemu je istaknuo da će se Matica žrtvovati „do neke granice“, ali neće na štetu svojih redovnih izdanja. U konkurenciji sa sve brojnijim časopisima mladih modernista stari Vienac ostaje bez pretplatnika, dio mladih pokreće akciju za spas „najstarijeg beletrističkog lista“, koji je oduvijek bio „središtem i stjecištem“ hrvatskih književnika i hrvatske knjige. Matica nije spremna za veće promjene, pa niti nakon uredničkog kompromisa K. Š. Gjalski – M. Dežman te odlučuje da ga obustavi nakon 34 godine uredna izlaženja.
Vienčevim je vlasnicima odgovarao smjer Šenoine uredničke politike jer je išao za potiskivanjem njemačke književnosti i „tuđinskog duha“ te za okupljanjem domaćega književničkog „stališa“. Umjesto da gubi vrijeme nad tuđim lošim tekstovima, Šenoa se laćao pera i sam pisao
Šenoin Vienac
Od 24 urednika u 34 godine ime Vienca isključivo će se vezivati uz ime Augusta Šenoe. On mu je bio ne samo lektor i korektor nego i suradnik – nerijetko i protiv svoje volje. Naime, Dionička tiskara od svoga plaćenog urednika očekivala je u prvome redu poslovni uspjeh u skladu s preciznim obvezama iz ugovora koji je 10. prosinca 1874. u ime Dioničke tiskare potpisao Franjo Rački. Prema njima Šenoa je pribavljao književne priloge i ilustracije, rukopis predavao najkasnije do srijede navečer, a listak do četvrtka u podne kako bi se broj mogao tiskati već u petak, u suprotnom on plaća troškove tiskanja, slaganja i distribucije. Obavljao je i korekturu i reviziju lista te odgovarao za oboje da će biti obavljeno najdulje 24 sata nakon predaje rukopisa i po mogućnosti „bezpogrešno“. Dužan je bio također za svaki broj napisati listak, a na kraju mjeseca predati popis honorara držeći se utvrđene tarife, prema kojoj je pjesma na cijeloj prvoj strani bila najbolje plaćena: honorari bi razmjerno rasli ako je naklada prelazila 1200, odnosno padali s nakladom ispod 1000 pretplatnika, itd.
Šenoin portret / Foto: Vijenac br. 650
Zahvaljujući sjajnim sposobnostima, Šenoa je ubrzo povećao pretplatu preko magične brojke 1000, a 1875. podigao je na 1429, sljedeće na čak 1479 „obvezatna iztiska“. Najviše je pretplatnika imao u Zagrebu (317), civilna i vojna Hrvatska te Slavonija 860, u Dalmaciji svega 69, u Istri i na kvarnerskim otocima 47. Dok je u Austriji i Češkoj imao 89 pretplatnika, a u Ugarskoj 47, u Srbiju, Crnu Goru, Tursku, Rumunjsku, Njemačku i Italiju išlo je 25 primjeraka, u Švicarsku i Brazil po jedan, a u susjednu Bosnu 20–30 primjeraka. Među pretplatnicima najviše je bilo đaka (240) i učitelja (118), potom svećenika (184) i činovnika (145). Žena, mahom učiteljica – bilo je 153, odvjetnika 21, liječnika 16, mjernika 11, vojnika 48, čitaonica i raznih društava 101 – najviše školskih knjižnica (42), a tu su još bile i kavane „gdje se list mnogo čita” (do 30). Među pretplatnicima bilo je osam grofova i baruna, a oko tristo njih iz redova vlastele, trgovaca i obrtnika, koji – iako najvažniji – „još veoma slabo uz hrvatsku knjigu prionuše“.
