Četrdeset dana i četrdeset noći

Izabrani izraelski narod 40 je godina lutao pustinjom dok ga Gospodin nije uveo u obećanu zemlju, a prema Svetom pismu i Krist je u pustinji proveo 40 dana i 40 noći prije početka javnog djelovanja. Stoga se kršćani pozivaju na 40-dnevnu pripravu za veliku svetkovinu Uskrsa. Ranije bi i Došašće trajalo 40 dana, a počinjalo bi na blagdan sv. Martina (Martinje) 11. studenog. No, vrijeme priprave za Božić u današnjoj liturgijskoj godini svedeno je na četiri nedjelje.

Period od 40 dana, dakle, bremenit je simbolikom. No kad nam tko pred oči donese kalendar, stvari postaju pomalo nejasne. Ako za primjer uzmemo ovu kalendarsku godinu, svatko će moći vidjeti da Korizma traje od 1. ožujka do 16. travnja – od Pepelnice do Uskrsa. Taj period međutim ne obuhvaća 40 kalendarskih dana. Kako onda pomiriti ovaj broj sa stvarnim trajanjem Korizme?

Priprava za Uskrs

Uglavnom se tvrdi kako Korizma traje samo do nedjelje Cvjetnice, kad se Crkva sjeća Isusova svečanog ulaska u Jeruzalem, tjedan dana prije Uskrsa. U tom slučaju, pak, Veliki se tjedan tretira kao posebno liturgijsko vrijeme, iako zapravo ti dani pripadaju Korizmi. Drugo shvaćanje objašnjava da Korizma traje do samog Uskrsa, s tim da se u kalendarskom shvaćanju izuzimaju korizmene nedjelje (pet korizmenih i nedjelja Cvjetnice), jer su one kao i svaka druga nedjelja u godini po svojoj biti tjedni Uskrs. Stoga na te dane ne treba postiti niti činiti djela pokore. Kao što Uskrs predstavlja vrhunac Isusova otkupiteljskog čina, tako i nedjelja predstavlja vrhunac tjedna, jer je Krist od mrtvih ustao upravo u osvit prvoga dana u tjednu (Mt 28,1). Kako bi se naglasila teološka važnost tzv. svetog ili pashalnog trodnevlja (triduum sacrum), neki opet tvrde da Korizma zapravo počinje tek na prvu korizmenu nedjelju, a završava uoči Velikog četvrtka. Premda se ovdje ispravno naglašava važnost osobitog trodnevlja pred Uskrs, ipak postoji nedostatak u tumačenju, jer Korizma počinje već Čistom srijedom. Suvremeni teolozi uglavnom se drže prvog objašnjenja, označujući Veliki tjedan kao posebno vrijeme.

Ipak, 40-dnevna Korizma nije uvijek bila jedini vid priprave za Uskrs. Ranije je u tradiciji Crkve postojala septuagesima (sedamdesetnica). To bismo vrijeme mogli nazvati i pretkorizmeno vrijeme. U Rimskom misalu bila je predviđena ljubičasta liturgijska odjeća uz izostavljanje pjesama Slava i Aleluja u obredima. Tradicija Sedamdesetnice dokinuta je s Drugim vatikanskim koncilom, kad je kao vrijeme priprave za Usrks određena Korizma, s početkom na srijedu Pepelnicu.

Vrijeme posta i nemrsa

Izravna veza s vremenom koje je Isus proveo u pustinji poziva kršćane na djelovanje. U 40 dana Korizme treba se pokrenuti, pomjeriti se s mjesta i učiniti dobro djelo. Crkva poziva na češću molitvu i sudjelovanje na pobožnostima Križnog puta te na davanje milostinje. U našem je narodu uz to izražena želja za pokorom u vidu posta. Zanimljivo, zbog srednjovjekovne tradicije posta i nemrsa u Korizmi nastao je običaj da se na pokladni utorak pripremaju slastice s jajima i mlijekom, poput primjerice krafni (njem. Krapfen), kako bi se te namirnice potrošile prije početka Korizme. Otuda potječu francuski naziv za pokladni utorak Mardi Gras (debeli utorak) ili engleski pancake Tuesday (utorak palačinki).

Zakonik kanonskog prava propisivao je do 1960-ih post svakog petka u godini, u znak sjećanja na Kristovu muku. To se osobito odnosilo na korizmene petke. Suvremeni propisi o postu često se nadopunjuju i posebnim djelima pokore, poput davanja milostinje, posebnih molitava za pokojne ili pak sudjelovanja na pobožnosti Križnog puta. Ipak, postoje dva dana kad Crkva svojim vjernicima propisuje post i nemrs. To su Čista srijeda, kojom počinje Korizma, i Veliki petak, dan Gospodnje muke. Uz to su do Drugog vatikanskog koncila bili propisani postovi uoči većih svetkovina tijekom liturgijske godine, primjerice pred Duhove, na Badnjak i slično.

