povodom teksta koji je dana 19.08.2019. godine objavljen u tiskanom izdanju Večernjeg lista i na web portalu Večernji.hr pod naslovom:  „Epilog rasističkog ispada: ‘Ministarstvo i Vlada dobro su reagirali, ona nije bilo tko’, sukladno čl. 56. i 57. Zakona o medijima, molim da objavite sljedeći

 Dana 19. kolovoza 2019. u tiskanom i web izdanju Večernjeg lista objavljen je članak autora Sandre Veljković pod nazivom :  „Epilog rasističkog ispada: ‘Ministarstvo i Vlada dobro su reagirali, ona nije bilo tko’ koji se odnosi na mene, Elizabetu Mađarević (dalje: E.M.).

U članku se za mene navodi da sam objavljivala ksenofobne, rasističke i homofobne izjave, te da sam svojim postupanjem počinila tešku povredu službeničke dužnosti. Također se u članku navodi da sam objavama na svojem privatnom, i za javnost zatvorenom, Facebook profilu izazvala diplomatski skandal, da je time hrvatska diplomacija doživjela svoj veliki debakl.

Osporavam i odbacujem sve gore navedene optužbe koje se iznose u članku, a koje se baziraju na tekstovima Indexova novinara Gordana Duhačeka. Ta teza o meni kao “rasistu” potječe upravo od tekstova novinara Duhačeka kojoj su se nekritički priklonili i Vaši novinari. Naime , tezu o rasizmu Indexov, a potom i Vaš novinar je utemeljio na postu sa zatvorenog privatnog Facebook profila koji glasi: „Pure and authenthic Europe. Just white Europeans as it used to be only 30 years ago in the whole Europe. This should be a good advertisement for vacations. One would think this is no longer possible but luckily it is”. Nažalost u Vašem tekstu se ne navodi moja objava u cijelosti što onemogućava prosječnom čitatelju da ispravno sagleda pravo stanje stvari.

Treba naglasiti sljedeće: prvo, ovo nije bio otvoreni Facebook profil, već zatvoreni (zaključani), privatni profil kojega sam dijelila s nekoliko stotina „frendova” i koji nije bio dostupan sveopćoj javnosti. Autora teksta ne poznajem niti je on bio među mojim „frendovima”. Netko se, dakle, neovlašteno poslužio mojim postovima i neovlašteno ih podijelio s autorom. U tom smislu sam i izjavila da je moj profil bio „hakiran”.

Drugo, moji stavovi na ovome mjestu, u zatvorenom profilu, iznosili su moje osobne refleksije, impresije, razmišljanja i vrijednosne sudove prema određenim društveno-političkim i inim pitanjima jer kao „zoon politikon” kakvom se smatram, želim biti misleće, političko biće koje barem unutar zatvorenog kruga ljudi može potaknuti raspravu i osvijetliti određena pitanja na drugačiji, često ne-mainstream način. Treće, smatram da i dalje živim u slobodnoj zemlji Hrvatskoj, ali i u slobodnoj Europi, gdje je sloboda mišljenja i izražavanja temelj iz kojega proistječe demokracija, kao i temeljno ljudsko pravo da putem logosa, riječi, budemo članovi jedne (političke) zajednice. Moje pravo da slobodno putem zatvorenog profila kao obična, privatna osoba iznosim vlastita razmišljanja i stavove te se u životu ostvarujem kao osoba E.M. ne može biti ograničeno time što sam inače po profesiji profesionalni diplomat te za vrijeme svojih službenih dužnosti provodim politiku Vlade RH. Osoba E.M. puno je više od diplomatkinje E.M. i smatram da tako posjedujem dostojanstvo koje mi nitko ne može oduzeti. Kao diplomatkinja E.M., od siječnja na mandatu u zemlji primateljici SR Njemačkoj, sve dužnosti sam uredno ispunjavala te (svojim) ponašanjem ni na koji način nisam ugrozila prijateljske odnose dvije zemlje, niti sam se na bilo koji način miješala u unutarnja pitanja zemlje primateljice, što je uređeno Zakonom o vanjskim poslovima, Bečkom konvencijom i Etičkim kodeksom. Dapače, nisam napravila ništa što bi na bilo koji način dovelo u pitanje moju naklonost prema zemlji u kojoj boravim i koju iznimno cijenim, a u kojoj sam studirala i u kojoj imam puno poznanika i kolega. Također, nisam prekršila niti jedan zakon, kako domaći tako i njemački, koji bi mogao dovesti u pitanje moju funkciju diplomatskog predstavnika srednje razine. Za vrijeme mog mandata ja sam diplomatsku dužnost ispunjavala časno i profesionalno, s ponosom da predstavljam svoju zemlju na najbolji mogući način slijedeći službenu politiku države. U javnim i službenim istupima uvijek sam pokušavala dati najbolju sliku vlastite zemlje i braniti nacionalne interese, u skladu sa službenim naputcima, te uspostaviti bolje odnose s njemačkim kolegama.

