Ovaj izbor za australski ‘kulturoskop’ u Kolu zasnovan je na člancima, esejima i raspravama koji su zaokupili pozornost kulturalne i intelektualne javnosti ‘down under’ u posljednjih nekoliko godina. Tematske odrednice koje se obrađuju u tim radovima vezane su uz pitanja australskih Aboridžina, definicije suvremenog kulturnog i književnog trenutka u ovoj zemlji, koja se često smatra a–kulturalnom, kao i uz proganjajuće teme gospodarskog racionalizma, odnosno usamljenosti i osiromašivanja srednjeg sloja kao njegovih posljedica. Upravo vezano uz pitanje gospodarskog racionalizma, i njegove ‘radne’ definicije prema kojoj je ‘važno iskoristiti dan’, i sâm sam se u ovom izboru poslužio sličnim postupkom. Njega sam, naime, uokvirio dvama svojim tekstovima. Uz same ‘niske strasti’ i želju da ‘iskoristim mogućnost’ (kad mi se već pružila), razlog što sam to učinio pokušat ću opravdati dvjema činjenicama. Razlog prvoj, koja se sastoji u tome da sam se za opis australske kratke proze odlučio za uvrštavanje vlastita teksta, može se pronaći u citatu iz ovdje prevedenog članka Delie Falconer, a gdje se kaže da praktički u posljednih deset godina u Australiji nije objavljen niti jedan sustavniji pregled suvremene australske književnosti. Druga se sastoji u tome da svaki uvid u jednu kulturu i unutar nje uokvireni kulturalni studij iziskuje poznavanje okvirnih pretpostavki i konteksta unutar kojeg se svaki kompleksniji pregled ostvaruje. Zato sam za čitatelje smatrao korisnim zaokružiti taj okvir pogledom koji na određeni način predstavlja presjecište dvaju kulturalno i prostorno odvojenih sredina, a na kraju izbora i pregledom književne proizvodnje koji u nekoliko navrata referira prema istovremenoj hrvatskoj književnosti. Mišljenja sam da komparativnim uvodom u nacionalni kulturalni studij (i milje koji ga zadaje — ovdje dakle australski) određena pitanja mogu hrvatskom čitatelju biti posredovana tako da se, i stručno vjerojatno manje verificiranim tekstom, steknu okvirne pretpostavke za čitanje australskih tekstova čije je razumijevanje kontekstualno uvjetovano. Oni naime u sebi ne sadržavaju uvjetovano motrište s uvažavanjem pozicije krajnjeg primatelja (hrvatskog prijevoda) teksta. Nakon uvodom određena okvira s težištem na uvažavanju kulturalne pozicije hrvatskog čitatelja, mislim da je posredovanje australskih tekstova moguće bez prevelikog broja bilješki s dopunskim kontekstualnim objašnjenjima. One, naime, u ovakvom jednom uvidu mogu otežavati preglednost tekstova i suprotstavljati se potencijalnoj tečnosti čitanja. Eto, tako branim činjenicu da ovaj izbor uokvirujem vlastitim tekstovima.
Pregled započinje tekstom o Australiji opisanoj i uokvirenoj u antologiji suvremene kratke priče pod naslovom Nema afrodizijaka do usamljenosti: Antologija australske kratke priče (Zagreb, 2004). Rad na toj antologiji iziskivao je iščitavanje velikog broja priča razbacanih po raznim zbornicima, časopisima i rjeđe uokvirenim u pojedinačne autorske knjige.1 Otežavajuću okolnost predstavljala je činjenica da u Australiji nisam pronašao niti jednu netematsku antologiju objavljenu u posljednjih desetak godina, te je na neki način ovo, premda pripreman za ‘strano tržište’, bio pionirski rad sabiranja proze od šezdesetih do devedesetih.2 Nadam se da će se na temelju uvida u ovdje izabrani materijal i dvije priče priložene na kraju pregleda, neki čitatelji zainteresirati i za samu antologiju prema kojoj navedeni tekst referira. Izbor zaključuje pregled australske proze posljednja tri desetljeća pripremljen uz odabir iz kratke proze Petera Careya, koji je objavljen u Quorumu 2001. godine. Čitajući esej Delie Falconer, čitatelj se jednostavno mora zapitati: zar je moguće da se duhovna klima koja opisuje pisanu riječ danas mijenja tako brzo? Naime, dok moj esej iz 2001, oslanjajući se na australske kritičarske i stručne izvore, neprekidno referira prema pitanjima postmodernizma i postmodernosti, današnji kulturalni i iz njega izrasli australski studij ‘proganja’ postmodernizam i postmoderno, gotovo na isti način na koji je još prije pet godina iz ‘svake ozbiljnije rasprave’ bivao isključivan tradicionalistički pogled na uokviravanje književne i umjetničke zbilje općenito. ‘Drugi’ je danas u Australiji postao onaj koji je izvan književnosti i u tekst se uključuje na širem i uglavno konstruktivnom planu. Pisanom je pak tekstu svrha ponovno postala pokušati uspostaviti (izgubljeno) jedinstvo svijeta. I onog što se nalazi iza njegova privida skladnosti i sjaja.