Vienčevim je vlasnicima odgovarao i smjer Šenoine uređivačke politike jer je išao za potiskivanjem njemačke književnosti i „tuđinskog duha“ te za okupljanjem domaćega književničkog „stališa“. Umjesto da gubi vrijeme nad tuđim lošim tekstovima, Šenoa se laćao pera i sam pisao ne trateći „vremena za kopanje“ „nekoliko kilograma izvornih novela koje mi poštom stigoše“. A svome je časopisu proricao: „Tko bude htio pisat književnu poviest ove dobe, morat će se osvrnut na tečaje Vienca“.
Prvi nastavak Šenoina romana Zlatarovo zlato / Foto: Vijenac br. 650.
Koliko je dobri stari Vienac bio prirastao srcu ne samo starima nego i mladim modernistima, vidjelo se i po tome što je Milivoj Dežman – sin jednoga od prvih Vienčevih urednika, a 1901. urednik Života – predložio da Matica izdaje Život, i to pod naslovom – Vienac. Ubrzo potom taj isti Dežman s mladima bliskim K. Š. Gjalskim uzalud pokušava spasiti časopis koji je iznio hrvatsko 19. stoljeće te ga predati u ruke naraštajima sljedećega stoljeća. Za potpunu obnovu Matičin Vienac nije imao snage.
Ime kao brend
Nakon obustave nastavila se borba za Vienčevo nasljeđe, zapravo za ime, koje je postalo svojevrsnim nacionalnim kulturnim brendom. Kako je 1903. prestala izlaziti i sarajevska Nada, Zadar nakratko preuzima mjesto medijskog književnoga središta, pa urednik Lovora (1905) M. C. Nehajev svoj časopis naziva „novim Viencem“. Novi Vienac, međutim, već je postojao, i to kao književni prilog Radićeve Hrvatske misli, uz koju izlazi od listopada 1904. do rujna 1905. Bila je to prva replika moćnog Vienca za čiju će se slavu do kraja 20. stoljeća boriti još pet časopisa.
Radićev Novi Vienac imao je i jednu izravnu vezu sa starim Viencem, a to je tiskara Mile Maravića, jednoga od njegovih urednika. Novi Vienac izlazio je samo godinu dana, a zatim se ugasio. Ono malo pretplatnika negodovalo je zbog miješanja politike i literature, a to nije odgovaralo mladima i njihovu poimanju „slobode umjetničkog stvaranja“. Radić kao praški đak i budući političar slobodu je pak vezivao uz rad za narod, pa je i književnost – kojoj je Novi Vienac „malena, ali zdrava klica“ – imala biti „demokratska, narodna i kršćanska“.
Ime Vienčevo sada preuzima Radićev prijatelj, povjesničar Rudolf Horvat. Slobodnu akademsku godinu kao nagradu za popularnu mu Poviest Hrvatske Horvat je iskoristio i za pokretanje časopisa s dobro poznatim imenom i prezimenom: Vijenac – časopis za pouku i zabavu. Izlazio je polutjedno od 3. studenoga do 24. prosinca 1909, a po svemu nalik na stari Matičin Vienac – uključujući čak i Despotovu prigodnicu Pomladjenom Viencu.
Za spas slavnoga imena dalje se pobrinuo Obzor, dnevnik istog Dioničkog društva koje je izdavalo i stari Vienac. Od 1910. do 1913. Vienac je sada Obzorov mjesečni ilustrirani prilog, a uređuje ga novinar i kritičar Vladimir Lunaček, koji u osvrtu na gašenje staroga Vienca ne misli da će „Obzorov zauzeti mjesto starog Vienca“, no smatra potrebnim najširim slojevima pružiti „vanredno jeftinu zabavnu lektiru“, što je i činio.
