Apel narodne volje rukovodstvu u državi Hrvatskoj: Para vrti, gdje burgija neće…

Naprosto, previše je izgubljeno nedužnih ljudskih života i u mnogobrojnim ratovima u kojima nismo trebali sudjelovati (Afganistan… pogibija mladoga 27 – godišnjeg hrvatskog vojnika), herojskim ovladavanjima nedavnim vatrenim stihijama (preminuće premladog 24 – godišnja mlada života), ovrhama,  deložacijama, suicidima, psihijatrijskim ustanovama, jezivom siromaštvu Hrvatske u 21. stoljeću.

Koliko samo svakoga dana  vidimo na hrvatskim ulicama strahovite prizore izgladnjelih osoba, kako u znoju lica svoga prevrću  kontejnere i kante za smeće.

U tome kontekstu, uzgredno je za spomenuti ispovijest jednoga beskućnika, koji je dnevno u svome kvartu otvarao 500 kanti za smeće, da bi našao nešto jestive hrane.

Zar je to Hrvatska koju želimo našim bližnjima, djeci, naraštajima….?

Nebrojene korupcionaške afere, izvan pameti rasprodaja prirodnih resursa (voda, bazične stanice (osobito 5 G mreža), primanje vojske migranata u punoj vojničkoj snazi i dobi, haranje po graničnim područjima i provale, pljačkanje, uznemiravanje stanovništva, otuđivanje materijalnih dobara, kulminirali su u međusobnim sukobima s hladnim oružjem, oskvrnjivanjem katoličkih svetinja, u svakome aspektu poražavajuća i labilna vanjska politika, neprijeporno diskutabilna unutarnja politika, masovne emigracije, pustošenje zemlje, Zakon o GMO proizvodima, odgojne vrednote koje bez ikakvih ustručavanja aludiraju na brutalnu hardcor pornografiju, kontaminiranje ideološkim spinovima medijskog prostora, konstantnim manipuliranjem javnim mijenjem (osobito statistikama), stranačkim pretrčavanjem u odnarođene stranačke tabore, egzibicije učestaloga mijenjanja dresova i potom kao tombola, zapošljavanje u državnim i gradskim firmama, svakodnevne ministarske akrobacije s nekretninama, autima, satovima, slikama, kolosalnim poljoprivrednim pogodovanjima, vozačima službenih automobila, navodnim fabriciranim  SMS – porukama, tajnim RBA – a računima, urušeni kataklizmični mirovinski sustav s umirovljenicima na samome rubu egzistencijskih provalija i nepreglednih ponora, umnogočemu toksični javni zdravstveni sustav pred bankrotom hitnih službi, ljekarni i 14 tisuća svake godine oboljelih od zloćudnih bolesti, zataškavanje sukoba interesa (orveloska grupa Borg – međugalaktička avantura Agrokor rodea i gonjenja stoke pod dirigentskim štapom i kandžijom umiljatih frontmena i proktologa  iz Banskih dvora i kvatrićkih bogova s Olimpa), onemogućavanje rada povjerenstva za interese, i – inim knezovima tame u službi svojih velikaških običaja, navika i staleža. Zbog toga su se toliko svojski trudili da ujedine plemensku svijest, i da napokon obore Zakon o podrijetlu imovine… Ah, gle čuda… ma, to je samo puka koincidencija, i ništa više. Uvijek je tako, zar ne… !?

Pravosuđe koje nam liči na ping – pong nekolicine partija, koje se s pravnim europskim stečevinama odnose, u ovisnosti tko imade jači zamah teniskog reketa, i naravno razornosti servisa, asa… I kao šlag, provizorno biranje sudaca Ustavnog suda po metodi (HDZ – SDP): ja tebi, ti meni, Po boji očiju, i osobitim partijskim zaslugama, znanju stranih jezika. U suštini, velebna je zasluga što si više neproduktivan, nesavjestan, neefikasan, bit ćeš višestruko bogatije nagrađivan. Zato smo na karti Europske unije, po svim mogućim i nemogućim tablicama, kriterijima, standardima uvjerljivo na predzadnjem, i vjerojatno uskoro svjetlosnom bzinom na posljednjem mjestu. Zemlja se demografski doslovno raspolovljuje, a zaslužni će opet po principu dubinskoga sondiranja svojih rektalnih uspinjača, upravo za to biti mnogostruko ovjenčani zelenkastim lovorima visokih europskih tronova: krunama, grimizom, insignijama i lentama. Ta nije uzalud stoljećima u narodu  opstala ona genijalna izreka: Para vrti, gdje burgija neće…

Zar nije sazrelo krajnje vrijeme da u Hrvatskoj sudstvo – počne biti sudstvo, i da ona jadnica prignuta dama Pravda (uspavana ljepotica DORH), počne vraćati osmijeh na ozlojađeno lice, nakon svih ovih godina ‘legalne’ pljačke, bešćutne otimačne poštena zarađena kruha radnicima demoliranih škverova i domoljuba ove lijepe zemljice Hrvatske.

