N.Z.BJELOVUČIĆ: Hrvati uz obalu od Neretve do Bojane

O Hrvatima Boke Kotorske. Medin Antun iz Budve, bio je sargente maggiore di battaglia, veliki vojnički čin u Mlecima, i imao je naziv »governatore della nazione Croata«. To znači, da su Mlečići znali, da Hrvati živu u Budvi nedaleko Bara

Izvor: nsk.hr
0

Zato su i Hrvati naselivši se u VII. v. na jug, prozvali jedan dio svoje nove domovine imenom Crvene Hrvatske, sjećajući se svoje sjeverne domaje oko Črven grada

Historiografi o bivšoj Crvenoj Hrvatskoj. Ljetopis popa Dukljanina spominje Crvenu Hrvatsku, Croatia Rubea, koja je sezala od Neretve do Bojane i Drima, čak do Drača. Dubrovački povjesničar Rastić piše, da je Crvena Hrvatska sezala do Drača u Albaniji (Scriptores Jug. Akad. Zagreb), a Crijević piše, da je Duklja metropolija Crvene Hrvatske. Spominju je Orbini i Lukarić. Zatim Dandulo, Vitezović i drugi pisci. Za to imademo i ove historijske dokaze:

Interpolacija u diplomi hrvatskog kneza Trpimira iz 9. v. veli, da se je (pravomoćje) jurisdikcija splitsko-solinske metropolije protezala po cijeloj državi hrvatskoj, dakle i preko južnih župa do Bara.

Opseg biskupije protezao se vazda u opsegu dotične države. Ovo bi bio dokaz, da je vlast hrvatskog kneza Trpimira sezala do Bara i Bojane. Jednako nalazimo u zaključcima splitskog hrvatskog crkvenog sabora za kralja Tomislava god. 925. i 928. da pod splitskog nadbiskupa spadaju biskupi dubrovački i kotorski, a to jer su bili u istoj državi Hrvatskoj i Dalmaciji, kojoj je Dalmaciji pripadao onda i Dubrovnik i Kotor. Nemamo na pretek vrela za ono doba, ali se ipak zna, da je zahumski knez Mihajlo Višević sa opatom i svojim boljarima prisustvovao hrvatskom crkvenom saboru u Splitu i priznavao vrhovništvo Tomislava i njegovih nasljednika, kao i Viševićevi nasljednici do pod konac X. v.

U ovim oblastima bio je naseljen u prvo doba hrvatski narod, te je državna granica Hrvatske i Dalmacije do pod konac X. v. sezala do Bojane. Konstantin Porfirogenet u X. v. piše: Hrvati zauzeše Panoniju, Ilirikum, Dalmaciju. A Dalmacija je rimska sezala od Raše do južno Skadra do rijeke Mata. Dakle ako Porfirogenet piše, da su Hrvati naselili ondašnju rimsku Dalmaciju, to su se onda Hrvati naselili do Bojane. I ako službena granica hrvatskog kraljevstva nije poslije X. v. sezala do Bojane, to ne znači, da nije ostalo Hrvata do Bojane.(Dr. Rački, Jug. Akad. Zagreb). Toma, splitski arhiđakon piše, da Zahumlje spada u hrvatsko kraljevstvo. Pertz Monumenta German. (Index rerum, Kronika Mletačka) spominje Mihajla kneza Hrvata. Ivan Mlečanin god. 912. pišući o duždovanju Ursusa II. veli: »zatim i svu zemlju hrvatsku, kojom vlada knez Mihajlo Višević.« Pop Dukljanin u polovici XII. v. piše, da se zemlja na jug do Bojane zove »Crvena H r v a t s ka«. Ako Dukljanin nije prikazao autentično historijsku činjenicu, to je barem znao ime svoje oblasti. Arapski pisac Edrisij god. 1161. piše, da je Dubrovnik posljednji najjužniji grad Hrvatske. Mnogi grčki pisci, Scilites, Brienij, Cedren, Zonaras, pišu o hrvatskom imenu južno Neretve u Duklji. Niketas Koniates iz XII. v. piše, da je Stevan Nemanja htio osvojiti grčkom caru Emanuelu Hrvatsku i vlast nad Kotorom.

