Rat u Vukovaru, linija Priljevo nakon pada naselja Lužac.
Odmah nakon okupacije Lušca 02. studenoga 1991., neprijateljske snage u njemu koncentriraju veliki broj tenkova, oklopnih transportera i više stotina vojnika a sve s ciljem da izvedu brzu akciju osvajanja Priljeva i izlaska na rijeku Dunav te tako presijeku komunikaciju Vukovar – Borovo.
Liniju na Priljevu od caffe bara “London” do nadvožnjaka na ulasku u Vukovar brani samo 18 branitelja a zapovjednik je naš Heroj Tihomir Lada. Nemamo hrane niti vode, svakodnevno na Priljevo pada nekoliko tisuća granata, neprijateljski snajperi reagiraju na svaki naš pokret, potpuno smo iscrpljeni od borbi i noćnih straža ali ustrajemo i ne dopuštamo da ova teška situacija utječe na naš borbeni moral.
Prenosim vam dio iz knjige “Bitka za Vukovar, ne plači moj dobri Anđele” da vidite kako je bilo teško živjeti, boriti se i svakodnevno gledati smrti u oči kada vas bez prestanka gađaju snajperima i tisućama granata. Poginuli suborac, spavanje na ugljenu, glad, žeđ…
“Napokon jedna tiha i vedra noć: nebo osvjetljuju zvijezde
a na tlo se, poput vilinske prašine, spušta prvi jesenski mraz.
Umorni smo nakon cjelodnevnog kopanja rovova
i izbjegavanja neprijateljskih snajpera.
Gladni smo i iscrpljeni jer na liniju više ne stiže hrana.
Neispavani smo jer nas je samo šestero na ovom položaju.
Umjesto da spavamo mi već pola sata obilazimo kuće i dvorišta u potrazi za nestalim stražarom, starim Karlom, iz Lušca.
Branko se pokliznuo i pao iza malog betonskog zida u dvorištu, a onda je odjednom skočio. “Evo ga, pao sam preko Karla.“
Beživotno tijelo starijeg čovjeka, našeg hrabrog Karla,
leži na zemlji smrznuto i prekriveno mrazom.
Izvlačimo tijelo na dvorište i, osvjetljujući upaljačem,
bezuspješno tražimo nekakvu ranu.
Na straži, u susjednom dvorištu, ostaje Mačak a mi idemo na odmor.
Ulazimo u polusrušenu kuću, a onda kroz hodnik dolazimo
do malog otvora koji je ulaz u spremište za ugljen.
Spavamo u ovom malenom spremištu, jer se nalazi
ispod betonske deke, pa je sigurno od direktnih pogodaka granata.
U spremište smo nekako ubacili dva madraca
koji leže uz bočne zidove na poravnatom ugljenu.
Zagušljivo je, smrdljivo, prepuno ugljene prašine,
zabranjeno je paliti svijeću da se ne zapalimo.
U zoru Mačka na straži zamjenjuje Branko,
a mi idemo vidjeti što je bilo s Karlom.
Na prednjem dijelu tijela nema vidljivih ožiljaka.
Kad smo ga okrenuli, na leđima uočavamo
malenu krvavu mrlju, vjerojatno snajper u kralježnicu.
Ali snajperi kakve imaju Srbi ne djeluju po noći
jer tada bismo sigurno čuli pucanj ili Karlovo zapomaganje.
Ovo mi je vrlo sumnjivo, nije vidljiva ulazna rana,
a na leđima malo ispod vrata mala crvena mrlja.
Jedini razuman zaključak jeste da je noćas ubijen nožem
pa prebačen iza malog zida kako ga ne bismo pronašli.
Izvukli smo tijelo na ulicu ispred kuće,
netko će javiti zapovjedniku da se odnese i sahrani.
Pretražujem mu džepove i pronalazim vrećicu rezanog duhana,
i drago mi je i strašno je neugodno, ali ipak uzimam duhan
jer već danima pušimo kestenovo lišće i čaj protiv kašlja.
Neobično je napeto ali mirno, ne čuju se tenkovi,
ne padaju granate, vlada neka zloslutna tišina.
Odlazimo u spremište pojesti komadić šunke
koji smo jučer pronašli na podu porušene pušnice.
Ne dobivamo hranu iz zapovjedništva pa se snalazimo
tako da po ruševinama kuća tražimo bilo što jestivo.
Jučer smo nas šestero pojeli samo dvije male konzerve graha.
Upravo kada smo počeli jesti, počelo je i granatiranje.
Branko utrčava u spremište, ljut je, gunđa, kaže:
“Granate padaju sa svih strana, jedva sam izvukao živu glavu“
U spremištu se podigla ugljena prašina pa smo upalili bateriju
da vidimo što jedemo, brzo žvačemo i gutamo,
stalno mislimo hoće li koja od stotina granata probiti beton na stropu.
Granatiranje je trajalo kratko, ali je bilo iz velikog broja topničkog oruđa.
Odjednom tišina, prašina polako pada na tlo i probija se svjetlost,
nastavljamo jesti opuštenije, ne pričamo, mislimo na Karla.
Iznimno hrabar starac kojemu su poubijali pola obitelji u Lušcu,
stalno je govorio da će njegova puška naplatiti račun i da će
prije njegove smrti zaleći puno četnika.
Ničega se nije bojao, mislim da je on zapravo umro
onoga trena kada je saznao da su mu četnici ubili najmilije.”