Tomislav Pervan: Guardini – tihi revolucionar, čuvar i inovator

Guardini se poratnih godina posvetio u svome mišljenju kritici duhovnoga stanja te nadilaženju nacionalsocijalističke ideologije u Njemačkoj i svijetu. Njegova su predavanja imala u žarištu etiku, antropologiju, bavio se ekologijom, problematikom moći, pitanjem Boga. Bavio se napose etičkim pitanjima nakon svjetske katastrofe koja je uslijedila nakon dvaju svjetskih ratova koji bijahu samoubojstvo civilizacije. Do danas postoji tzv. Romano Guardini Lehrstuhl – Katedra Romana Guardinija na sveučilištu u Münchenu gdje su nakon njegova umirovljenja bili predavači K. Rahner, E. Biser, H. Maier, R. Brague itd., sve vrsni katolički teolozi i filozofi. Rahner se zadržao neko vrijeme, a onda prešao na sveučilište u Münsteru, vjerojatno s razloga što nije prihvaćen na predavanjima kao njegov prethodnik Guardini, zapravo u izričaju ni pristupu nije posjedovao Guardinijevu karizmu.

Ideja osobe

Posthumno su objavljeni njegovi dnevnici i bilješke koje je pisao u starosti, Istina mišljenja – istina djelovanja (1976.) u kojima vidimo Guardinija kako se pod stare dane hrve s ugrozom starosti i smrtnosti te pitanjem Boga. Mračna, moćna, zatvorena i konačna, kontingenta „zemlja“ ima svoju odgonetku jedno u otvaranju i otvorenosti Stvoritelju. Bog je za Guardinija jedini odgovor na ugrozu koja vlada u prostoru prirode. Bog je ujedno i odgovor na osobne ugroze.

Bog je rješenje životne jednadžbe i prolaznosti koja guta sve. Stoga je Guardiniju za cijeloga životnoga vijeka bilo bitno isticati ideju i misao osobe, za razliku od nihilističke „egzistencije“ i filozofa egzistencije. Osoba, a ne egzistencija. Stvoritelj stvara osobu i udahnjuje joj život te je isti Stvoritelj – kroz dveri smrti – uvodi u otkupljeni, neprolazni, vječni život pred Božjim licem. Čovjek se mora probiti kroz čisto naravno, uključiti cijelo svoje biće, duh i krv, čežnju i misao te se prepustiti Božjem obećanju.

Znamenita je njegova izreka iz 1952. s proslave Katoličkoga dana u Njemačkoj, kad je održao zapaženo predavanje, kojom je prigodom izrekao misao kako čovjeka može poznavati samo onaj tko poznaje Boga. Bez Boga nema spoznaje čovjeka, bez Boga čovjek je igračka svjetskih moćnika. Samo onaj tko poznaje Boga, poznaje i čovjeka!

Dar cijelomu stoljeću

Preminuo je Guardini 1. listopada 1968., u prevratničkoj godini, godini marša kroz institucije, studenata na barikadama itd. Bio je pozvan u liturgijsku komisiju za vrijeme Sabora, ali nije mogao prihvatiti jer je već pobolijevao. U mnogim koncilskim spisima prepoznaju se njegove misli i zapažanja. Prije smrti na njegovu se osobu s raznoraznih razloga spustio veo šutnje. Za proslave 100. obljetnice njegova rođenja, 1985., imamo već stanovitu renesansu njegova lika i djela. Kad se odstrani ono vremenom uvjetovano, ponovno može bljesnuti nešto izvorno, karakter istinitoga i autentičnoga u njegovu djelu.

Sam papa Benedikt XVI. nazvao ga je „darom cijelomu stoljeću“, mnogi bi ga htjeli proglasiti crkvenim učiteljem 20. stoljeća, što je na svoj način bio blaženi kardinal Newman u 19. stoljeću. Njegovo djelo Gospodin, kako rekosmo, klasik je duhovne literature. Velik je to opus, od kojih 740 stranica, koliko ima 18. izdanje. Uz to treba navesti među temeljna djela njegov teološki prvijenac O duhu liturgije (1918.), O Svetim znakovima (1921.), O smislu Crkve (1922.), potom monografije u kojima tumači likove zapadne misli i književnosti, zatim nezaboravne kritičke radove u kojima se osvrće na duhovno stanje Europe i svijeta Donositelji spasenja u mitu, objavi i politici (1947.), Kraj modernoga doba (1950.), Moć (1951.), te posthumno objavljeno O religijskom stanju suvremenice (2008.) kao i predavanja koja je održao zadnjih semestara u Münchenu Kršćanska egzistencija (1976., 520 str.), zatim četiri sveska u kojima su njegova predavanja iz rane dobi, gdje se naziru korijeni njegove misli i duhovnosti. Danas mnogi mladi ponovno otkrivaju Guardinija jer njegovi spisi izrastaju iz duboke životne isprepletenosti misli i osobe, a njegovu bi teologiju najlakše bilo okarakterizirati kao „teologiju srca“, koju je on osobno otkrio kod Augustina, Anzelma ili pak Bonaventure.

