Podrijetlo nazivlja i tradicije
Podrijetlo naziva lode proizlazi iz latinskog laudes ili acclamationes, što u prijevodu znači pohvale i znači u užem smislu te riječi dio brevijara, molitvenika koji se u crkvi moli ujutro. Jutarnje pohvale (laudes matutinae) datiraju od godine 530., odnosno u vrijeme cara Justinijana, obvezatne kao svakodnevna molitva, za cijelo Istočno i Zapadno Rimsko Carstvo. Osim toga laudes – pohvale mogu biti i niz poklika (acclamationes) u čast Bogu, Bogorodici, svecima mučenicima, zaštitnicima gradova, kraljevima, crkvenim i vojnim dostojanstvenicima. U srednjovjekovnim gradovima istočnojadranske obale ostali su sačuvani tekstovi loda (pohvala) svecima zaštitnicima u Zadru, Splitu, Dubrovniku i Kotoru. Danas se izgovaraju samo u Kotoru uoči blagdana sv. Tripuna. Sačuvane su, njemu u čast, dvije pohvale bizantskih careva Lava Mudrog VI. (886–912) i Teodora II. Laskarisa (1254–1258). Prva je sačuvana u Ambrozijanskom kodeksu (13–14. stoljeće), a druga u Vatikanskom grčkom kodeksu (14–15. stoljeće).
Ova molitva potječe od onih poklika kojima je narod klicao rimskim i bizantskim carevima osobito na Istoku, kada bi se njihova slika po gradu nosila ili u crkvama izlagala. Godine 603. u Rimu pred slikama cara Foke i carice Leoncije u Julijanskoj bazilici na rimskom forumu kler, senat i narod klicali su Exaudi Christe, Phocae Augusto et Leontiae Augustae vita! (»Uslišaj Kriste, Augusta Foku i Augustu Leonciju i podaj im život«). Kada je papa Lav III. (795–816) u Rimu u bazilici sv. Petra, koju je sagradio rimski car Konstantin I. Veliki i u njoj, prema tradiciji, ugradio dvanaest stupova Solomonova hrama, na Božić 800. godine za cara Zapadnoga Rimskog Carstva okrunio franačkoga cara Karla Velikog, Rimljani su počeli klicati caru pohvalama (laudes imperiales): Carolo piissimo Augusto, a Deo coronato, magno et pacifico imperatori romanorum, vita et victoria – »Karlu pobožnom Augustu, od Boga okrunjenom, velikom i mirotvornom rimskom caru, život i pobjeda«.
Lode u Kotoru
Kotor se tada (791–812) zajedno s dalmatinskim gradovima (Krk, Osor, Rab, Trogir, Split i Dubrovnik) nalazio u okviru franačke države. Papa Lav III. dao je izbrisati ime bizantskoga cara iz liturgijskih molitava jer je bizantsko prijestolje, oslijepivši i ubivši svoga sina Konstantina VI., u istoj onoj grimiznoj dvorani carske palače gdje ga je prije 27 godina rodila, zauzela carica Irena. To je bilo nešto novo i nepojmljivo u rimskom pravu i tradiciji da žena bude nosilac rimskoga carskog prijestolja, iako se Irena nikad nije zvala βασίλισσα (basilissa, carica), nego βασιλεύς (basileus, car), i Rim je time smatrao da je Istočno Rimsko Carstvo prestalo postojati. Sigurno je da su lode (laudes) u Kotoru bile za vrijeme bizantske vladavine, jer tako je bilo i u ostalim gradovima istočnojadranske obale. One se spominju i za vrijeme mletačke vladavine te stoga u kotorskome statutu čitamo da je 25. srpnja 1420. godine, pošto su bile izvješene mletačke zastave na gradskome trgu (platea civitatis) i gradskoj tvrđavi (et in castro civitatis), nakon svečane procesije i mise u katedrali bile izrečene pohvale (facta laude). Tu vijest donosi i Flaminio Cornelije u svom poznatom djelu u kojem piše o civilnoj i crkvenoj povijesti grada Kotora. Postojale su, pretpostavljamo, i za vrijeme srpske (raške) vladavine i vladavine ugarsko-hrvatskih kraljeva. U molitvama kotorske crkve srpski su se kraljevi i carevi spominjali samo onda kada su bili u zajedništvu sa Svetom rimskom crkvom jer za shizmatičke kraljeve, careve i vladare, osim bizantskih, Rimska crkva nije molila. To zajedništvo, u nekim povijesnim epohama, potvrđeno je u brojnim arhivskim dokumentima. Istina, srpski su kraljevi i carevi često puta iz političkih razloga lavirali između Istoka i Zapada. Očit primjer toga je i pismo papi Inocentu III. velikog župana Srbije Stefana, gdje on među ostalim kaže: Nos autem semper consideramus in vestigia sanctae Rom. Ecclesiae, sicut bonae memoriae Pater meus – »Mi, ipak, uvijek pazimo i čuvamo učenje Svete Rimske Crkve, kao što je to činio i blažene uspomene moj otac«, a ovdje se misli na Stefana Nemanju. Godine 1199. Vukan, vladar Duklje i Dalmacije, piše papi Inocentu III. da je odredio da se u njegovu kraljevstvu pjevaju pohvale u čast papina ustoličenja – in communi Deo et beatissime Mariae perpetuae virgini et beato Petro apostolorum principi nec non et apostolatui vestro laudum praeconia persolventes. Na zahtjev kralja Vukana papa Inocent III. u Gornju Dalmaciju, Duklju 1199. godine šalje svoje legate kapelana Ivana i subđakona Šimuna na sinodu koja se održavala u Baru. Obavještavajući ga o svrsi dolaska njegovih legata u Duklju, papa potvrđuje da mu je poznato iz Vukanovih pisama da Rimsku crkvu drži svojom majkom i čvrsto poštuje papine odluke. Iste godine Vukan obavještava papu Inocenta III. da se u zemlji Kulina bana, Bosni, pojavilo krivovjerje. Iz toga je razvidno da su se lode izgovarale i za mjesne vladare Duklje koji su bili u zajedništvu s Rimskom crkvom.