Scilites (Skilica) oko 1060. god. piše: »Bugarske starješine zamoliše Mihajla, tadanjeg vladara ovih, koji su se zvali Hrvati, a koji je stolovao u Kotoru i u Prapratni, i imao mnogo zemlje pod sobom, da pomogne Bugarima.«

Dalje: »Bizantinci uhvate i onog, koji je kod Hrvata poslije Petrila pridolazio i odvedu ga okovana caru.« Oba teksta se odnose na Duklju. Petrilo bi imao biti vođa Hrvata u Duklji. Brienij oko 1100. g. piše: Odonle opet Hrvati i Dukljani opustošiše Ilirik (t. j. drački temat), ali Nikifor Brienij zarati na Hrvate i Dukljane, te ih svlada. Napokon znamo, da su iza propasti narodne hrvatske dinastije tako zvani hrvatski hercegi opet ujedinjivali hrvatskom kraljevstvu Zahumlje (Hercegovinu). Tako hrvatski herceg Andrija (1198.—1210.), a zatim herceg hrvatski Koloman (1234.—1239.) sjediniše Zahumlje (Hercegovinu) Hrvatskoj.

Ban Pavao Šubić prisajedini Bosnu i Zahumlje hrvatskoj državi. (Banus totius Bosnae, comes ac dominus terrae Hlm). Kralj bosanski Tvrtko ustupi god. 1357. posebnim ugovorom sa kraljem Ljudevitom Zahumlje Hrvatskoj, uz koju osta dulje vremena. Iza smrti kralja Ljudevita I. bi otrgnuto od Hrvatske Zahumlje, pa god. 1431. traži kralj Žigmund, da se sve ove zemlje pripoje Hrvatskoj, a otrgnu od Bosne (Quod terra Hlm et provintiae possidebanrur per Banum regni Croatiae). Tako je i ban bosanski Stjepan početkom XIV. v. 1335. god. oteo Hrvatskoj tri starohrvatske župe: Tomislav grad, Livno i Glamoč. Kralj Matijaš Korvin osniva banovinu jajačku obuhvativši Počitelj na Neretvi u Hrvatskoj do zemljišta dubrovačkog u polovini XV. v. Za grad Počitelj veli (ad conservationem castri nostri Pochitel vocati in regno nostro Croatiae predicto).

Andrija Dandulo, dužd mletački iz 14. v. piše: da je sva Primorska i Zagorska Hrvatska razdijeljena bila u oblasti a) od Raše do Dunava, b) od Dunava do Drača, c) od Vrbasa do Drine, d) od Drine do Makedonije. Veli, da je hrvatski knez Domagoj vladao do Drača. Pa i dubrovački pisci Rastić i Crijević pišu, da je Crvena Hrvatska sezala do Drača. Dandulo spominje Bijelu Hrvatsku, Croatia Alba i Crvenu Hrvatsku, Croatia Rubea.

Flavij Blondus u XV. v. iznosi nam ime Crvene Hrvatske na jug od Neretve do Drača (Vidi Faber Glasnik z. muz. 1899.).

Mavro Orbini »II regno degli Slavi« 1601. spominje Duklju, koja je bila glavni grad Crvene Hrvatske — »Dioclea che fu Metropoli della Croatia Rubea«. Orbini spominje Crvenu Hrvatsku na više mjesta. Jakov Lukarić (1551.—1615.) piše, kako mu je jedan od pređa prešao u Hrvatsku i prozvao se Talovac za doba kralja Žigmunda. Bio je i ban hrvatski Matko Talovac; a da je jedan Franko Talovac dobio vlast u Hrvatskoj (in Croazia R o s s a). Dakle i Lukarić znade za Crvenu Hrvatsku. Crijević Serafin (Cerva) piše: »Duklja, metropolija Crvene Hrvatske.«  Vitezović Pavao (1652.—1713.) spominje Crvenu Hrvatsku, u svom djelu »Croatia rediviva.«  Junije Rastić (1671.—1735.) spominje Crvenu Hrvatsku do Drača. Ruski pisci Filipov i Hiflerding pišu, da su Hrvati naselili Dalmaciju, Bosnu i Zahumlje. 

