Šargija je tradicionalni glazbeni instrument koji je vrlo zastupljen u našoj domovini. Na naše područje dolazi u vrijeme Osmanskog Carstva. Ušao je u tradiciju Bosne kao turski instrument koji su vjerojatno svirali bosanski janjičari. Tek koncem 19. stoljeća, propašću osmanske vlasti, šargiju počinju svirati i katolici, većinom na selima. Fra Grga Martić svjedoči da kršćani, u njegovo doba, šargiju nisu htjeli ni uzimati u ruke. Neposredno prije II. svjetskog rata počinje se uz šargiju koristiti i violina kao glazbena podloga uz pjevanje i igranje kola. U pojedinim mjestima, uz šargiju i violinu, često su glazbalo i dvojnice koje su svirali pastiri čuvajući blago.
Naziv šargija razvio se od turske riječi sarki koja označava istok. U pojedinim područjima narod šargiju naziva tamburom. Ovaj instrument svirao se u većem dijelu Bosne: u Kraljevoj Sutjesci, okolici Travnika, Kreševa, Jajca, Žepča, Banje Luke, u Usori, Tuzli te u cijeloj Bosanskoj Posavini.
Pjesma i kolo uz šargiju
Šargija se najčešće pravi od trešnjinog, orahovog, javorovog ili jasenovog drveta. Zvuk se dobiva trzanjem terzijana o žice. Terzijan (trzalica) se najčešće pravio od trešnjine kore ili od goveđeg roga. Na našim je područjima šargija najčešće imala 4 žice iako postoje šargije i s više žica, pa i do 12. Šargijaš ju najčešće nagađa (peri) troglasno po sluhu. U prošlom stoljeću kolo i pjesma uz šargiju bili su neizostavni dio svih svečanosti. Najčešće se sviralo i pjevalo na svadbama, na sijelima, prelima te nedjeljom i blagdanima ispred crkve nakon mise. Nakon obavljenog posla: predenja vune, žetve pšenice, trganja i ljuštenja kukuruza vrijedni radnici okrunili bi dan radosnom pjesmom i kolom uz šargiju. Oni koji su znali dobro kucati u šargiju bili su omiljeni u društvu. Svojom svirkom i pjesmom unosili su radost u mnoga druženja te razbijali monotoniju dugih zimskih večeri kad nije bilo nikakvih drugih zabava. Tako je nastala i ova pjesma:
Oj, šargijo, drvo javorova, ‘ko te svir’o nikad ne bolov’o.
Oj šargijo žice ti od zlata, dosta si mi otvorila vrata!
Oj, šargijo od drveta suva, gdje te nema, tu je kuća gluva.
Oj, šargijo, dulja od metera, ti si loli ručak i večera.
Danas je sve manje svirača i graditelja šargija pa je vjerojatno pitanje vremena kako će ona, poput mnogih drugih instrumenata postati samo dio povijesti i običaja. Danas se najčešće koristi u nastupima raznih kulturno-umjetničkih društava, te kod pojedinih ljubitelja izvorne glazbe.
Šargija duga 4 metra
U selu Komarica pored Dervente, ispred župne crkve Krista Kralja, nalazi se šargija duga preko četiri metra.
To je najvjerojatnije najveća šargija na svijetu. Na njoj se ne može svirati, nego je tu postavljena kao spomenik, kao simbol ljubavi puka ovog kraja prema ovom glazbalu.
Osobito sam se zanimao je li itko od fratara Bosne Srebrene kroz povijest svirao šargiju. Pretpostavlja se da je bilo takvih, ali to nitko nije smatrao vrijednim zapisati. Danas ima više fratara koji rekreativno kucaju u šargiju a najpoznatiji su braća Jakovići, fra Zoran i fra Ivan koji se trude izvorno sviranje šargije sutješko-ka-kanjskog kraja otrgnuti od zaborava.
Velečasni Filip Maršić, župnik u Derventi, vjerojatno je najpoznatiji svećenik koji pjeva izvorne pjesme i svira šargiju. Sam svjedoči da se preko šargije i izvorne pjesme mnogim ljudima približio i doveo ih k Isusu. On također marljivo skuplja izvorne pjesme kako se ne bi zaboravile. Do sada je skupio preko 17 000 izvornih pjesama. Ja sam počeo svirati šargiju s desetak godina u sklopu KUD-a Izvor iz Usore. Osnove sviranja naučio sam od starijih šargijaša i u popularnoj školi šargije koju organizira Ante Galić. I sada, kad sam u samostanu, rado zasviram i zapjevam uz šargiju s braćom.
Autor: fra Antonio GAŠIĆ
Izvor: posavski-vremeplov.com
Izvor: https://www.youtube.com/watch?v=PZznRnCMf7s