Četvrto, moj post, temeljem kojeg me se sada etiketira „rasisticom”, ovim atributom je nanio nemjerljivu štetu meni i mojoj obitelji, a što nije uzrokovano mojim pisanjem, već (zlo)namjernom medijskom konstrukcijom, pisan je tijekom odmora u stranoj zemlji na Mediteranu, a ne u Hrvatskoj, kako su zaključili mediji, a isti je svojevrsna impresija s ljetovanja na jednom otoku iz Jonskog mora koja je istovremeno probudila u meni sjetu, ali i radost uzrokovanu osjećajem autentičnosti mjesta na kojem se nalazim. Moj vrijednosni sud o tome što je autentična Europa (kakva je bila prije 30 g.) može se nekome sviđati, a nekome ne, ali nikako se ne može nazvati rasizmom niti je namjera bila takva. Ovaj post u neku je ruku ironična turistička razglednica, ne politički post, kao što uostalom kazuje treća rečenica („ovo bi trebala biti dobra reklama za odmor. Netko bi pomislio da to više nije moguće, ali nasreću jest”). Iznijeti vrijednosni sud o tome da mi se više sviđa određena koncepcija društva i autentičnost turističkog mjesta u kojemu se nalazim, što se između ostalog ogleda i u populaciji tog mjesta i autohtonosti stanovništva, nije rasizam niti se kao takav može okarakterizirati. Niti sam pozivala na mržnju protiv nekoga, niti sam organizirala linč na neku skupinu ljudi, što se, između ostalog, podrazumijeva pod rasizmom. Ne vidim ništa loše u tome da netko više voli autentično i tradicionalno društvo, naspram primjerice multikulturalnog društva. Ljudi vole poznato okružje u kojemu se osjećaju dobro i sigurno te nije nužno da je neki oblik multikulturalnog društva bolji od ostalih. U demokratskom društvu postoje različite koncepcije društva koje se propagiraju kroz politiku i medije. Je li multikulturalno društvo jedina „službena” koncepcija europskih društava te da li smijemo iskazivati protivan stav? Ukoliko to jest tako, tada ne živimo u slobodnom društvu, a ljude poput mene se olako denuncira kao rasiste, ksenofobe i ostalo te im se ukida ne samo pravo na slobodu govora, već i na slobodu razmišljanja. Ovaj javni linč na mene koji je proistekao iz neistinitih tvrdnji o meni i mom postu očito pokazuje da živimo u takvom dobu u kojemu se samo određena multikulturalna koncepcija društva prihvaća kao jedina vrijedna i ona koju se mora bespogovorno zagovarati, a kada se netko usudi reći nešto o tome, koliko god to bilo znanstveno ili pravno utemeljeno, na takve kreće javni linč.

Znanstvena je i biološka činjenica da Hrvatska jest zemlja bijelaca, kao što je uostalom i Europa tijekom gotovo čitave njene povijesti bila kontinent naseljen bjelačkim stanovništvom. Jednako je tako Azija „žuti” kontinent, a Afrika „crni”. Moj vrijednosni sud o tome da je Europa kontinent bijelaca je, dakle, utemeljen i na golim činjenicama što sam i napisala u drugoj rečenici („Samo bijeli Europljani kao što je to bilo prije 30. godina”). Činjenica da nisu sve zemlje više takve ne može osporiti prvotnu biološku činjenicu o porijeklu Europljana, niti činjenicu da je prije 30 godina to bilo tako u većini europskih zemalja (veće migracije u čitavu Europu započele su tek krajem 1980-ih iako su u nekim kolonijalnim zemljama te migracije započele i ranije). Voljeti Europu onakvu kakva ona jest, ili je bila, ne smatram krimenom koji me smije obilježiti „rasisticom”. Također, ti činjenični stavovi ne mogu značiti širenje „rasističke propagande o bijeloj Europi”, kako navodi autor.  Da je autor teksta postupa sukladno pravilima struke i cjelovito prikazao konkretnu situaciju, vidio bi da moje stručno zanimanje nikada nije bilo vezano uz rasna pitanja, već uz identitet i migracije, pa tako posredno i uz Njemačku kao ključnu zemlju u razrješenju izbjegličke krize 2015. Imam naprosto pravo razmišljati o pitanju migracija ili multikulturalnog društva drugačije od Vašeg novinara i ne slagati se s njime. Imam pravo misliti da je riječ o dugoročno štetnoj pojavi za budućnost Europe i to s nesagledivim posljedicama, imajući u vidu da se u svojim objavama obraćam problemu neprirodnih i masovnih, a time i nekontroliranih, migracija, a ne pojedinačnim kakve su do sada bile posve uobičajene u svim zemljama svijeta. Ne smatram da sam zbog toga rasist jer u mojem stavu nema nasilja već se radi o iznošenju argumentiranih vrijednosnih sudova ili činjenica, koje dijele renomirani znanstvenici, javne osobe i veliki dio populacije. Time nisam ugrozila ničije ljudsko pravo niti sam ikoga potakla na nasilje – to se naprosto iz mojih objava ne može iščitati. Na način koji je tekst pisan, autor  me teško blati i sramoti te iskrivljava smisao moje rečenice, moje objave koju niti ne prenosi u cijelosti u tekstu, obzirom da je smisao moje objave naglašavanje autentičnosti turističkog mjesta na kojemu sam se nalazila. Uostalom, svaki turist želi posjetiti mjesta koja su autentična i u kojima može osjetiti stvarni život lokalnog stanovništva, a ne blijede kopije onoga što je nekada postojalo pa i turističke reklame poput „Mediterranean as it once was” pokazuju što je ljudima važno pa nije valjda da bismo i takve reklame prozvali rasističkima?

