Operacija Oluja (4. kolovoza − 7. kolovoza 1995.) je velika vojno-redarstvena operacija u kojoj su Hrvatska vojska i policija oslobodile okupirana područja Republike Hrvatske pod nadzorom pobunjenih Srba, na kojima je bila uspostavljena paradržava Republika Srpska Krajina bez ikakvog međunarodnog priznanja. Operacijom je vraćen u hrvatski ustavno-pravni poredak cijeli okupirani teritorij osim istočne Slavonije; međutim će ta i nekoliko narednih pobjeda Hrvatske vojske stvoriti uvjete u kojima je od siječnja 1996. godine započeo proces mirne reintegracije Hrvatskog Podunavlja.
Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=Mhq5VVEUVeM
Oluja je, uz operaciju Bljesak, ključna akcija koja je dovela do kraja Domovinskog rata. U operaciji je oslobođeno 10.400 četvornih kilometara ili 18,4 posto ukupne površine Hrvatske.
Srpska strana je tijekom 1994. godine bila pokrenula aktivnosti radi ovladavanja prostorom Bihaćke krajine – ovećeg, ali izoliranog područja pod kontrolom Armije BiH, koji je u velikoj mjeri sprječavao izravni kontakt između područja pod kontrolom Srba u Hrvatskoj i BiH. Izuzev što bi ostvarivanjem takvog cilja nastala humanitarna katastrofa koja bi zacijelo nadmašivala pokolj u Srebrenici izvršen krajem srpnja 1995., njime bi se zaokružio i učinio vojno održivim prostor planirane “Ujedinjene Republike Srpske” sa središtem u Banjoj Luci; istodobno bi područja Republike Hrvatske koja spajaju sjeverne i južne dijelove zemlje – primjerice je kod Karlovca bio pod kontrolom hrvatskih snaga pojas širine svega 10 kilometara – bila izložena topničkoj vatri sa srpskih položaja.
Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=vu5qvsloewU
Operacija Oluja je za svega jedan dan preduhitrila opsežnu operaciju vojski hrvatskih i bosanskih Srba pripremanu pod imenom Operacija Vaganj. Planirana srpska akcija trebala je angažirati glavne srpske snage – uključivo one iz istočnog dijela BiH popunjavane dragovoljcima iz Srbije – koje su u cijelosti bile spremne izvesti opsežni napad protiv postrojbi HV i HVO u pravcu Kupresa i Livna (iz pravca Banje Luke), te u pravcu doline Neretve i Metkovića(iz pravca istočne Hercegovine i Podrinja), kao i protiv postrojbi Armije BiH na području Zapadne Bosne. Operacija Oluja je posve omela te planove, a postrojbe bosanskih Srba pripremljene za Operaciju Vaganj – koje su se naposljetku pokazale znatno inferiornima Hrvatskoj vojsci – nisu uspjele zaustaviti ni napredovanje hrvatsko-bosanskih snaga na području BiH u kasnijoj Operaciji Maestral. Topništvo bosanskih Srba je raketiralo više hrvatskih gradova – od Županje do Dubrovnika.
Predsjednik samoproglašene Republike Srpske Krajine Milan Martić je već 4. kolovoza 1995. godine donio odluku br. 2-3113-1/96, kojom se zapovijeda evakuacija cjelokupnog “neborbenog” stanovništva iz RSK. Vojne snage Srpske Vojske Krajine su do kraja Operacije Oluja također odstupile na obližnje područje BiH pod srpskom kontrolom, a 5.000 vojnika iz sastava opkoljenog 21. kordunskog korpusa SVK pod zapovjedništvom pukovnika Čede Bulata položio je oružje pred HV.
Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=N8UiF5i6noQ
Neposredno nakon “Oluje” nastavljaju snage HV u suradnji s HVO i Armijom BiH napadne akcije protiv snaga bosanskih Srba u BiH (Operacija Maestral i potom Operacija Južni potez) i dolaze nadomak Banje Luke, te u situaciji kada prijeti potpuni poraz srpskih projekata zapadno od Drine biva, uz međunarodno posredovanje, sklopljeno trajnije primirje. Potom, u studenome 1995. godine, rat dobiva epilog u Daytonskom sporazumu koji uspostavlja trajniji mir.
Izvor: hr.wikipedia.org
Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=Rw87STLNfTw
Bleiburg [blại’burk] (slovenski Pliberk), grad u austrijskom dijelu Koruške uz granicu sa Slovenijom; 4043 st. (2015). Leži na rječici Bistrici (Feistritz) u zapadnom dijelu Celovačke zavale. Mjesto se razvilo oko pravokutnoga trga u središtu, u podnožju brda na kojem je Bleiburški grad (iz XII. st.; temeljito preuređen u XVII. st.). Kasnogotička župna crkva (1512; oltar iz XVIII. st.). Kulturno središte Slovenaca. Metalna i drvnoprerađivačka industrija; izrada rukavica.