Pregled australskih eseja započinje člankom Davida Maloufa iz The Australiana. Najcjenjeniji australski živi pisac pokušava naciji (ali i sebi) objasniti zašto je na referendumu o proglašenju australske republike australska nacija odlučila glasovati protiv i ostati dijelom britanske monarhije. Esej Michaela Pusleya, profesora ekonomije na University of Sydney i stručnjaka za reforme pod naslovom ‘Ekono–trulež’ (Econo–rot) govori o utjecaju gospodarske reforme (koja je počela ranih 1980–ih i još uvijek traje) na život takozvane ‘srednje Australije’. Jednom sam zgodom mladom kolegi s Filozofskog fakulteta u Zagrebu rekao kako je Australija u krizi i kako se to očituje u svim dijelovima života, ponajviše u zdravstvu i visokom školstvu. Nije mi povjerovao ostajući i dalje pri stereotipu boljeg, lakšeg i sređenijeg života ‘negdje drugdje’ i slici ‘Zapada’ kao ‘sretnog’ dijela svijeta. Ovaj esej izabrao sam upravo zbog pokušaja razbijanja takvog stereotipa i stvaranja realnije slike o problemima koji muče Australce, one koji žive u okviru kulturalnog miljea koji ovdje pokušavam prezentirati. Slijedi esej pod naslovom ‘Australski povijesni roman’ (Australian Historical Novel), a autorica je poznata australska književnica Delia Falconer. Njezin je esej zanimljiv u usporedbi s radovima sveučilišnih profesora i stručnjaka za književnost kasnih devedesetih i početkom 2000–ih, a vezano uz ‘nestanak’ postmoderniteta kao središnje opisne odrednice suvremenih zbivanja, a također i književne produkcije.
U ovom se izboru nalaze dva teksta iz prošlogodišnje ‘knjige godine’ u akademskoj (sveučilišnoj) australskoj zajednici. Radi se o zborniku Blacklines: Contemporary Critical Writing of Indigenous Australia (Crni tragovi: Suvremeni kritičarski tekstovi australskih domorodaca). Prvo, tu je riječ o tekstu koji progovara o australskim domorodačkim jezicima, njihovu izumiranju i ponovnom oživljavanju, autorice Jeanie Bell, a zatim i studija pod originalnim naslovom ‘Black bit, white bit’ autora Iana Andersona, poznatog aboridžinskog autora i antropologa.
Tekst pod naslovom ‘Ne posve obično susjedstvo’ napravljen je kao reportaža za vikend–izdanje dnevnog lista Herald Sun, a predstavlja pravi kulturoskopski uvid u svakodnevni australski život progovarajući o još jednom obliku ‘druge’ Australije, ovoga puta ne one domorodačke, već ‘druge Australije’ onih trideset posto Australaca koji, prema Uredu za statistiku, žive ispod granice siromaštva. I u ovom se slučaju radi o kulturalnom aspektu ove zemlje koja mislim da hrvatskoj javnosti nije (dovoljno) poznata. Članak poznatog romanopisca ‘srednje’ generacije Johna Birminghama također je objavljen u dnevnim novinama, odnosno u kulturnom prilogu Sydney Morning Heralda, u nastavcima subotnjeg priloga dnevniku. Riječ je o ironičnom pogledu na mit o nekretninama kao zamjeni za mit o književnoj kulturi te na drugoj razini, uvidu u cijene i tržište nekretnina u Sydneyu. Članak također progovara o zanimljivoj ali rijetko iznošenoj povijesnoj činjenici: Sydney ne samo da je najpoznatiji grad ‘zemlje osuđenih kriminalaca’, nego je i grad koji su ti isti osuđenici ‘ukrali Kruni’, a čitav je praktički izgrađen na zemljištu koje nikad nije bilo u vlasništvu prve generacije njegovih uživatelja. U tome je, misli Birmingham, prokletstvo toga grada, ali i njegova originalna snaga preživljavanja svih unagrđivanja koje je u posljednjih pedeset godina doživio. Ovaj kulturoskop završavam s dvije priče. Jedna je ona prvog (i posljednjeg?!?) ‘pravog’ postmodernog australskog pisca Petera Careya, a druga je priča Ansona Camerona, objavljena u gore spominjanoj antologiji. Ta kratka proza govori o jednom aspektu ne–mogućnosti prilagođavanja Koori kulture svijetu koji ju je pokorio i pokušao od nje napraviti preslik vlastite izobličenosti.