God. 1253. i dalje postojao je u Dubrovniku ban (vicarius), zamjenik kneza, kao u Hrvatskoj ban zamjenik kraljev. Ovo je ostatak starine hrvatske u Dubrovniku, kad je bio u vezi sa hrvatskom državom do pod konac X. v. God. 1901. u Beču prigodom Gutenbergove obljetnice, izložen je bio Vodić u sv. zemlju iz XV. v., u kojem je napisano: »Dubrovnik je lijepo sagrađeni grad u Hrvatskoj. Kralj Ungarije im je gospodar, kome plaćaju godišnji danak.«

Još i danas imademo uspomenu na Crvenu Hrvatsku. Župa Crmnica na jugu Crne Gore, Zete, bivše Duklje, sjeća nas tog imena. Crmnica, Cermenica, znači u staroslovenskom jeziku crvena zemlja. Prof. Pavić u studiji »Car Konstantin VII. Porfirogenet De administrando imperio«, g. 1906. piše: Današnja Crna Gora zvala se u 15. v. Črmna i Crmna Gora, a to je od adjektiva čermen, koji je oblik stariji od črven. Od črmna postala je crna, kao od Ćrmnica postade Crnica. U Crnoj Gori imade i danas Crveni brijeg. Dr. Šuflaj iznosi Kučevo oko Budve, Kuči pleme, koje dolazi od arbanaške riječi kuć, što znači »crven«. Svakako znanstvena, historijska i filološka istraživanja utvrđuju, da je ime Crvene Hrvatske postojalo od Neretve do Bojane, da se je isto ime sačuvalo u izrazima i nazivima, »Crmnica« i »kuć«.

Dubrovački pjesnici zovu svoj jezik hrvatski i pjevaju o hrvatstvu. Prvi dubrovački pjesnici rabe čakavski dijalekat, nešto kavski! 1. Vetranić Mavro (1482.—1576.) piše u pastirskim igrama (rukopis u franjevačkoj biblioteci u Dubrovniku, br. 73, 62), nazivajući i smatrajući Dubrovačne dijelom hrvatskog naroda: »——-— po svijetu svak pravi Da ste sve Dalmate natekli u slavi, Ne samo Dalmate, gospodo predraga, Nego još sve Hrvate, skupivši jednaga.« Vetranić Mavro pjeva 1569. Hektoroviću i veli, da mu pjesme pronose slavu, a navlaš kud god hrvatski jezik prohodi. — Hvaleći Klišane i Klis poviše Splita, pjeva im: »Oj slavni Hrvati« … Pjevajući o Budimu veli: Nema više ni polja ravnoga, ni Tirvacke slave! Čubranović Andrija, dubrovački pjesnik 1480. —1530. u »Jedžupci« pjeva, da će neka Gospođa roditi sina Bana, koji će vladati nad svima nama. Dinko Zlatarić, dubrovački pjesnik spominje toga bana na Dunaju Zrinjskoga. Nikoa Nalješković, dubrovački pjesnik (1510. —1586.) piše u poslanici Ivanu Vidalu, vlastelinu i pjesniku korčulanskom god. 1556.: »Tim narod Hrvata vapije i viče Da si kruna od zlata, kojom se svi diče.« Narod Hrvata tumači ovako: »A lijep Dubrovnik na svu Te moć slavi Slave je Tvoje H v a r novi pun i S t a r i (Starigrad) Tijem ravni grad Z a d a r, iz glasa upije. (Zatijem): Da imaš Božji dar, ki drugim dan nije, Š i b e n i k još i Spljets Kotorom svi drugi. Scijene Te kao cvijet zrid zime na rosi.« A Vidali odgovara dneva 4. XII. 1564. Nalješkoviću u Dubrovnik: »Časti izabrana Niko i hvalo velika, Hrvatskog diko i slavo jezika.« Dubrovnik grad svitli i slavni zadosti Svake Bog nadili obilno milosti, Svuda ga je puna slava, svud on slove, Hrvatskih kruna gradov se svih zove«. Nalješković zove svoj narod u Dubrovniku hrvatski narod g. 1556., a Vidali zove dubrovačkog pjesnika Nalješkovića dikom i slavom hrvatskog jezika.