U vezi s ovom tematikom, osobito je značajan biblijski izvještaj o Isusovu boravku u pustinji, koji je uslijedio odmah nakon Isusova krštenja na Jordanu, a donose ga Luka (4,1-13), Matej (4,1-11) i Marko (1,12-13). U sva tri izvještaja govori se o tomu da je Isusa u pustinji kušao đavao. Naime, nakon 40 dana provedenih u postu, Isus je ogladnio. Đavao mu prilazi najprije s izazovom da kamenje pretvori u kruh i da jede, a na tu kušnju Isus odgovara da čovjek ne živi samo o kruhu, nego o svakoj riječi što izlazi iz Božjih usta. Nadalje mu đavao pokazuje sva kraljevstva zemlje, koja bi mu, navodno, dao, samo ako mu se pokloni. Ali Isus odgovara starozavjetnom zapovijedi da se jedino Gospodinu Bogu treba klanjati i služiti mu. U trećoj kušnji đavao poziva Isusa da se baci s Hrama, kako bi mu svi ljudi povjerovali da je Božji sin, no Isus ni ovaj put ne podliježe njegovu nagovaranju, pa mu govori da ne treba iskušavati Gospodina, Boga svoga.

Nakon vremena provedenog u pustinji, Isus se vratio u Galileju, gdje je započeo javno djelovanje. Pomalo čudno, jer se očekivalo da će Mesija djelovati u Jeruzalemu, u svetom gradu židovstva. A Isus izabire „poganski kraj”, i to kako bi se ispunilo pismo, kako veli evanđelist Matej. Prorok Izaija, naime, izrekao je svojevremeno čudno proroštvo o , koje nitko nije mogao razumjeti, a Isus mu daje ispunjenje: „Narod koji je u tmini hodio svjetlost vidje veliku, onima što mrkli kraj smrti obitavahu svjetlost jarka osvanu.” Isus ide među ljude koji nisu najbolji židovi, nisu uvijek bili vjerni Bogu, nego su im uglavnom bili draži novac, idoli i slava, a upravo je te prolazne stvari u sebi nadjačao Isus u pustinji. Ondje naviješta novu vladavinu, svijet novog čovjeka. Tu stvarnost Pavao opisuje riječima „staro uminu, novo, gle, nasta!” (2 Kor 5,17).

Isusov boravak u pustinji dakle nije bio svrha samom sebi. On ne bi imao smisla da se Isus nije vratio iz pustinje, odabrao grube, ali u teškim situacijama vrlo strpljive ribare, i započeo javno djelovanje. Učinio je iskorak i započeo navještaj radosne vijesti.

Jednako tako, vrijeme Korizme sa svim odricanjima i djelima milosrđa ne nalazi smisao u sebi. Nakon 40 dana posta i pokore svaki bi kršćanin trebao biti spreman za svojevrsno „javno djelovanje”, s pogledom uprtim u novu stvarnost, u Božje kraljevstvo. Moći će, svatko prema svojim okolnostima i mogućnostima, nadvladati kušnje koje je i Krist imao – pomoći će čovjeku u nevolji, u teškoj financijskoj situaciji i u potrebi, bez ljubomornog čuvanja novca „za crne dane”, jer blaženije je davati nego primati. Tako će se vježbati u kreposti odricanja i prekinuti navezanost na novac i materijalno. Moći će odbaciti svoje idole i besprijekorno se predati Bogu, koji je uvijek vjeran svojim obećanjima. On je „Bog prisutni”, koji čeka da ga zazovemo – ako smo čista srca i vršimo Božju volju, on će i odgovoriti, a na molitvu će uzvratiti obilato. Također, moći će nadići želju za ovozemaljskom slavom, jer zna da ga u nebeskom kraljevstvu čeka vječna slava u zajedništvu s Bogom. Sve je to moguće ako se kršćanin opredijeli za Krista.

Bog želi da baš u ovoj Korizmi svatko nadiđe sama sebe i odbaci sve što ga priječi da se pripravi za Uskrs, za život u punini i da odlučno odgovori kušnjama koje donosi život, vršeći Božju volju. Jer kršćani ne smiju zaboraviti da je Krist, koji je za nas bio kušan, trpio i bio ubijen, doista i uskrsnuo za nas. To je već dovoljan razlog da uvijek budu radosni.

Ovu Korizmu svatko može učiniti plodnom za svoj život tako što će nakon vremena priprave promijeniti sama sebe i odgovoriti na uvijek svjež Kristov poziv na obraćenje. Jer nakon priprave slijedi nešto puno veće i značajnije, vrijeme koje će posvetiti dobru drugoga i ostvarenju Božjeg kraljevstva već ovdje, na zemlji. A kad postane teško, dobro je prisjetiti se da je Krist, uvijek živ, svojim životom i smrću pokazao da uvijek treba odabrati teži put i uska vrata. Jer nagrada će biti – život u punini.