Autor u tekstu učestalo navodi da ja širim „rasističke” stavove i to povezuje s mojim poslom na jedan zluradi način. Na taj način ocrnjuje moj posao kojega sam časno obavljala,  a očito ne razumije kako ja nisam bila niti veleposlanik niti dužnosnik, već srednje rangirani profesionalni diplomat koji zapravo i ne utječe previše na odnose s drugom zemljom, niti se izjave takvog diplomata uzimaju previše ozbiljno jer veleposlanstvo predstavlja i poruke prema drugoj zemlji šalje glavni politički predstavnik neke zemlje, a to je sam veleposlanik. Autor zatim aludira kako moji stavovi, stručno i znanstveno argumentirani na drugim mjestima, ne mogu biti prihvatljivi za mjesto diplomata niti za zapošljavanje u javnoj/državnoj službi. Misli li autor da pri zapošljavanju u javne službe, ili na bilo koje drugo mjesto u državi, ne smiju biti zaposlene osobe konzervativnih stavova? Treba li država uvesti cenzora koji će pri zapošljavanju brinuti o prihvatljivim stavovima potencijalnih kandidata?   U hrvatskoj službi vanjskih poslova postoje brojne kolege (poput mene) koji objavljuju stručne tekstove te sudjeluju u javnim raspravama, i to u osobnom svojstvu, odnosno ne izlaze javno kao dužnosnici, već govore u vlastito ime o različitim temama (čl. 13 Pravilnika o unutarnjem redu). Osobni, zatvoreni profili djelatnika ne podrazumijevaju cenzuru niti itko spori da sloboda govora nije zaštićena. Misli li autor da treba nadzirati svaku izrečenu ili napisanu riječ bilo kojeg državnog službenika, diplomata ili čak dužnosnika kako bi se na mandate slale osobe koje razmišljaju samo na određeni način? Treba li Hrvatska uvesti ponovno verbalni delikt (jer više nismo slobodna, demokratska već totalitarna država?) u kojoj bi cenzorsko mjesto zauzeo možda Index ili Večernji list?  Napominjem da sam prilikom zapošljavanja prošla sve sigurnosne provjere i da sam u svom dosadašnjem radu do sada uvijek dobivala najviše ocjene. Privatni profili osoba na društvenim mrežama su i dalje privatni profili koje država ne može nadzirati bez jasne sumnje protudržavnog djelovanja niti zabraniti ukoliko se ne želi prozvati policijskom državom. Naime, moje stavove dijele brojni ljudi, renomirani znanstvenici, pa i političari, kako u Hrvatskoj, tako i u Njemačkoj i Europi. I sami koalicijski partneri gospođe Merkel dijele slično mišljenje te stvaraju zakone koji su utemeljeni na smanjenju migracije, ne na njezinom povećanju. Ti stavovi ni po čemu nisu ekstremni osim po tome što ne prihvaćaju određenu koncepciju društva i politike kao zadanu i neupitnu. Načinom na koji je tekst pisan, tekstom u kojemu me se proglašava „rasisticom”, uništava se moj ugled, profesionalni razvoj, karijera  čast, a tekst je samo jedan od brojnih kojima se nastavlja javni/medijski linč nada mnom.

S poštovanjem,

Elizabeta Mađarević