Priziv savjesti – znak svijesti

U bolničkom trileru prema kojem je snimljen i uznemirujući film „Ljudožder vegetarijanac“, ginekologa i pisca Ive Balenovića, glavni lik Mrkan kaže: „Ginekolog s prigovorom savjesti je kao ljudožder vegetarijanac“ aludirajući na kolegu Bantića. Prije toga ga opisuje: „Veliki protivnik abortusa. Doslovni hipokratovac“ a potom nastavlja: „Imao je uvijek sto i jedno pitanje. Nisam ga mogao smisliti jer je izlazio na prve rokove. Nisam ga mogao smisliti jer je dobio Dekanovu i Rektorovu nagradu. Nisam ga mogao smisliti jer je stalno hodao s gomilom papira i raspravljao o medicini.“ U jednome intervjuu za T-portal autor Balenović reći će: „Što se tiče priziva savjesti, ako je iskren, to poštujem, ali ima ljudi koji imaju priziv savjesti u redovno radno vrijeme, a u dežurstvu ga izgube.” No što je zapravo priziv savjesti, tko se priziva, na što i zašto?

Pojam savjesti, koliko znamo, antičkog je podrijetla. Pojavljuje se u stoičkoj misli a potom su je tematizirale kršćanska filozofija i duhovnost. Prijevod je latinske riječi con-scientia što je opet prijevod grčke riječi syn-eidesis. I jedno i drugo znači su-znanje odnosno sa-znanje. Prema izvorima, prijevod potječe od Cicerona. Hrvatska riječ savjest, jezično gledano, isto je što i svijest – samo se u prvoj poluglas vokalizirao. Savjest je, dakle, najuže vezana uz znanje i svijest. Proizlazi iz spoznaje nečega objektivnog, znanja o tome, i slobode da se uz to pristane. Demokrat ju određuje kao urođenu sposobnost kojom čovjek spoznaje moralni zakon. Viktor Frankl nazvat će ju organom smisla. Ispada da je ona jedan od alata za koje je čovjek predodređen, sposobnost koja se može aktivirati, ali i zakržljati – ovisno koliko ju se vježba i upotrjebljava. U svakom slučaju, čovjek je savjestan onoliko koliko je razvio ono specifično ljudsko u sebi – spoznaju, slobodu i moral. Dr. Mrkan, glavni lik romana Ljudožder Vegetarijanac, na ovo bi vjerojatno odgovorio da se od nečega mora živjeti – kao što se i dr. Balenović nije okrenuo isključivo pisanju jer se od njega, kako kaže, ne može živjeti. No ostavimo to zasad postrani. Stvar je zapravo u tome da neko moralno načelo  – npr. da se život spašava a ne oduzima, da se liječi bolesne i štiti krhkije – shvati i prihvati kao objektivno obvezujuće te postane dio čovjeka. Kako izvorni grčki korijen sugerira, savjest je uviđanje. O njezinom podrijetlu postoje brojne teorije. Koje god se od njih držali – od one da je savjest glas Božji u nama preko onih koje kažu da je ona nalog zakonodavstva volje autonomnog uma ili plod empatije – jasno je da je čovjek ima. Ukoliko je odnjegovao ljudskost, naravno. Jer jedini je način da moralna pravila kojima su nas učili doista profunkcioniraju jest da postanu dio nas. Tražiti od osobe je se odrekne ili ju ignorira značilo bi tražiti da se odrekne svoje ljudskosti.