Godine 1628. kada se dizala zastava na stupu pred sv. Tripunom admiral je klicao: »Živio Papa, živio car, živio dužd!« Sasvim jasno ovdje je riječ o pohvalama u pojednostavljenoj formi. Spominjanje cara odnosilo se na rimskog cara, što se vidi iz loda koje je sastavio biskup Marin II. Drago, a čiji drugi zaziv glasi: Augustissimum Romanorum electum imperatorem Leopoldum caelestis imperator Domine virtutum omnium incrementis munire dignare (»Uzvišenog rimskog izabranog cara Leopolda, nebeski Gospodine care udostoj se svim vrlinama ojačati i zaštititi«). Stoga je sasvim sigurno da tu nije riječ o srpskome caru ili sjećanju na srpskoga cara, kako su to neki u historiografiji pogrešno pokušali tumačiti. Godine 1628. više nema carstva koje se odnosilo na Srbiju, koja je pod vlašću Osmanlija (1459– 1808. i 1813–1815), te za njega nije bilo moguće moliti, jer se u lodama molilo samo za žive pape, biskupe, careve i duždeve. Osim toga, ta molitva za cara Svetoga Rimskoga Carstva, koje je na neki način trajalo 1000 godina, osobito od 16. stoljeća bila je na području cijele katoličke crkve do 1806. godine. Ne bi se moglo govoriti ni o historijskom sjećanju na srpske careve, dovoljno je podsjetiti kada je smrću Balše III. godine 1421. Zeta prešla pod vlast srpskog despota Stefana Lazarevića, Bar i Paštrovići nisu htjeli prihvatiti njegovo gospodstvo, nego su se svojevoljno predali Mlečanima. Sjećanje na Srpsko Carstvo brzo je uminulo, ostalo je sačuvano u guslarskoj poeziji 19. stoljeća.
Tekst loda
Pohvale su se u Kotoru, u novije vrijeme, izgovarale prema tekstu koji je obnovio biskup Marin II. Drago u drugoj polovici 17. stoljeća. On je napisao i pohvale prema starom predlošku (ad veterum exemplar ipse composuit) koje su se izgovarale na Bogojavljenje. Ostala su sačuvana dva zaziva pohvala u čast sv. Tripunu iz mletačkoga razdoblja i ovdje se prvi put objavljuju:
Diamo lode ed onore all’onnipotente Iddio, alla gloriosissima sempre Vergine Maria ed al glorioso M. San Trifon nostro Gonfalone; pregando il Signor Iddio, che per i suoi meriti ne conceda di viver felici sotto l’ombra dell’Invittissimo et Potentissimo Veneto Leone fino al giorno del giudizio!
Evviva!
Diamo lode ed onore a Sua Eccellenza (il graziosissimo) il Doge nostro N., pio, felice ed immortale, che Dio conservi per Iunghissima serie d’anni, per bene e consolazione sempre maggiore di questi fidi suoi sudditi!
Evviva!
»Dajmo pohvalu i čast svemogućem Bogu, preslavnoj uvijek Djevici Mariji i slavnom mučeniku svetom Tripunu našem zaštitniku; moleći Gospodina Boga, da po njegovim zaslugama udjeli nam sretno živjeti pod sjenom nepobjedivoga i moćnoga mletačkog lava sve do sudnjega dana!
Živio!
Dajmo pohvalu i čast Njegovoj Ekscelenciji (premilostivome) duždu našem N., pobožnom sretnom i besmrtnom, da ga Bog sačuva dugi niz godina, na dobro i sve veću utjehu njegovih vjernih podanika!
Živio!«
Današnji tekst pohvala potječe iz 1800. godine. Do godine 1871. izgovarale su se na talijanskom jeziku, od tada se lode uz neznatne izmjene izgovaraju na hrvatskom jeziku. Njih je 1848. godine s talijanskoga jezika preveo don Mihovil Florio, svećenik s Prčanja. On je tada s latinskoga preveo i himnu sv. Tripunu »Slavimo pojkam« (Inclytum Christi celebremus hymnis). Kotorske Lode danas:
Godišnje ponovljenje svečanosti koju smo spravni da svetkujemo, dok oživljuje u nama najmilije bogoljubne uspomene, podsjeća nas na sjajna djela naših praotaca, koji pod okriljem Čudotvorca, čije svete moći Kotor poštuje, postadoše zaslužni za vjeru i za domovinu, a nama njihovim sretnim potomcima ostaviše slavno nasljedstvo.