Postoji jedan bitni aspekt Australije koji ovdje nije obrađen. To je pitanje australskog multikulturalizma i ‘drugosti’ uz njega vezane. Mislim da se radi o preopsežnom pitanju i da taj element kulturalnog australskog studija naprosto traži zasebnu obradu. Jednom njegovu dijelu, onom koji se odnosi na australsko–hrvatsku ‘drugost’, osobno ću pokušati dati doprinos u knjizi Australski Hrvati: od fikcije do fakata koju pripremam za tisak i u kojoj će, nadam se, biti naznačeni odgovori na neka pitanja koja su ovdje, zbog ograničenosti prostora i potrebe uvida u širok spektar otvorenih pitanja, ostala potpuno otvorena. O književnom dijelu ove problematike progovaram u članku ‘Egzilna i emigrantska književnost: Dva modela diskontinuiteta u sustavu nacionalnog književnog korpusa u doba kulturalnih studija’.
O sretnoj zemlji, afrodizijaku i multikulturalizmu 3
Kao i misao o svakoj drugoj zemlji u kojoj nismo bili, ili smo samo prošli kroz nju kao turisti, Australija je za nas ono što o njoj znamo iz druge ruke, ono što smo o njoj čuli ili čitali. Za jedne je to daleka emigrantska zemlja u kojoj se teško radi, a onda se u mirovinu ide ‘kući’ u Grčku, Hrvatsku i na Siciliju. Za druge je ona Melbourne sa svojom alternativnom glazbenom scenom i kazalištima ili Sydney sa svojim surferima i njihovom glazbom, neurotičnijom od visokih valova po kojima surfaju. To je zemlja u kojoj ima više od 200 tisuća Hrvata i njihovih potomaka. U Australiji živi dvadeset i šest posto ljudi rođenih u inozemstvu, a u Sydneyu ima pedeset i dva posto življa koji imaju barem jednog roditelja rođenog na nekom drugom kontinentu. Ulice australskih metropola pravi su jezični, umjetnički i književni Babilon. No, evo prvo nekoliko podataka o samoj zemlji, s usputnim ukazivanjem na tematske slojeve nekih od priča prikupljenih u ovom izboru.
Australija je zemlja u kojoj je radni tjedan najduži na svijetu. Istovremeno, ona po standardu življenja nije među vodećih petnaest zemalja.4 To je država koja je u praksi do savršenstva razvila kulturni model multikulturalizma, na zasadama koje su sedamdesetih godina zamišljene u Kanadi. Istovremeno, ona osamdesetih, dakle samo nekoliko godina od proglašenja multikulturalnog modela društva uspješnim, postaje zemlja u kojoj stranka pod nazivom Jedna nacija (One Nation) zamalo postaje ozbiljan, gotovo ključni politički čimbenik. San je svakog Australca vlastita kuća, po mogućnosti s malim vrtom i bazenom. Da bi ostvarili taj san Australci obično otplaćuju kredit u prosječnoj visini od šezdeset i dva posto obiteljskog prihoda u trajanju od dvadeset i pet do trideset godina. To je zemlja u kojoj toliko naglo pada natalitet da se predviđa kako će oko 2050. tek nešto manje od jedne četvrtine pučanstva raditi i uzdržavati starije. S druge strane, šezdeset posto ljudi ispod trideset godina ne odlučuje se na zasnivanje obitelji, a useljenička politika strogo je kontrolirana. Ilegalci se trpaju u logore gdje vladaju neljudski uvjeti života. Istovremeno, službena politika zemlje najstrože osuđuje logore bilo kakve vrste u bilo kojoj drugoj zemlji, i to u ime moralnih normi. I dok je jedna od glavnih briga političara i demografa sve niži natalitet, porodiljni dopusti se ne plaćaju.
Vjerojatno iz nabačenog materijala nije bilo teško prepoznati tri stožerna mjesta definiranja današnje Australije: nestabilnost, multikulturalizam i opsjednutost poslom. Postoji, međutim, i četvrti čimbenik stvaranja specifično australskog mjesta identifikacije. Radi se o moralnom pritisku na bijele doseljenike (podanike britanske krune), koji su u Australiju došli tek krajem XVIII. stoljeća, da priznaju činjenice vezane uz zločine počinjene nad aboridžinskim, domorodačkim plemenima koja su ovdje slobodno živjela prije njihova dolaska. Ovu je zemlju Kruna proglasila nenaseljenom (terra nulis) i počela kolonizaciju otimanjem zemlje i teritorija Aboridžinima koji niti u jednom trenutku nisu tretirani kao politički čimbenik. U tom smislu Antologiju otvara priča Davida Maloufa Jedini govornik svoga jezika čiji naslov vrlo indikativno govori o tome što je na ovom kontinentu učinjeno cijeloj jednoj civilizaciji.