U kršćanskom je ranom novom vijeku vrijedilo političko pravilo: Cuius regio, eius religio. Onaj tko vladao nad nekim područjem nametnuo bi svoja religijska vjerovanja tom području. O tome što je istinito i moralno odlučivao bi vladar. Pa ipak, kako mišljenje i volja vladara nije nikakvo jamstvo moralne istine, još se u biblijskoj Knjizi o Makabejcima izvještava o majci i sedmorici sinova te starcu Eleazaru koji su odbili pokoriti se volji helenističkog vladara i jesti svinjetinu, što im je vjera – identitet – branila. Netko bi mogao reći da uzdržavanje od svinjetine nije vrijedno smrti u mukama, ali bila je stvar principa – ne pokoriti se onome čiji je jedini argument gruba sila, pa i pod cijenu života. Biblijske osobe poput Stjepana prvomučenika, apostola, i daljnjih kršćanskih mučenika, kao i sam Isus, primjeri su nešto šire shvaćenoga priziva savjesti: svjesnoga nepoštivanja zakona koji je nespojiv s osobnim moralnim uvjerenjima tj. identitetom. Sofoklova Antigona, pokopavši brata, suprotstavlja se kralju Kreontu koji joj jasno daje do znanja da je njegova riječ zakon („Tu mi nećeš vladat za života mog“;) argumentom da je božanski, prirodni moralni zakon iznad pozitivnog, kontingentnog zakona: „A znamo li što bozi misle o svem tom?“ Sokrat, kojemu je bilo jasno da će biti osuđen na smrt ustraje li u nepriznavanju krivnje, kao duhovnu oporuku ostavlja misao da život bez misaonog propitivanja nije vrijedan življenja. Naprotiv, jedino dobro koje životu daje težinu i smisao neprestano je preispitivanje savjesti o tome što je moralna istina, smatra Sokrat. Na ovo bi se moglo odgovoriti – kad bi svatko neprestano stavljao u pitanje politički zakon i dao si pravo da ga zaobiđe jer ga na to nuka savjest – politički bi zakon izgubio snagu i nijedna zajednica ne bi mogla funkcionirati! To je točno. Priziv savjesti nije kolektivno, nego individualno pravo. Vrijedi jedino ako se temelji na važnom moralnom načelu općenitijem od političkoga zakona koji predviđa ovo ili ono. Slastičar koji bi odbio prodati kupcu šaumpitu jer smatra nemoralnim trovati ljude rafiniranim šećerima ne bi se mogao legitimno prizvati na savjest. Kao i uvijek – pitanje je gdje povući granicu. Toga je problema bio svjestan već Thomas Hobbes koji je svjedočio žestokom građanskom ratu u Engleskoj. Zaključio je kako nije dobro sa se duh zakona suprotstavlja duhu moralne savjesti građana. Umjesto da politička vlast države i duhovna vlast Crkve budu razdvojene, kako savjesti građana (podanika) koji su i vjernici ne bi bila podvojena, dobro je da politički vladar bude i poglavar Crkve. Tako je i bilo, barem što se Engleske tiče. Takvo se rješenja tijekom povijesti nije pokazalo dobrim i na Zapadu je napušteno. To, međutim, društvo stavlja u dinamičnu situaciju: religijska, filozofska i druga uvjerenja građana mogu se razlikovati od normi koje proklamira trenutno važeći zakon.

Priziv savjesti danas je međunarodno priznato moralno pravo. Ima u sebi nešto paradoksno: zakon omogućuje pojedincu da se usprotivi uobičajenim pravilima neke prakse, pa i samom zakonu. No to je duboko utemeljeno u jednostavnoj činjenici da ne postoji jamstvo da je bilo koji pozitivan zakon moralno ispravan – samo zato što ga je legalno odabran zakonodavac donio. U liberalnoj demokraciji taj problem možemo nazvati paradoksom većine: u pluralističkom društvu, čak i ako pretpostavimo da zakoni odražavaju uvjerenja većine, nema jamstva da je većina u pravu glede ispravnosti prakse poput pobačaja ili odobravanju ratnog pohoda samo zato što je većina. Iako teoretičari suvremenih pluralističkih demokracija poput J. Rawlsa, J. Habermasa i R. Rortyja drže da je konsenzus većine, nakon javne rasprave, jedini način da utvrdimo prihvatljiva moralna pravila – kritičari poput Ch. Taylora i J. Finnisa ističu da je konsenzus često stvar duha vremena; javno mnijenje formira se prema intelektualnim trendovima što ne implicira da su istiniti. Teoretičar prava H. Kelsen ide čak tako daleko da tvrdi da ne možemo znati je li nešto objektivno moralno ili ne; možemo jedino utvrditi slaže li se većina s time. Ostalo za legitimnost zakona nije ni relevantno, zaključuje. Međutim, čovjeka kojemu je stalo do bilo koga ili bilo čega itekako zanima je li ono što zakon nalaže ispravno u sebi ili nije. Ako je pozitivni zakon utemeljen jedino u volji većine ili moćne elite, a ne u dobrim razlozima, nije legitiman i ne treba ga slijediti. Svaki se pokret otpora i građanske neposlušnosti tijekom povijesti vodio ovom logikom, a upravo su otpor i žrtve pojedinaca i mijenjali položaj obespravljenih.