Nikada ni jedan dubrovački pjesnik ne zove svoj jezik niti svoj narod drukčije, nego imenom hrvatskim, ili slovinskim, što im bijaše sinonim Nalješković piše pjesniku Hektoroviću na Hvar g. 1557. kad ga je kap udarila: »Molim Te togaj rad, nemoj svi Hrvati Da na Te plaču sad«, A tu poslanicu pošalje mu preko hvarskoga vlastelina Bartučevića Hortensija, pak mu veli: »Hortense pošteni, slavo svih Hrvata, Pravo Ti zlameni (znači) ime trak od zlata!«  Zlatarić Dinko, pjesnik dubrovački 1597. piše,, da je »iz tuđih jezika u hrvatski jezik izložio »Elektru«,. Ljubmira, itd. Opet 1621. izloži Elektru u hrvatski jezik i posveti je Jurju Zrinjskome, veleći, da je učinio Hrvacku Grkinju Elektru. Gazarović Marin, dubrovački pjesnik piše god. 1631.: Prikazanje života sv. Ciprijana i Justine veleći: »Justina s prozora sliša vanđelje h r v a t s k i«.  Menčetić Vladislav, dubrovački pjesnik g. 1665. pjeva hrvatskom banu Petru Zrinjskome: »’Od ropstva bi davno u valih Potonula Italija O hrvatskijeh da se žalih More otmansko ne razbija.« Menčetić zove naše žale hrvatskim, jer to i jesu i jer su ih tako vazda zvali. Menčetić Vladislav pjeva Petru Zrinjskome, vapijući Boga, da zavlada svim Hrvatima. »Čuj Hrvatska pokrajino Pače vas svijet neka sliša. Vidim snirtnom u bljedilu Turski mjesec gdi zapada, Zrinjsko sunce njega tjera U istoku da pogine Ban će čestit stolovati Ban imenom, a kralj dilom Podložni će puk vladati! A ti nastoj, slavni bane Tva svijes znana Tebe uzvisi Vrh svijeh časti svijeta ovoga Narod puka hrvatskoga.« Palmotić Gjonou »Danici« veli, opisujući bosanskog kralja Ostoju, koji misli kome će dati kćer Danicu za ženu: a) »Od Hrvata ban Hrvoje ovu sreću naglo prosi Nu ljubljene kćerce moje, drugi’miso zvu zanosi«! Jerina proklinje bana Hrvoju, koji je ostavlja: »Ovo li je čas i slava, ku mi hotje obećati Da s tobom banovati hrvatskijeh ću sred d r ž a v a«. Kralj govori Matijašu zetu: »Sad pakoli puna hvala, Hrvatska je zemlja i strana S Hrvojine smrti ostala. Bez vlastita svoga bana Svijetlim banom hrvatskijem. Ja te činim s mojom vlasti Da od Kralja stećeš ime, prem dostojno Tvojoj časti.« b) Bisernica: »Ka mladosti množ kriposne S Matijašom ‘banom izhodi Izhrvatske zemlje i Bosne On i svekar gdi gospodi.« c) Opisuje hrvatskog kralja Krešimira ovako: »Kralj Dobroslav vječne vijence S Krešimirom Slavnijem steče Čim tre jedan, drugi sječe Hitre Grke, bojne Nijemce. Svi bi oni svijetli dosti Nas sunčanim zrakom sjali, Da su u doba sve imali Tko će hvalit njih ‘kriposti.«

Sin pjesnika Gundulića Ivana god. 1670. predlaže francuskom poslaniku Gremovillu, da će poći u dubrovačku republiku i okupiti tu u republici 3000 H r v a t a za službu francuskoga kralja.

Sin pjesnika Điva Gundulića zove svoj narod u dubrovačkoj republici Hrvatima.  Bruerović Marko 1774.—1825. pjesnik dubrovački pjeva: »Bi 1′ uzrok men po sreći dokazati znao S pivnice jer svako do glasovita Pregata Slavne bi se lako hrvatske odreko starine« Znači, da svatko od pivnice, od proste krčme, prosti narod do Pregata, do vijećnika umoljenih u republici, od najnižeg do najvećeg, da bi se lako odreko starine hrvatske i pita zašto. Pavlović fra Bernardiz Stona pisac dubrovački 1747. piše: »Pripravljenje mise u hrvatski jezik prive deno« i »Potkripljenje umirućih u hrvatski jezik po pravljeno za korist naroda hrvatskoga«.  U Vatikanu i u Mlecima »knjigar« Occhi nazivlje djela Gundulića i druga »hrvatska« u Mlecima na »Rivi od Hrvatov«.

Stulli Dubrovčanin 1801. štampa svoj riječnik latinskotalijanskohrvatski, i tumači riječ »ilirski« da znači slovinski, — sam piše — »t o j e s t h r v a t s k i«. Naziv slovinski jezik bio je sinonim za hrvatski jezik. Stulli prevodi »fatto di costumi illirici« sa riječju »p o h r v a č e n«, ne iposlo vinjen. A to stoga, što izraz »slovinski« nije bio narodni naziv za jezik, nego književni. Narod je zvao i zove svoj jezik hrvatskim jezikom.  God. 1848. u Dubrovniku je izlazio pred 80 godina »foglio croato scritto in italiano«, hrvatski list u talijanskom jeziku L’avenire, u koji su pisali: Dr. Kaznačić Ivan August, Medo Pucić, Baldo Bizzaro, Matija Ban, svi iz Dubrovnika te iz Banske Hrvatske: Kukuljević i Ostrožinski; Jukić itd.