No počnimo s pitanjem nestabilnosti. U Australiji ne postoji kategorija stalnog radnog mjesta. Građevinski radnici kada završe jedan objekt uglavnom su otpušteni i traže posao na drugim građevinama. Sveučilišni profesori rade na ugovore, baš kao i direktori poduzeća ili odvjetnici. Nestabilan je i odnos među ljudima: Australci i Australke kasno stupaju u brak i rano se rastaju. Gotovo trećina pučanstva živi sama, a kroz tu fazu tijekom svog života prolazi više od polovice odraslih osoba. Privremeno i nestabilno je i posjedovanje. Ljudi se u prosjeku sele više od pet puta, a mnogi tijekom svog života mijenjaju više od deset kuća i stanova. Kategorija zavičaja gotovo je nepoznata, osim u malim naseljima izvan megalopolisa (v. priču Helen Garner iz antologije navedene u prvoj bilješci. Ostale priče prema kojima se referira također su iz te antologije; op. ur.), a prijateljstva su privremena kategorija s obzirom na činjenicu da već i djeca tijekom školovanja mijenjaju tri do četiri škole u različitim dijelovima površinski golemih gradova (v. priče F. McGregor i C. Tsiolkasa).
Nestabilnost je upravo sedamdesetih godina postala stil života i to je svakako moguće prepoznati u pričama pisaca ‘starije’ generacije, od Franka Moorhousea do Murraya Baila. Ta nestabilnost proizvela je i apsurdnu situaciju u kojoj je i proces stvaranja orginalnog identiteta na ovom kontinentu ostao nedovršen. Fluktuacija od stoljetne privrženosti Kruni i odmak od nje prema »američkom snu« kulminirali su referendumom o formiranju republike i odvajanju od britanskog kraljevstva. Referendum je proveden 2000. godine. Na opće čuđenje promatrača i velikog dijela pučanstva referendum je bio neuspješan. Tako je Australija ostala dijelom britanskog imperija, ali istovremeno zaljubljena u SAD, a ne u Britaniju. Pitanje amerikanizacije zemlje problematizira Peter Carey u svojoj priči Američki snovi, a o posljedicama Krunine vladavine ovim kontinentom najotvorenije progovara David Malouf. On upozorava na činjenicu da je čak i sama zemlja postala ‘druga’, i to tako što je potpuno preimenovana novim, nametnutim jezikom koji je uništio ‘prvotni poredak stvari’. Činjenica da se mi koji živimo u Australiji pripremamo za još jedan referendum u »kojem ćemo reći povijesno ‘ne’ kraljici i njezinom imperiju, i poslije kojeg se nadamo da ćemo promijeniti zastavu i konačno postati nacija, mislim da prilično rječito govori o pravoj prirodi nestabilnosti ‘down under’«. Mora se, međutim, naglasiti da se ta nestabilnost niti u jednom trenutku nije osjetila u obliku političke ili društvene krize i pritiska na pojedince ili institucije. To je, naime, bio slučaj sve do nedavnog bombardiranja na Baliju. Danas, kada se na televiziji prikazuju reklame o tome da moramo »stalno biti na oprezu« i »svaku sumnjivu situaciju prijaviti« na broj naveden na ekranu, nova, terorističkim prijetnjama opsjednuta Australija opet je postala »drugom«, ali taj stadij njezine sinkronije 2000–ih ovdje nije obuhvaćen.
Drugi važan čimbenik nestabilnosti jest kronični nedostatak vremena. Australci vječito »ganjaju« vrijeme i pokušavaju »iscijediti« još koji sat dnevno. Posljedica toga je i nedostatak kvalitetna vremena u krugu obitelji, što se odražava nestabilnošću braka. Ljudi često žive sami, a u takvom načinu života cvjeta industrija »upoznavanja« i »druženja«. Nije onda slučajno da »više ne pišemo i ne čitamo«, te da nam je »usamljenost postala najbolji afrodizijak«. Odnos bez obaveze, onaj u kojeg ne treba ulagati vrijeme ni emocije, privremen i nestabilan, postaje okosnica dobrog provoda (»good time«). To najbolje vidimo u pričama Stephena Pearla, Matthewa Condona i Elliota Perlmana, a naglašeno je i kod starijih autora, kao na primjer kod Franka Moorhousea.
