U Županji nije toliko živahno kao srijedom i subotom na tržnici. Miriše zrelo voće i povrće. U staklenkama sjaji se med.
Tek ubrano cvijeće u kanti s vodom mami te da složiš buketić za svoj stol.
Eh, da je moja baka živa i ona bi imala neki svoj kutak gdje bi prodavala cvijeće iz svoje bašče. Nikome kao njoj cvijeće nije tako išlo od ruke.
Svježa jaja i pravi domaći sir iz Babine Grede, domaći rezanci koje su izradile vrijedne ruke bake Mande, kelj i cvjetača iz doline Neretve. Svega ima na našoj tržnici. Nađe se tu i debele slanine, i čvaraka iz Bošnjaka, ali i paprike, paradajza i patlidžana iz Bosne.
Mama i ja guramo se između redova, sudaramo se s prolaznicima i biciklima, ali nitko se ne ljuti. Ljudi razdragani, opušteni. Muški razgovaraju o sadnji voćaka i o politici. Stari o bolestima, pokazujući kako su na tržnici kupili ljekovite pripravke od propolisa i ljekovitih trava. Neki čiča komentira kako je rakija lijek za sve. Mata, Pera i Iva pretresaju događaje od proteklog tjedna. Ovaj put glavna tema su im migranti i koliko je narasla Sava. Onda se opet vrate pričama o zemlji i oranju, sijanju, o tome kako bi se iz našeg kraja mogla hraniti cijela Hrvatska. Dok ih promatram, mama bira svježu salatu iz vrta bake Ruže iz Bošnjaka.
I ja volim prošetati između klupica i pogledati ima li što za mene. Uvijek se nađe zanimljiva narukvica, neki ukras od zlatoveza ili lančić sa srcem od kože i ogledalca, baš kakvo je na narodnoj nošnji. Na tržnici možemo kupiti darove nastale u kućnoj radinosti, ima tu šlinge, veza, zlatovezom obloženih boca, raznih kutijica i drugih rukotvorina. Nađe se i alata, sadnica voćaka, cvijeća u kalenicama. Budem radosna i istovremeno tužna kada među raznom robom ugledam čokoladu s lješnjacima iz Njemačke koju je žena donijela ne bi li utržila koju kunu.
U toj gužvi miješaju se govori i glasovi, ′o′ š kupit′ do đe′ š bolje nać′ neg′ ovdi u mene, od Bog i Faljen Isus i Marija do ′ajmo na kavicu u Lambadu ili Namu. I ja rado sjedam s maminim prijateljicama, one uz kavu, a ja uz toplu čokoladu. Onda se opet vratimo na tržnicu. Skoro će podne pa je sve sniženo u pola cijene, i prodavači bi išli kući ručak kuhati, koke nahraniti i urediti da još bolje rodi.
Jedva čekam sljedeću subotu kada će me tržnica očarati svojim mirisima i bojama, toplim glasovima u hvaljenjem svoje robe: “′Ajde, lipe žene, kupite otarke od mene!”
Nina Žuljić, 5. razred
OŠ Mate Lovraka Županja
Učiteljica Radojka Matić