Novina je bila čisto hrvatska. Donijela je raspravicu, u kojoj se dokazuje, da su neki Dubrovčani bili hrvatski banovi. Donijela je članke o »Turskoj Hrvatskoj« od Vrbasa do Une, kojoj je glavni grad Bihać; te veli, da se tako ta zemlja zove. Vidi se dakle kontinuitet hrvatskih osjećaja kod Dubrovsčana sve do danas. 

O Hrvatima Boke Kotorske. Medin Antun iz Budve, bio je sargente maggiore di battaglia, veliki vojnički čin u Mlecima, i imao je naziv »governatore della nazione Croata«. To znači, da su Mlečići znali, da Hrvati živu u Budvi nedaleko Bara.

Dr. Antun Bizanti, plemić kotorski piše o. Filipu Riceputiju, osnivaču Illvricum Sacruma, kako su kotorani pobjedili Turke, pa veli: »N a š i H r v a t i« »No s t r i Cro a t i«. (Vidi program Kot. Gimn. 1885.). Mazarović Krsto iz Perasta zove »k n j i g e h r v a t s k e« u jeziku ilirskom ili slovinskom.  P. A. T o l s t o j, Rus u XVII. v. putuje Bokom i piše: da su od Herceg-novog dalje do Perasta naseljeni Hrvati; i da u Boki imade Srba, koji su se naselili iz turskih zemalja. U jednoj crkvenoj knjigi sastavljenoj u Perastu piše: »Paak od Flora Vladaoza Harvazke Kraine« (a Floro Praefecto Illvrici). Pjesama starohrvatskih bugarštica imade u Perastu i Boki.  Balovićev rukopis iz XVII. v. narodnih pjesama iz Perasta o ratovima s Turcima spominje »Mlade Hrvate«, junake, koji se tu tuku s Turcima. (Vidi Dr. B. Bogišić Narodne pjesme iz starijih primorskih zapisa). Fra Andrija Kačić, koji je išao od Zadra do Skadra u »Razgovoru« veli, da je »B o k a o d K o to r a, d i k a o d Hrvata«.  Isti K a č i ć veli, »da su Perašćani junaci, što svidoče krajine hrvatske« (naime u Boki Kotorskoj). Zato ih je posjetio Petar Zrinjski u Perasu i darovao im mač.

Narodna pjesma veli: »Dubrovniče, jabuko od zlata O ti, Boko, hrvatska odoro.«  Učeni benediktovac Timotej Cisilla u XVI. v. koji je živio u Perastu piše u »Bove d’oro«, da još živi hrvatski osjećaj kotorskih plemića, da su Kotorani počeli ostavljati svoje starinsko-hrvatsko odijelo; a primati novo tuđe. 

Fran Kurelac, hrvatski pisac 1867. piše u »Flumensia«, da je obišao svu Dalmaciju, Boku i Crnu goru, pa veli: Crna Gora je u svom korjenu pravi pravcati Hrvat. Istina je, da se u nju naselilo Srba pod Crnojevićem. God. 1799. piše Bokelj Marko Ivanović Moro »Dedizione delle Bocche a Francesco II.«, Kotor 1799. pa veli, da je kuća austrijska opet zavladala ovim dijelom naroda. Znači, da se sjeća doba ug. hrvatske zajednice, jer da su prava kralja ugarsko-hrvatskoga poznata. Tako su i drugi pjevali po Boki i zvali generala Rukavinu iz Hrvatske »banom 1799.«