Proći će punih deset godina dok se ne pojavi sljedeća, četvrta Vienčeva inačica. I ovaj put radilo se o „listu za zabavu i pouku“, a izlazit će od 2. siječnja 1923. do 15. srpnja 1928. Riječ je o mjesečniku Dragutina Nemeta i drugova, a uređivali su ga u početku Franjo Jelašić, tadašnji tajnik Matice hrvatske, i Ferdo Nikolić, a potom sam Ferdo Nikolić. Nikolić svoj Vijenac vidi „od presudne važnosti za opstanak naše književnost“ u poratnim vremenima, no da sasvim ne izgubi pretplatnike, uvodi 1927. dvojni list – Vijenac i Ilustrovani Vijenac, kao u Obzoru. No, dvobroj 7–8 prije ljetne stanke 1928. bio je kraj i toga Vijenca.
Ponovo u Matičinu okrilju
Proći će sljedećih šesnaest godina do najnovije, pete Vienčeve replike. Nakon što su ustaške vlasti 1942. zabranile Književni tjednik, Hrvatski izdavalački bibliografski zavod pokrenuo je mjesečnik Vienac pod uredništvom Julija Benešića. Taj Vienac počinje s 36. godištem sugerirajući tako kontinuitet s Matičinim Viencem, štoviše, u uvodniku se ističe da se „nakon četrdeset godina javlja ponovno pred hrvatskim čitateljima časopis Vienac, skroman po obliku i bez književnih manifesta, da nastavi, u novim prilikama i u drugačijem ruhu, svietle tradicije svoga predhodnika“. No, ne zadugo; četverobroj 6–10 za kolovoz–prosinac 1944. bio mu je posljednji.
Napokon, do posljednje Vienčeve inačice proći će gotovo pedeset godina, ali se zato vratio u okrilje Matice hrvatske, koja nakon demokratskih promjena 1990. obnavlja rad. Dok najstariji naš časopis Kolo ruši sve rekorde, a u Maticu se iz egzila vraća Hrvatska revija, na poticaj tadašnjega Matičina predsjednika Vlade Gotovca na Božić ratne 1993. pojavljuje se prvi broj Vijenca – „novina za književnost, umjetnost i znanost“ s prvim urednikom Slobodanom P. Novakom. Vrativši se iz emigracije te se posve uključivši u domovinski život, pjesnik Boris Maruna 1995. postaje drugi Vijenčev urednik. Poslije dvije godine zamjenjuje ga Andrea Zlatar, koja u postmodernističkoj verziji sukoba starih i mladih planira secesiju s Novim Vijencem, i kad se činilo da ćemo dobiti još jednu Vijenčevu inačicu, pojavio se – Zarez. Vijenac dalje uređuju Mladen Kuzmanović (1999–2001), Ivica Matičević (2001–2008), Mate Maras i Andrija Tunjić, od listopada 2009. Luka Šeput.
Nepunih deset godina poslije, u veljači 2018, Glavni odbor Matice hrvatske imenovao je Gorana Galića za novoga glavnog urednika Vijenca u dobi u kojoj bijaše i njegov prethodnik, čime su se obojica svrstali u Vijenčeve najmlađe urednike.
Današnje uredništvo Vijenca ima jedinstvenu priliku da obilježi 150 godina Matičina Vienca, časopisa u kojemu je izgrađen kanon mlade nacionalne književnosti i građanske kulture, i tako potvrdi barem dvoje. Prvo, da se Šenoino proroštvo ispunilo, jer pisati našu modernu povijest uistinu nije moguće bez Vienca i svih njegovih sedam inačica – s osmom elektroničkom. Drugo, da Pjesma uz vienac, kojom je Ivan Trnski 23. siečnja 1869. zanosno pozdravio prvi Vienčev broj, također nosi nešto proročansko. Naime, uza svu izražajnu starinu, poruka joj je još živa i poticajna:
…
Vij se vienče oko živih
i pokojnih ljubimaca,
Da nam ponos pobudljivi
Spojiš s dikom praotaca!
Ko što tvomu kolobaru
Kraja nitko nesmislio:
Tako našem složnu maru
Viek se nikad nedovio!
Izvor: Vijenac br. 650 od 31. siječnja 2019.