Dolaskom na vlast Laburističke stranke sredinom 1980–ih, anglikanska dominacija zemljom postaje razblažena naslagom multikulturalnog. Prvu kulturu odlično opisuje Bail u svojoj priči Duša zabave, dok o drugoj progovara mlada književnica Chi Vu u svojoj priči Ovdje su stvari drukčije. Prvoj tematskoj cjelini naginju priče mlađih autora, Stephena Pearla, Elliota Perlmana i Delie Falconer, a drugoj Chrostosa Tsiolkasa. Nažalost, u navedenoj antologiji nije bilo mjesta za priče nekolicine multikulturalnih autora mlađe generacije, kao što su Beth Yahp i Abid Khan, ili nešto starija Drussila Modrjeska, te za nekolicinu vrlo poznatih autora prve kulture, poput Beth Yahp i Abid Khan, ili nešto starija Drussila Modrjeska, .5 Između ta dva oštro suprotstavljena pola nalazi se skupina djela koja se bave raspadom i praktički uništenjem autohtone australske (aboridžinske) zajednice. Neke od aspekata njezinog uništavanja opisuje Anson Cameron u svojoj priči koja je priložena i u ovom kulturoskopu. Mislim da sam u izboru za navedenu Antologiju bio iznimno nepravedan prema aboridžinskim piscima, ali sam imao osjećaj da bi preduboko ulaženje u problematiku i njene posljedice raspršilo opisni i vrijednosni aspekt ove atnologije i pretvorilo izbor u bavljenje pojedinačnim. Topliju sliku druge kulture daje Nicolas Jose u svojoj priči Na kineskom.
Fasada multikulturalizma kojom je ožbukano orginalno anglikanstvo ove zemlje u praksi je proizvela dinamičnu napetost između dvije Australije. Multikulturalna zajednica pripadnika doseljeničkih skupina iz južne Europe, Azije i dijelova Latinske Amerike shvatila je svoju drugost kao pravo na razliku koja često proizvodi izdvajanje iz većinske zajednice i život u svojoj drugoj sredini koja se prema većinskoj zajednici odnosi samo onoliko koliko je to nužno. U tom međuodnosu specifična je uloga irskih doseljenika o kojima će riječi biti pred kraj ovog pregleda. Većinska Australija smatra da se doseljenici trebaju što prije asimilirati u Australiji i prihvatiti »australski način života«. Od multikulturalizma većinska će zajednica zdušno prihvatiti ćevapčiće, kinesku rižu ili špagete, a manje spomenutu već repliku babilonske nerazumljivosti na ulicama Sydneya ili Melbournea.
Ali tu se krije još jedan od apsurda australske podvojenosti: koliko god doista željeli asimilaciju došljaka, Australci na njoj ipak neće inzistirati dok god to ni na koji način ne utječe na njihov način života. Problem je u tome što taj način života nije lako definirati. U svojim kratkim pričama negativnim pristupom to pokušavaju učiniti Peter Carey i Murray Bail. U svojim radovima za australskim identitetom često traga i Frank Moorhouse, a od pisaca novijeg naraštaja posebice Tim Winton, jedan od najpoznatijih mlađih australskih pisaca, koji će u svom »traženju kohezivnih elemenata« svojim pričama piše o mogućnostima uklapanja grčke u većinsku zajednicu, posebice u drugom naraštaju, obogaćujući svoj diskurz i homoseksualnim elementom. Posebno mjesto u tom traženju ponovno pripada Davidu Maloufu. U jednoj od svojih ranijih priča on je, prvi u Australiji, javno progovorio o zatvaranju pripadnika pojedinih etničkih zajednica tijekom Drugog svjetskog rata. Riječ je o skupinama čije su matične nacije u Europi podržavale »sile osovine«. Ljudi tih nacionalnih pripadnosti u Sydneyu su i Brisbeneu bili zatočeni u logorima samo zato što je zemlja njihova podrijetla bila u ratu s Britanijom. Tom svojom pričom Malouf nas najbolje podsjeća na činjenicu da je multikulturalizam u ovoj zemlji prošao dugi put: od zatvaranja Talijana i Libanonaca u logore 1943. godine, do Talijanskog, Grčkog ili Hrvatskog festivala u Perthu ili Adelaideu danas.
I dok pripadnici multikulturalnih zajedinca sebe definiraju kao Hrvate, Talijane ili Vijetnamce, Australci se vole definirati svojim zanimanjima. Njihov posao, to su oni. Takva definicija nastaje još od vremena prvih doseljenika, njihova teška rada na krčenju zemlje i stvaranja uvjeta opstanka na u početku nepristupačnom kontinentu. Danas je takva perspektiva indirektno prenesena na moderne profesionalce. Priča Nicka Earlsa pod naslovom Braća Kozobradić i kuća imena svojim paraboličnim stilom progovara upravo o toj temi. Riječ je o jednom od nekoliko australskih pisaca mlađe generacije koji su postali poznati i izvan Australije, a u tu skupinu spadaju još Tim Winton, Matthew Condon, Elliot Perlman i James Bradley. Uz pitanje identifikacije vezano je pitanje izdvojenosti, na čemu svi pisci ove generacije inzistiraju. Početkom devedesetih izdvojenost je postala stil života. Osim pisaca ovog naraštaja tom se temom bavi i spisateljica prethodne generacije, Beverley Farmer. Radikalna obrada usamljenosti nagovještena je u priči Franka Moorhousea, a u praksi su je do kraja proveli Darren Williams i Condon.
