Zoran Meter: „Jastrebovi“ i “mutikaše” žele apokalipsu u rusko-turskoj režiji

Pred summit Putin-Erdogan Turska želi prelomiti vojno stanje u Idlibu, a Rusija šalje velika pojačanja  sirijskoj vojsci

Narvno, ne miruje niti sirijska vojska. Nakon pretrpljenog početnog šoka od 1. ožujka i tadašnje prve uporabe turskih ofanzivnih dronova na idlibškim bojišnicama, što je rezultiralo nanošenjem velikih gubitaka sirijskim snagama kako u ljudstvu tako i u tehnici, sirijska se  vojska oporavila i nastavila aktivno djelovanje uz pojačano korištenje sredstava protuzrčne obrane što je polučilo i prve veće uspjehe u obaranju turskih bespilotnih letjelica. Osim toga, nakon dva neuspješna pokušaja ponovnog ovladavanja, u trećem pokušaju sirijska vojska jučer je  ponovo oslobodila strateški važan grad Sarakib na istoku Idliba i deblokirala stratešku autocestu M-5 Aleppo-Damask. Nakon toga u grad su ušle postrojbe ruske vojne policije. Vijest je potvrdio ruski Centar za pomirbu sukobljenih strana u Siriji, dodavši kako su s ciljem „očuvanja sigurnosti i neometanog prometovanja po trasama M-4 i M-5, od 17:00 sati u grad Sarakib ušle postrojbe ruske vojne policije“.

Prema upravo prispjeloj informaciji, koju je objavio arapski medij „Al-Masdar News“, sirijska vojska je 3. ožujka oborila još jedan turski dron, već drugi u posljednja dva sata. To se dogodilo u zoni navedenog strateškog grada Sarakiba u istočnom Idlibu.

Rusija šalje vojna pojačanja

Kao što turski predsjednik Erdogan kroz stanje na bojišnicama Idliba želi zauzeti što bolju pregovaračku poziciju uoči svog odlaska u Moskvu za dva dana, to isto, naravno, želi i ruski čelnik Putin, Prema današnjim navodima ruskih medija, Rusija je u okviru vojne operacije „Sirijski express“ počela s intenzivnim prebacivanjem svojih vojnih efektiva zračnim i pomorskim putom, tj. u zrakoplovnu bazu Hmeymim i pomorsku bazu Tartus, smještene u najzapadnijoj sirijskoj regiji Latakija koja graniči s ratom zahvaćenom regijom Idlib. Ta se oprema dostavlja ruskim i sirijskim vojnicima. Prema danas objavljenim navodima utjecajnih i pouzdanih ruskih vojnih medija, bliskih tamošnjem Ministarstvu obrane, prebacivanje novih ruskih snaga u Siriju odvija se neprekidno, a „u posljednja tri dana u bazu Hmeymim“ iz Rusije je stiglo najmanje 8 transportnih zrakoplova Il-76“. Osim toga u sirijsku Latakiju sletjela su i dva ruska zrakoplova Tu-154M s grupom vojnika iz sastava vojski za Protuzračnu obranu.

Lokalni sirijski izvori navode kako će „grupa (ruskih) stručnjaka pružiti pomoć vladinim snagama SAA u uspostavi ešaloniziraniog sustava (malog i srednjeg dometa) za borbu protiv (udarnih dronova) turskih zračnih snaga na teritoriju Idliba“. Navodi se kako su dostavljeni i dodatni „ruski višecjevni raketni sustavi kojima će vjerojatno upravljati ruski operateri PZO“. To je vrlo važan element, identičan taktici kojim se koristi i turska vojska pri pružanju potpore islamističkim snagama pri napadu na sirijsku vojsku, i kada se ovi redovito sklanjaju uz turske topničke i raketne sustave kada su na bojišnicama primorani odstupiti (Ankara je uvijek računala kako će se sirijska vojska rijetko odlučivati napadati položaje turskih vojnih snaga u pozadini bojišta, pa makar to bilo i s ciljem uništenja boraca radikanih islamističkih organizacija).