Dok god se tajkuni hrvatskog društva i oni tzv. ugledni ‘časni’ poduzenici koji su svoj imetak stekli prerući lovu po kojekakvim firmama, jasno ne prokažu (makroi i svodnici) Lijepe naše, i ne završe tamo gdje im je mjesto u tamnim ropotarnicama povijesti, koje su ionako sami svojim nesavjesnim lopovlucima izabrali, neće biti niti p od pravne, pravične i pravedne države!

Mnoga tobožnja javna (konzervativna) lica, neumitno prodaju svoju vjeru za večeru.  Svakodnevno hine tobože neko demokršćanstvo, koje se svojski trude propagirati na javnoj društvenoj sceni, a zapravo skriveni iza kulisa, s kojekakvim sivim eminencijama, umišljenim vazalskim moćnicima i medijskim mogulima podrivaju svaku  vrednotu toga istoga kvazi demokršćanstva.

Svemu će tomu pomalo, i u skorašnje vrijeme vrlo brzo doći trnoviti kraj.

Jednom će se narod, i Hrvatska probuditi, i skinuti mrenu sa svojih usnulih očiju!

Biti će dovoljno malčice pojačati il’ pak smaniti dioptriju vidokruga, ovisno o potrebi promatrača koji promatraju urbanu džunglu i beskičmenjake koji su se sami ustoličili uz šačicu ehinokoka, trakavica i metilja. 

Upravo bismo sada trebali sjediniti raspršenu energiju i pokušati ostvariti što koheretniju harmonizaciju i homogenizaciju. I ne podleći. Pokleknuti. Odreći se. Izdati. Okrenuti leđa. Biti kukavice. Ne trebaju nam za to klonirani stranački snobovi i klijentizam, podanička kadroviranja, miljei, prostrani hodnici u kojma se jedino harlekini i drugi raznorazni fakini,  osjećaju značajni i njihove osebujne hortikultivirane (nasapunjane) plemićke frizure, u kojima su jedino  Oni bogomdani buržuji profitiraju (što u kolektivnom, tako i u induvidualnom smislu).

Raskrinkali su sami sebe već odavno, a svjetla njihovih pozornica i enormnih kvadrata vila, utvrda i zamaka, polako se gase, predstave se potiho završava, publika je već na izlaznim vratima kazališta. Ulaznice više ne vrijede  za njihovu mizernu teatrologiju, i loše skečeve, kamuflaže, ucelofanite stilske figure, srcedrapajuće lamentacije, žalopojke i jadikovke. I kao što je moja majka Ruža  kao dalekovidno oštroumna žena počesto proročki znala reći: I sirotinja mora nekad meso jesti…

Budite ljudi, i barem jednom pošteno, ako ne poradi nas, onda prvenstveno poradi samih sebe (jer ionako volite jedino sami sebe). Okorjeli lajbeci u svojim umjetno vakumiranim dramaturgijskim epizodama, koji misle (da su epicentar galaksije), i da je zemlja koju su hrvatski branitelji krvlju preskupo platili svaki komadićak, pedalj, nemilosrdno komadaju, neutaživo desetljećima eksploatiraju, trže, kalkuliraju, na čiji račun žive kao aristokratski velmože i feudalci, suptilno pretvarajući u svoje vlastite bankomate svaku uništenu tvornicu, obrt, OPG – e.

Duboko sam uvjeren da vas nije nikada, niti će vas ikada biti  sram, jer ste taj stid ušavši u Sabor (na prekrasnim vratima od kovanog željeza), već davno u sebi zatomili, prodali Faustu dušu. Ah, što je ostalo  u tim skamenjenim srcima. Ništa… Predragi krijumčari, šverceri, ekselencije, presvijetli lordovi, baruni i grofovi, kumordinari, vi svoju djecu šaljete u inozemstvo, a gdje ćemo Mi sa svojom, na povrtnjake, barake, gradilišta bez zlatnih american express stranačkih iskaznica.

Zar vam nije dodijalo da mijenjate uvjerenja brže od dima sagorijevanja cigareta…. ajde zar nije… pa do kada… koliko još… I mi, da vas smatramo pouzdanima, povjerljivima, zadnjom linijom otpora naspram nadirućega proždrljivoga mundijalizma, globalizma, i korporatizma… da budete naš izbor. Pobogu mili, koliko jedan čovjek mora biti zaslijepljen da ne prozrije Vaše farizejsko i zelotstvo, autarkiju i (ne)svrsishodnost… Koliko…