Kriteriji i generacije
Kad razmišljam o antologijama i izborima obično se sjetim što je u predgovoru izboru ruske književnosti XX. stoljeća zapisao Clarence Brown:
Svaka antologija više ili manje suvremenih tekstova zajednička je bespomoćnosti rječnikâ koji pokušavaju zamrznuti suvremeni jezik u nekom idealno zamišljenom sinkronijskom trenutku. Istovremeno, i jedan i drugi pokušaj postaju zastarjeli čak i prije no što knjiga krene u tiskaru. Riječi se nastavljaju rađati unatoč rokovima tiskanja. Materijali za mogući ‘Dodatak’ spremni su već prije nego što se orginalna knjiga pojavi na policama.*
Isto je i s pričama izabranim za hrvatsko izdanje australske antologije kratke priče: u međuvremenu su nastale nove na temelju kojih bi se moglo govoriti o još jednoj generaciji australskih pisaca, onih rođenih poslije sedamdeset i neke. Priče u ovom izboru nisu svrstane generacijski ili generički, već je upotrijebljen tematski kriterij. To sam učinio prije svega zato što smatram kako je suvremena australska književnost u hrvatskoj kulturnoj zajednici prilično nepoznata te da je na početku važnije predočiti čitateljima njezine tematske preokupacije i načine njihove obrade, negoli problematici pristupati generički.
No zbog ozbiljnosti pristupa svejedno valja reći nekoliko riječi o razvojnim procesima australske proze u posljednja tri desestljeća, do kraja devedesetih. Autori čija su djela u Antologiji izabrana rođeni su uglavnom pedesestih i šezdesetih godina prošlog stoljeća, s iznimkom nekolicine starijih i dvoje mlađih autora. Prvi naraštaj zastupljenih književnika čini prethodnik skupine David Malouf, te od njega nešto mlađi Peter Carey, Murray Bail, Frank Moorhouse, Beverly Farmer i Helen Garner.
Peter Carey danas je u svijetu najpoznatiji australski književnik. Hrvatskoj čitateljskoj javnosti vjerojatno su poznati i drugi u Hrvatskoj već prevođeni autori, odnosno Murray Bail i Frank Moorhouse. Vjerujem kako je, uz Careya, upravo David Malouf jedan od najzanimljivijih australskih proznih pisaca uopće. Mislim da je upravo on pravi nasljednik jedinog australskog nobelovca, Particka Whitea (1912–1990), i most između njega i iduće generacije pisaca predvođenih Careyem. Nadam se da će, uz do sada neprevedene radove Petera Careya, upravo Maloufova djela uskoro biti sustavnije prevedena na hrvatski. Autorima Careyeve generacije zajednička je potraga za nedefiniranim i često iza velova pripadnosti »engleskom« skrivanim, australskim identitetom. Oni se također zanimaju određivanjima parametara unutar kojih zapravo funkcionira Australija i »australstvo«. To možemo dobro vidjeti kod Careya, a u izravnijem i manje umjetnom obliku kod Moorhousea i Baila. Malouf je, pak, baš kao i Garner na osobnom planu, na širem obzorju otvorio mogućnost pisanja i govorenja o mnogim do tada »zabranjenim« temama. Mislim da u Antologiji prevedena priča govori o tome više od bilo kakvog pokušaja objašnjavanja.
Prijelaznu generaciju pisaca, prema današnjim četrdesetogodišnjacima, čine Liam Davison, David Brooks i Moya Costello. Kao što se može vidjeti iz priča u Antologiji, riječ je o autorima kod kojih vidimo lagan odmak od realističkog, osobito kod Davisona, a koji se kasnije nastavlja i kasnije, u sljedećoj generaciji, kod Raymonda Cortesea i Delie Falconer. Na određeni način ti se pisci, osim Moye Costello, odnose prema fantastičnom i knjiškom kod Petera Careya. No fantastično u australskoj književnosti ipak nije uobličeno u oblik eskapizma kakav na primjer nalazimo u suvremenoj hrvatskoj književnosti.6 U australskom slučaju riječ je o umnožavanju svjetova koji se neprekidno odnose prema svijetu koji su sedamdesetih u svojim pričama stvorili Bail, Moorhouse i Carey, zajedno s još nekoliko pisaca. Osim toga, njihovo se fantastično više odnosi prema svijetu reklame, negoli prema tradiciji nekog anglosaksonskog Matoša (dakle Poea) ili australskog Leskovara (na primjer Hala Portera).