Ruski zrakoplovi lete kroz turski zračni prostor

Ovdje je zanimljivo primjetiti kako ruski zrakoplovi, koji s vojnom tehnikom i ljudstvom ovih dana stižu u Siriju, lete kroz turski zračni prostor. Naravno, to ne treba čuditi jer dvije zemlje, usprkos složenom stanju u Siriji, u kojoj svaka podupire suprotnu stranu, ipak nisu u međusobnom ratu a vjerojatno nikada neće ni biti. Jer  čemu, tada, uopće, i predstojeći rusko-turski summit na vrhu? Putin i Erdogan majstori su pregovaranja i taktiziranja (i postizanja uspješnih dogovora, iako se onaj iz Sočija, o Idlibu, iz rujna 2018.g. na kraju takvim nije pokazao), ali je sada glavno pitanje ipak nešto drugo: jesu li stvari na samom terenu već otišle predaleko i ulazi li Turska dugotrajno u „glib“ sirijskog rata ostavljena „jedan na jedan“ sa sirijskom vojskom, kako je to Erdogan nedavno i zatražio od Putina u njihovom telefonskom razgovoru. Ovaj mu to vrlo lako može omogućiti, ali uz jedan problem – Rusija će, sada je to već posve jasno, nastaviti naoružavati sirijsku vojsku (a nije isključeno i Kurde ukoliko se stanje na terenu nastavi radikalizirati i još podosta toga, vidi poveznicu ispod teksta). Za sada i turska i ruska vojna pojačanja koja pristižu u Siriju ipak prije svega imaju zadaću onoga što sam naveo na početku teksta –zauzimanja što povoljnijih pregovaračkih pozicija i pokazivanja odlučnosti u svojim namjerama, pričemu se zna kako ni Turska ni Rusija međusobno ne žele zaratiti. Ali one su se, u stvarnosti, već uvukle u tzv. posrednički rat, a razvoj stanja na bojišnici ide u smijeru dinamične eskalacije. Pritom se ne smiju zanemariti niti interesi drugih vanjskih silnica koje u novonastalim okolnostima iznova žele „loviti u mutnom“, nakon što su iz Sirije na ovaj ili onaj način izbačene kao bitni igrači koji utječu na stanje na terenu. Pritom mislim, kako na pojedine Zapadne silnice tako i na one iz arapskoga svijeta.

A ukoliko bi ipak došlo do neposrednog rusko-turskog vojnog sukoba (to u ovako složenom geopolitičkom stanju niti jedan vojni analitičar ne može i ne smije isključivati ma koliko malo izgleda za njega bilo) on bi se definitivno „prelio“ iz Idliba ne samo na čitavu Siriju nego i na čitavo tursko-rusko regionalno okružje, uključno i crnomorsko-kavkašku regiju, a on bi vrlo vjerojatno obnovilo i borbe u Nagorno Karabahu tj. pokrenulo novi armensko-azerbajdžanski sukob. Sve bi to, definitivno, rezultiralo apokaliptičkim scenarijem pa se zato time ozbiljno nitko od „uglednih stručnjaka“ niti ne želi baviti, vjerojatno, kako ne bi ispali smiješni. A baviti bi se itekako trebali, jer „jastrebovi“ i „psi rata“ sve više motre i reže po cijelome svijetu, dok se najsuvremenije oružje (do sada uvijek namjenjeno samo najvjernijim i najpouzdanijim saveznicima) sve više gomila u različitim rukama pričemu se više ne pravi nikakva razlika jesu li to ruke „mrskih diktatora“ ili „provjerenih demokrata“. A ima li za te „jastrebove“, uopće, idealnijeg scenarija od rusko-turskog sukoba, nakon što je onaj kinesko-indijski već izgubio na svojoj realnosti (barem u srednjoročnom razdoblju)? I uviđaju li oni, uopće, pritom, da je Rusija nuklearna velesila (ili „samo“ računaju kako atomsko oružje ona neće htjeti upotrijebiti), a Turska članica NATO saveza i što to sve skupa znači i po njih same?