God. 1849. posjeti hrvatski ban Jelačić Boku i zanosu i oduševljenju ni kraja ni konca. Općina Dobrota dala je posebnu spomenicu banu Jelačiću za sjedinjenje Boke sa Hrvatskom. Bokelji t. j. sve općine Boke zaključiše u Kotoru na poziv banske konferencije iz Zagreba, da traže sjedinjenje sa Hrvatskom. Poslaše odaslanstvo u Beč sa Dubrovčanima za to. Predvodio ih je Dubrovčanin knez Pučić Niko Veliki oko god. 1860. Ovaj knez Pučić Niko zvan Veliki Dubrovčanin Hrvat, bio je izabran i poslan sa Pavlinovićem u Zagreb, da provedu sjedinjenje ocijepljene Dalmacije, sa Hrvatskom, s kojom je bila kroz vijekove jedna država. Hrvatski sabori do god. 1918. uvijek su u adresama na kralja odmah u početku adrese tražili vazda povraćaj Dalmacije Hrvatskoj, a i dalmatinski je sabor u Zadru to u adresi isticao. * Iz ovih starih vrela jasno je nepobitno, da se naš narod naselio u prvine i po zemljama južno od Neretve do Bojane. Dokazi o tome u zemljama uz obalu od Neretve do Bojane jesu i kameniti ostaci starohrvatske umjetnosti, koju susrećemo niz obalu također od Neretve dalje, na Pelješcu u Janjini, u Stocu, u Slanomu, na dubrovačkim otocima, u dubrovačkoj okolici, u Dubrovniku i u Boki, trotračni pletenac, rakovica, zavijača, zabat i ostali ostaci starohrvatske ornamentike. A pored toga, imamo ostatke čakavštine i ikavskog dijalekta.

U Boki još i danas govore po selima: »carkva«, uz ostale ostatke čakavštine, koje imadu i po svoj dubrovačkoj okolici, osobito na otoku Mljetu, n. pr. u mene, u tebe, goru dolu. Na poluotoku Stonskomi Ratu Pelješcu u Janjini, Kuni, Trpnju i Orebićima, n. pr. lipe vode, male Mare. peset, itd. Jednako na cijelom otoku Korčuli i na otoku Lastovu. Ikavština je i danas potpuno sačuvana; a odmah opaziš ostatke čakavštine u riječima, u akcentu, u sklanjaju riječi itd.

Čakavština, kojom su čak i prvi dubrovački pisci pisali, a k tome još ikavsko narječje, najtvrđi su dokazo narodnosti ovih zemalja uz obalu od Neretve do Bojane. Ove ostatke nijesu ni vijekovi uništili. Albanci uzeše mnogo čakavskih riječi, pozajmica, jer u Skadru biješe i hrvatskih obitelji. Tragovi se opažaju i danas u akcentu. U Pilotu još u 14. v. imade čakavaca, koji se zovu Ivan, a ne Jovan. Tako se zove »gospodin Ivan« otac Jurja Skenderbega.

U Sv. Srgju na Bojani i u Skadru spominje se g. 1372. »Standius frater Chorvatini«. U srednjem vijeku su uz skadarsko jezero postojale dvije župe sa dva imena, od kojih je jedno hrvatsko Crmnica, a drugo arbanaško Kučeva, a oba znače »crvenu župu«.

Hrvati su se sjećali imena »crven« još iz zakarpatske pradomovine. To je bio prastari običaj, da iseljenici redovito nazivaju rijeke, gore i naselja u svojim novim obitavalištima imenima iz stare domovine.

Zato su i Hrvati naselivši se u VII. v. na jug, prozvali jedan dio svoje nove domovine imenom Crvene Hrvatske, sjećajući se svoje sjeverne domaje oko Črven grada.

Crvena Hrvatska je sezala od rijeke Neretve do blizu Bojane, obuhvaćajući u glavnom današnje kotare: Stolac, Ljubinje, Nevesinje, Gacko, Bileće, Trebinje, dubrovačku okolicu sa Pelješcem i Mljetom, Boku Kotorsku i Barte okolice Cetinja, Virpazara, Crnojević-Rijeke, Podgorice i Nikšića. Planine Maglić, Durmitor, Vojnik i Kom, kao i rijeke Piva i Tara, te okolica Gusinja i Kolašina nijesu spadale u bivšu Crvenu Hrvatsku.

Od Neretve do Bojane živu Hrvati katolici gotovo uz morsku obalu u kotarevima:  Stolac sa župama: Stolac, Rotimlja, Prenj—Dubrave, Klepci, Donje Hrasno, Gradac — Neum na moru, sa 16.000 duša;  Župe Ravno i Trebinje južni dio ljubinskog kotara uz dalmatinsku granicu, sa 4000 duša;  Kotar Dubrovnik sa 40.000 duša.  Kotar Korčula sa Pelješcem sa 30.000 duša; U Boki Kotorskoj 11.000 duša; te nešto u Baru i u okolici. Preko 100.000 duša imade Hrvata katolika uz morsku obalu Neretve do Bara. 

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.