Generacija koja slijedi nakon Brooksa i Davisona umnogome je prihvatila nasljeđe koje se na društvenom planu predstavilo u obliku multikulturalizma i nestabilnosti. Najpoznatiji pisci te generacije su James Bradley, Elliot Perlman, Matthew Condon i Tim Winton. To je generacija koja je relativno rano stekla međunarodnu reputaciju, što se posebice odnosi na Wintona. Premda istih godina kao Condon i Perlman, on je u očima kritike već s nepunih četrdeset godina postao australski klasik, dok se ostali smatraju piscima koji se još uvijek razvijaju prema zrelosti izraza. Posljednji Wintonov roman Dirt Music (2001), osvojio je sve nagrade koje se u Australiji za roman mogu osvojiti. Književnost ove generacije sustavno se gradi na australskom modelu nestabilnosti (s pozadinom u relativnoj materijalnoj sigurnosti) i ne–identitetu koji umjetnike ove generacije ipak ne opsjeda koliko je to slučaj kod Careya ili Baila. Mlađi se pisci prema tim problemima odnose ironično i uglavnom ih postavljaju kao pozadinu ili ih ugrađuju u ugođaj same priče. Usamljenost, samoća i ispraznost preuzimaju izvanjsku dominaciju nad pitanjima traganja za identitetom, a u tom procesu »naše rane postajemo mi«, a usamljenost postaje najbolji afrodizijak.7
Od generacije rođene kasnih šezdesetih i ranih sedamdesetih u Antologiju su izabrani Darren Williams, autor »darkerskog« senzibiliteta, Christos Tsiolkas, Chi Vu i prerano preminuli Stephen Pearl.
Tematske cjeline
Cijeli izbor suvremene australske kratke priče podijeljen je dakle u tri tematske cjeline. U prvoj se nalaze priče koje se dominantno bave pitanjem identiteta. Australce svih podrijetala silom se želi uvjeriti kako žive u sretnoj zemlji. A »sretna zemlja«, kao predmet bavljenja priča u prvoj cjelini, počinje i završava aboridžinskom pričom. Između te dvije priče nalaze se, među ostalima, priče Murraya Baila i Franka Morhousea, autora koji se bave australskim predgrađima. Sličnom tematikom bavile su se i Helen Garner i Beverley Farmer, ali je kod njih problematika invidiualizirana i lirskije predstavljena. Osobito je indikativna priča Beverley Farmer Muškarac u praonici koja, jedina od svih, potpuno korespondira s postidealističkim američkim novim realizmom carverovskog tipa. U tu se skupinu uvjetno može smjestiti i priča Dobro gađaš, kauboju (Nice Shooting Cowboy) Ansona Camerona. Peter Carey, jedan je od dvojice dvostrukih dobitnika Booker Prize a već smo spominjali njegovu važnost za kasniju australsku prozu i njegovo posebno mjesto u njoj. Mislim da je priča Američki snovi jedna od onih koje pružaju najbolji uvod u kratke priče ovog autora, ali i u australsku književnost sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća općenito.
Druga tematska cjelina nazvana je po priči Stephena Pearla Naše rane to smo mi. Priče uglavnom problematiziraju nestabilnost odnosa i usamljenost. Većina autora u ovoj cjelini iste je generacije i većina ih je (Winton, Condon, Bradley, Perlaman) stekla ime u SAD–u. James Bradley autor je generacijske antologije kratke priče pod naslovom The Blur gdje u (skoro) programatskom predgovoru piše o novoj generaciji kojoj je bitna odrednica različitost od prethodnika, izrazita individualnost i energija. U toj antologiji objavljeni su neki od radova gotovo svih autora iz drugog dijela izbora, osim Wintona, te Falconer i Costello, autorica koje su nešto starije i govore o dva vrlo različita tipa »naših rana«. Chi Vu, Nick Earls i Christos Tsiolkas također su zastupljeni u navedenoj antologiji, ali se njihovi radovi pojavljuju u trećem dijelu ovog izbora koji govori o drugosti definiranoj različitom kulturnom baštinom, odnosno otpadništvom od baština prema kojima se odnose (Tsiolkas). Ti autori također pripadaju onom dijelu australskih mlađih pisaca koji su pridonijeli novoj dinamici australske književnosti i u međunarodnim je kritičarskim krugovima doveli na mjesto slično onom koje već desetak godina imaju australski filmaši.
U treću cjelinu okupljene su dakle antologijske priče o drukčijoj Australiji i drukčijem australskom rukopisu. Uz već navedene autore iz Blura (Zamućenost), tu je priča Davida Brooksa koja je po svojoj fizionomiji sličnija Sudetinom Moru negoli ostalim pričama iz ovog izbora. Tu se nalaze i zanimljive priče Liama Davisona i Lukea Daviesa, još jednog pripadnika naraštaja pripovjedača rođenih ranih šezdesetih. Kod Nicka Earlsa raspravlja se o pitanju gubitka identiteta, individualnog i šireg. Izbor završava neobično snažnom urbanom pričom Christosa Tsiolkasa koja progovara o melburnškoj ulici i na neki način zatvara krug otvoren sydneyskom pričom Fione McGregor. A o tome da stvari ovdje stvarno doista i jesu drukčije, govori priča Chi Vu po kojoj je i naslovljena ova tematska cjelina. No više nego na tu priču, ta drugost odnosi se na priču Delie Falconer Republika ljubavi. Ta je priča nastala nešto prije Careyeva romana The True History of Kelly Gang (Prava povijest Kellyjeve bande), knjige za koju je dobio Booker Prize 2001. godine i u kojoj se također obrađuje tematika drumskog razbojnika iz pretprošlog stoljeća — Neda Kellyja.