Povijest priziva savjesti kao prava, međutim, datira od Drugoga svjetskoga rata. Kao ljudsko pravo priziv je savjesti priznat nakon katalizatorskih nürnberških procesa. Opća deklaracija ljudskih prava UN-a iz 1948. godine, u članku 18. sadrži proglašenje slobode savjesti univerzalnim ljudskim pravom. Pravno rečeno, proizlazi iz “prava na autonomiju, identitet, privatnost i dostojanstvo” . Međutim, može se reći da čovjek nema pravo na autonomiju, nego je već autonoman ukoliko je umno i slobodno biće. To je jedino pod pritiskom sile moguće zanijekati. Etički gledano, priziv savjesti moralno pravo jer proizlazi iz moralne dužnosti. Dio je slobode mišljenja i uvjerenja. Da bi priziv savjesti bio legitiman, mora se zasnivati na moralnim nače­lima pojedinca koji shvaća značenje pravnih normi, a ne na osobnim interesima. S druge strane, neki ističu kako je bitno da pravo pojedinca ne ugrožava ili isključuje prava drugih ljudi. Individualno je i ograničeno pravo (Iako Rezolucija Vijeća Europe iz 2010. uključuje i pravne osobe).

Sloboda savjesti zajamčena je Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, gdje se u čl. 9.1. propisuje: „svatko ima pravo na slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi”. Ustav Republike Hrvatske u čl. 40. sadržava odredbu:„Jamči se sloboda savjesti i vjeroispovijedi i slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja.“ Rijetke zemlje u svome zakonodavstvu ne priznaju priziv savjesti poput Češke, Finske, Islanda i Bugarske, no priziv savjesti smatra se bitnim kriterijem za ocjenu kvalitete modernog demokratskog pravnog sustava. Danas je kao koncept ustaljen i u znanosti. Parlamentarna skupština Vijeća Europe utvrdila je pravo na priziv savjesti u medicini Rezolucijom 1763 iz 2010. godine. U točki 1. Rezolucije, među ostalim, stoji da niti jedna pravna ili fizička osoba neće biti podvrgnuta prisi­li, neće se držati odgovornom niti će se na bilo koji način diskriminirati ako odbije izvršiti pobačaj ili eutanaziju.  Hrvatski Zakon o liječništvu, Zakon o sestrinstvu, Zakon o dentalnoj medicine, Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji, Etički kodeks primalje, Kodeks ljekarničke etike i deontologije jamče pravo na priziv savjesti, uz uvjet da se pacijentu osigura zahvat dopušten zakonom.