U hrvatskoj povijesti važan po događajima s kraja II. svjetskog rata, poznatima kao bleiburška tragedija. Početkom svibnja 1945. veći dio hrvatskih oružanih snaga (domobranske i ustaške postrojbe) počele su se povlačiti prema austrijskoj granici u namjeri da se predaju zapadnim savezničkim snagama. Na tome ih je putu pratilo mnoštvo civilnoga stanovništva, koje je bježalo uglavnom iz straha od dolaska partizanskih jedinica. Smjer njihova kretanja bio je Celje, Slovenj Gradec, Dravograd, slovensko-austrijska granica, Bleiburg, gdje su se trebali predati britanskim snagama. Ispred Bleiburga zaustavila ih je britanska vojska, a uskoro potom opkolile su ih postrojbe Jugoslavenske armije. Pregovore s britanskim generalom Patrickom Scottom o predaji vodili su 15. svibnja u dvorcu Thurn-Valsassina general Ivo Herenčić i pukovnik Danijel Crljen, a ishod im je bio predavanje oružja pred Jugoslavenskom armijom. Po navodnom isteku roka za predaju, jugoslavenska vojska otvorila je vatru po hrvatskim opkoljenim vojnicima i civilima. Otpočela je predaja poraženih snaga s područja jugoslavenske države, među kojima su bili hrvatski vojnici, slovenski domobrani, crnogorski i srpski četnici. Prema izvješćima jugoslavenskih jedinica 15. i 16. svibnja kraj Bleiburga predalo se 95 000 vojnika bez civila. Dio zarobljenika pobijen je blizu Dravograda, Maribora i u drugim slovenskim mjestima. O broju poginulih u bleiburškoj tragediji još se i danas daju različite procjene. Pred preživjelima su bili dugi »marševi smrti«, poznati u literaturi kao križni put.
Izvor: eniklopedija.hr
Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=OLbcK3WqGyU
Đuro Vidmarović (1947.) je hrvatski književnik, povjesničar i likovni kritičar iz Zagreba. Bio je hrvatski politički dužnosnik i diplomat.
Objavio je više knjiga pjesama i književno-povijesnih raščlamba, osvrta i prikaza.
Prevodi sa ruskog i ukrajinskog jezika (Aleksandr Šimonovič Korotko, Jehuda Amihaj, Igor Bunič…) i ukrajinskog jezika (Serhij Hrabar (Sergij Volodimirovič Grabar), Stanislav Višenjskij, J. Oros…).
Bio je urednik nekoliko knjiga iz područja povijesti i književnosti (Ezra Ukrainčik, “Pjesništvo moliških Hrvata= Poesio de Molizaj Kroatoj” u suradnji sa Marijom Beloševići Antoniom Sammartinom).
Priredio je nekoliko antologija (sam ili u suradnji). Neka njegova djela su ušla u antologiju novije hrvatske marijanske lirike Duša duše hrvatske Nevena Jurice i Božidara Petrača.
Član je Glavnog odbora Matice hrvatske i Društva prijatelja glagoljice. Član je upravnog odbora Hrvatskog kulturnog vijeća.
2011. je godine bio predsjednikom povjerenstva za dodjelu nagrade Ksaver Šandor Gjalski.
Sudionik Večeri duhovne poezije u Perušiću Benkovačkom.
Na Laudato televiziji uređuje i vodi kulturnu emisiju Susret u Riječi koja se prikazuje nedjeljom u 20:00.
Piše za nekoliko časopisa, revija i zbornika, kao što su Marulić, Hrvatsko slovo, Hrvatski sjever, Podravski zbornik…
Bavi se ruskim i židovskim pjesništvom, pjesništvom Hrvata u Mađarskoj, gradišćanskim Hrvatima, poviješću Hrvata u Ukrajini, poviješću Ukrajine i sl..
Jedan je od “barakaša”, osnivača HDZ-a. Kao član te stranke, bio je u dva mandata saborskim zastupnikom. Od 1992. do 1994. bio je čelni čovjek zagrebačke organizacije HDZ-a. Četiri je godine bio hrvatski veleposlanik u Ukrajini. Na tu dužnost je postavljen 22. prosinca 1994., a na istoj je ostao do 1999. godine.
Izvor: hr.wikipedia.org
Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=sVaw4vXWMmg