Različitost oba ova književna djela koja tematiziraju Kellyja, sastoji se u progovaranju o još jednoj tabu temi »sretne zemlje«. Naime, i Carey i Falconer povijest »australskog Čaruge« smještaju u kontekst proganjanja Iraca sredinom pretprošlog stoljeća i antagonizma prema katolicima u ta vremena, od stavljanja ljudi »izvan zakona« s mogućnošću da ih ubije tko god za tim osjeti potrebu, do »običnog« zatvaranja na temelju lažnih svjedočenja, oduzimanja zemlje, progona i proklinjanja s anglikanske propovjedaonice.
Priče Raymonoa Cortesea, Liama Davisona i Lukea Davisa nastavljaju se na tradiciju Careyeve priče u smislu uspostavljanja paralelnih svjetova i njihova odnošenja prema svijetu nestabilnosti i nemogućnosti identifikacije kao glavnim karakteristikama ovog kontinenta na kojem se (još uvijek) relativno dobro živi, ali se slabo (ili loše) bavi ideologijom.
S druge dakle strane gledano, Australija je (ipak) sretna zemlja. Nepregledna prostranstva, prirodne ljepote teško usporedive s drugim kontinentima, beskrajne plaže, planine, šume i legendarni »Outback«, čine ovaj kontinent doista atraktivnim. Osim toga, zemlja je u svojoj nestabilnosti ipak stabilnija od mnogih nacionalnih i tradicionalno stabilnih država. Nadam se da ovu naoko vrlo kontradiktornu i teško održivu tezu mogu poduprijeti pričama izabranim u Antologiji.
I još nešto: sustavnija antologija suvremene australske priče trebala je započeti s Patrickom Whiteom i Halom Porterom, australskim ekvivalentima Krleži i Marinkoviću.8 No s obzirom na koncepciju niza antologija u sklopu kojih se nalazi i ova australska, teško sam se odlučio i na autore rođene tridesetih i četrdesetih godina prošlog stoljeća, a o starijima nisam ni razmišljao. I ton ovog uvodnog pregleda uvjetovan je koncepcijom cijele biblioteke u kojoj ova antologija izlazi.9
Dopunska literatura
Craven, Peter: The Oxford Guide to Contemporary World Literature — »Australia«. Urednik John Sturrock. Oxford and London: Oxford University Press.
Mackay, Hugh: Reinventing Australia (The mind and mood of Australia in the 90’s). Sydney: Angus & Robertson Publishers, 1993.
Richard, John: Australia, A Cultural History. London and New York: Longman, 1992.
Škvorc, Boris: Peter Carey i suvremena australska proza. Zagreb: Quorum, 4/2001.
Willbanks, Ray: Speaking Wolumes, Australian Writers and Their Works. Austin: Texas University Press, 1997.
1
Izdavači se u Australiji rijetko odvažuju na tiskanje zbirki kratkih priča. Naravno, izuzetak su etablirani autori poput Maloufa, Careya, Wintona ili Moorhousea.
2
Australske antologije devedesetih i dvijetisućitih uglavnom su tematske: ‘guy writing’, ‘ljetne priče’, etničke priče ili generacijski nastupi ‘grunge’ proze i ‘ženskog pisma’.
3
Ovo je za svrhu ovog pregleda adaptirani uvod iz knjige B. Škvorc: Nema afrodizijaka do usamljenosti: Antologija australske kratke priče, Zagreb, 2004.
4
Podatak iz istraživanja Agencije Ujedinjenih naroda 2000. godine.
5
Također je za pitanje književnog uvrštavanja nejasno i to kako postupiti prema autoru kao što je J. M. Coetzee, južnoafrički nobelovac koji se prije desetak godina trajno nastanio u Adelaideu. Dok se N. Shakeaspeare, rođen i odrastao u Engleskoj, s lakoćom uvrštava među australske pisce, oko Coetzeea postoji dosta nedoumica.
*
Clarence Brown: The Portable Twentieth–Century Russian Reader. London: Penguin Books, 1993, str. xvii, prev. au.
6
Usp. s K. Bagić: Goli grad. Antologija hrvatske kratke priče. Zagreb: 2003.
7
Ovo je aluzija na priču Stevena Pearla pod naslovom Naše rane smo mi.
8
Za pregled australske priče koja seže i u prošlo stoljeće v. V. Boban: Australske kratke priče, Zagreb, 2003.
9
Knjiga je pripremljena za niz pod naslovom Živi jezici, u izdanju Naklade MD.
Izvor: Kolo 2, 2004.