U medijskoj se, a gdjekad i stručnoj raspravi, kao argument u prilog ograničenja priziva savjesti u liječništvu i farmaciji navodi nekoliko argumenata: da ginekološka i farmaceutska profesija podrazumijevaju zahvate koji uključuju abortus te da “je dužnost profesionalca poštivati utvrđenu definiciju usluge reproduktivnog zdravstva, a ne je krivo interpretirati na temelju osobnih uvjerenja”, kao što u jednome članku piše dr. Jasenka Grujić.  Dr. Grujić gleda na pobačaj kao na “medicinski zahvat”,  uslugu na koju građanka po zakonu ima pravo. Također ističe kako smatra da svrha spolnog odnosa nije isključivo reprodukcija i da ljudi imaju pravo na spolni užitak. Dvakako, radi se o shvaćanju čovjeka i njegove spolnosti u jednom određenom svjetonazoru. To je shvaćanje reducirano, budući da je spolnost osim s užitkom biološki  povezana s reprodukcijom i bioraznolikošću, a kulturno s emocijama i složenim međuosobnim odnosima poput ljubavne veze, roditeljstva,  itd. Razni svjetonazori ipak imaju nešto zajedničko – uvjerenje da je čovjek slobodno i odgovorno biće. Glede pravila struke, treba upitati što su zdravstvo, medicina i farmacija te koja im temeljna svrha. Koja temeljna pravila konstituiraju struku? Medicina postoji radi liječenja, prevencije i rehabilitacije a temeljno joj je hipokratovsko načelo zaštita života i zdravlja od početka do kraja. Konsenzus medicine i biologije o početku ljudskog života jasan je – kao što pokazuju i odgovori medicinskih fakulteta u RH na upit Ustavnoga suda – počinje začećem. U brojnim je zemljama pobačaj na zahtjev legalan  do određenog stadija trudnoće – od Sovjetskoga saveza koji ga je ozakonio 1920., do SAD-a gdje je ozakonjen 1973., do Irske gdje je ozakonjen tek prošle godine, pa sve do Poljske i Malte gdje je gotovo u svim slučajevima ilegalan. Temu dodatno usložnjava vrlo široka definicija zdravlja Svjetske zdravstvene organizacije iz 1948. prema kojoj ono “nije tek odsutnost bolesti i nemoći, nego stanje potpunoga tjelesnoga, duševnog i društvenog blagostanja.” Na ovo se određenje komentatori često pozivaju. I legalnost pobačaja izvodi se iz prava na privatnost i prava na zdravlje. Problem je s ovim određenjem što, prema njemu, teško da je itko ikada bio i da će biti zdrav. Gotovo se svi slažu da je pobačaj negativna pojava, društveno zlo, ali o njegovoj etičkoj opravdanosti nema konsenzusa: on ostaje jedan od najsloženijih i natježih (bio)etičkih prijepora. Pobačajem se usmrćuje ljudsko biće – premda ne dijele svi isto mišljenje oko toga je li ono već moralni objekt i pravni subjekt. Malo je pitanja na koja ljudi tako emotivno i angažirano reagiraju. Poznato je i da pobačaj može imati negativne medicinske posljedice za ženu. Medicinski fakulteti u Hrvatskoj ističu da, ako se ne radi o ugrozi majčina života i zdravlja, nema medicinskoga opravdanja za pobačaj zdrave trudnice jer trudnoća nije bolest. Temeljna svrha ginekologije nije izvoditi artificijelne pobačaje zdravih trudnica, iako pozitivni zakon to dopušta. Liječnik može i smije odbiti to učiniti. U farmaciji je problem složeniji jer se oralna kontracepcija ponekad prepisuje kao lijek za određena oboljenja, a ne radi pobačaja. Budući da ona može imati abortivni učinak, farmaceut se s pravom može prizvati na savjest. Protuargument ad hominem koji se ponekad čuje, primjerice od dr. Hrvoja Jurića, jest da ginekolozi koji se u javnim bolnicama pozivaju na savjest i odbijaju vršiti pobačaje, to čine u privatnim klinikama za novac. Tvrdnja je na mjestu, ali ne dokazuje ništa osim moralnoga licemjerja i korupcije koja je utkana u sve pore hrvatskoga društva i, nažalost, u zdravstvo. O tome je u svojim tekstovima javnost pokušao osvijestiti već spomenuti dr. Balenović. Treba dodati da pitanje pobačaja nije prvenstveno religijsko i pravno, nego suštinski zanstveno i etičko pitanje. Čuveni američki ginekolog B. Nathanson nije se od strastvenog zagovornika okrenuo u protivnika pobačaja zahvaljujući duhovnom obraćenju, nego – otkriću ultrazvuka.

Na kraju – što je smisao priziva savjesti? Njegova je najveća snaga upravo staviti zakon u pitanje u ime dubljeg, općenitijeg zakona. Tajna priziva savjesti u ovome je: svaki zakon može biti u krivu. Klauzula priziva savjesti čak može ukazati i na potrebu promjene zakona. Dosljedan prigovor savjesti, čak i ako je pravno zajamčen, košta: podrške kolega, medijskog linča i još koječega. Hrabri ljudi plaćaju cijenu. Svaki čin pozivanja na savjest šalje snažnu poruku i poziva na propitivanje – počevši od građana koji su skrivali članove progonjenih manjina i pomagali im, Jehovinih svjedoka koji su odbijali služiti vojni rok i čamili po američkim zatvorima u doba opće vojne obveze, do Muhammeda Alija koji je zbog odbijanja ratovanja u Vijetnamu (iako mu muslimanska vjera to nije zabranjivala) proveo pet godina u zatvoru i ostao bez naslova svjetskoga prvaka, preko adventista i bolničara Dessmonda Dossa koji je u Drugom svjetskom ratu postao prvi vojnik s prizivom savjesti koji je dobio najviša odličja za hrabrost, kojega je nedavno proslavio Mel Gibson filmom Greben spašenih, pa sve do nepoznatih prizivača o kojima mediji ne govore.

Svaki građanin, ma koja da su njegova uvjerenja, treba poznavati svoja prava – ali  i odgovornosti. Svoja uvjerenja neka javno iznosi mirno i odlučno. Ako je na tržištu ideja danas moguće naći sva moguća stajališta o svemu, na ponudi moraju biti i različita stajališta o moralnoj ispravnosti pobačaja. Prije svega, treba inzistirati na točnosti podataka i znanstvenoj akribiji te njegovati istraživački pristup. Treba ustrajati na argumentima i logičkoj konzistentnosti te raskrinkavati demagoške doskočice kojima se nastoji činiti slabiji razlog jačim. A najvažnije je, da bi priziv savjesti bio legitiman i imao moralnu snagu, biti praktično dosljedan onome na što se prizivamo.