Dakle, građani, nek’ se i ove godine proslavi predajnim sjajem i uobičajenim obredima ova nama tako mila svečanost, a neka nama svima bude podstrek isti onaj svetac radi kojeg se ona i svetkuje.
Neka se tim najprije iskaže slava Bogu Velikome, te poklon i štovanje slavnoj Djevici Mariji i poglavitom mučeniku Isusovu Svetom Tripunu.
Ej dopusti, Veliki Bože, nek’ se za toliki niz stoljeća, koliko je do sada minulo trenutaka, razvija svake godine proslavljeni ovaj stijeg, a uvijek u slozi, sreći i ljubavi.
Slava! Slava! Slava!
O pohvalama na istočnojadranskoj obali – prevažna poveznica s Kotorom
U Splitu se pohvale spominju 1680. godine, tu se navodi i nagrada onima koji ih pjevaju. U Zadru se sačuvao spomen na pohvale iz 1105. godine, a u Trogiru pohvale se spominje 1192. godine. U Dubrovniku su se zvale laus i u nekoj formi sačuvale se do danas. U 15. stoljeću izgovarao ih je veliki admiral u zoru uoči blagdana sv. Vlaha dok se na Orlandovu stupu izvijala državna zastava. U tom lausu spominjali su se svi zaštitnici gradova s kojima je Dubrovnik imao dobre trgovačke odnose, pa se tako zazivao i sv. Tripun. Od 1205. do 1358. godine Dubrovnik je pod mletačkom vlašću. U ugovoru između Dubrovnika i Mletačke Republike navodi se da će kler tri puta na godinu o Božiću, Uskrsu i sv. Vlahu u katedralnoj crkvi pjevati pohvale duždu, patrijarhu (mletačkom), nadbiskupu i knezu: clesrus autem ter in anno in nativitate Domini et in Pascha resurrectionis et in festo Sancti Blasii laudes cantabit in maiori ecclesia solemniter Domino duci, Domino patriarche, archiepiscopo suo et comiti omni anno. Urban Raffaelli, kotorski kroničar i povjesničar, bilježi da je 27. siječnja lode izgovarao dječak naročito obučen (bokeljska nošnja), pohvale svecu i pohvale duždu uz zvuk zuffoline (pištaljke), a ljudi u narodnoj nošnji pod oružjem obilazili su tri puta oko jedne i druge zastave na stupovima. Lode su se u Kotoru za Tripundan u starije vrijeme izgovarale pred katedralom i pred kolegijalnom crkvom sv. Marije od Rijeke. U Kotoru lode danas izgovara mali admiral prije izvijanja gradske zastave na lođi katedrale. Godine 1946. održane su zadnje lode i izgovorio ih je mali admiral Zdravko Moškov, nakon toga komunističke vlasti zabranile su sudjelovanje Mornarice na proslavi blagdana zaštitnika grada. Ponovno sudjelovanje Mornarice obnovljeno je 1990. godine i lode je tada izgovorio mali admiral Frano Milošević. Od 1985. godine lode je čitao, uz prisutnost jednog dječaka iz obitelji Mirošević obučenog u narodnu bokeljsku nošnju, rektor katedrale don Anton Belan. I ove svečanosti Kotor povezuju s gradovima istočnojadranske obale istim kulturnim, civilizacijskim i vjerskim miljeom, koji odražava utjecaje Istoka i Zapada, povezujući tako istočnojadransku obalu s cjelokupnim Mediteranom i Europom.
Literatura (izbor)
Ferdinand Cabrol, Dictionnaire D’Archéologie Chrétienne et de Liturgie, Paris, 1929.
Flaminio Cornelio, Catharus Dalmatiae civitas, Patavii, MDCCLIX.
Hippolytes Delehaye, De Sanctis Tryphone, Respicio et Nympha, in: Acta Sanctorum, Novembris, t. IV, Bollandinos, Bruxelles, 1925.
Ioannis Lucii, De regno Dalmatiae et Croatiae, Libri sex, Amstelodami, MDCLXVIII.
Ivan Majnarić, Papinski legati na istočnojadranskoj obali (1159. – 1204.), Zagreb, 2008.
Marko Petrak, Nobile hoc Romani Imperii monumentum: Laudes imperiales in Byzantine Dalmatia, in: Revue Internationale Des Droits De L’Antiquité, 63, Liège, 2016.
Statuta et leges civitatis Cathari, Venetiis, MDCXVI.
Franjo Šanjek, Bosansko–humski kristjani i katarsko–dualistički pokret u srednjem vijeku, Zagreb, 1975.
Gregorio Zarbarini, Festa di S. Trifone, Spalato, 1900. Dodatak: Urbano Raffaelli, Ballo di San Trifone.
Autor: Don Anton Belan
Izvor: Hrvatska revija 2, 2018