Što kaže sam Guardini o sebi?

Rekosmo, preminuo je u godini studentskih nemira, pariških barikada, marša kroz institucije, oduševljenja komunizmom i kineskom revolucijom, kad se širio među studentima tzv. Maov brevijar, u godini kulturne revolucije koja se širila svijetom, u godini Humanae vitae, crkvenih nutarnjih previranja, ocrnjivanja jednoga pontifikata, a minule je godine upravo papa Pavao VI. proglašen svetim kao branitelj, kao confessor et defensor fidei. Godina je to kad je prof. Ratzinger objavio svoju uspješnicu Uvod u kršćanstvo, a Pavao VI. objavio Vjerovanje Božjeg naroda na završetku Godine vjere.

U prosincu 2017. službeno je pokrenut proces za proglašenje blaženim Romana Guardinija u nadbiskupiji u Münchenu.

Što kaže sam Guardini o sebi? „Volja je Božja da jesam; njegova stvarateljska misao usmjerena prema meni: To je moj početak (…) Moj život nalazi svoj smisao u mjeri u kojoj sam udomljen u tajni te objave. Zagonetke, problemi postoje da bi se riješili; i onda ih nema više, ne postoje. Ovdje pak nije zagonetka, nego tajna. A tajna je prekomjernost, bezmjerje istine. Istina je veća od naših snaga (…) Korijeni moga bića počivaju u blaženoj tajni da je Bog htio da budem. Zašto me je On htio? Što On ima od toga? On, beskrajno bogati, da mi, smrtnici, jesmo? Još jednom – tajna. A pismo veli, ‘dobro je’ te će to nazvati ‘ljubavlju’.“

Čuvar

Latinski jezik razlikuje vremenski početak, za koji ima naziv „initium“, te „početak“ o kome govori Knjiga postanka ili pak Ivanovo evanđelje. Što je „početak“? To je onaj tajanstveni izvor iz kojega dolazimo, „princip“ koji nas prožima cijeloga života, nedokučiva dubina bitka, onaj „zov u život“ kojim postajemo ono što jesmo. Upravo je to bitno kod Guardinija. Svatko je pozvan, svatko je od nas jedinstven, netko nas je htio, božanska volja stoji nad nama. Sreća je biti željen, voljen, pa je zato svaki novi dan novi početak, buđenje. Darovan sam sam sebi, darovan drugima. Gdje se udomiti? Na zemlji zacijelo ne, udomiti se, ističe stalno Guardini, ne u prostoru i vremenu, nego u misteriju, tajni. Zato i vrijedi stalno ono: „Učitelju, gdje stanuješ?“ (Iv 1,38). Isus stanuje u misteriju, udomljen u Ocu, i to je ono što Guardini cijeloga života promišlja, nenadmašivo, kad zbori o Isusu Kristu, objavi i liturgiji.  

Kad bismo rekli Guardiniju da je revolucionar, on bi se svim silama usprotivio toj značajki svoga lika. Sam je za sebe rekao da je više „čuvar“ onaj koji čuva baštinu, pa je u tom smislu dao i prijevod svoga prezimena „Guardini“ – „čuvar“, „stražar“, prema onoj iz Proroka Izaije: „Custos quid de nocte? Custos quid de nocte?“ (Iz 21,11). „Stražaru, čuvaru – koje je doba noći?“

Inovator

Guardini je napisao briljantan spis o Pascalu te se čini da u djelima o Augustinu i Pascalu i njihovim obraćenjima neizravno smjera na svoje vlastito obraćenje, životni zaokret koji mu se dogodio prije studija teologije. U studiji, možda najuspjelijoj, o Pascalu navodi upravo tu misao, kako je Isus do kraja svijeta u agoniji, smrtnoj borbi. Nema nikoga da Gospodina tješi u smrtnoj borbi. „Isus će biti do kraja svijeta u smrtnoj borbi. Ne smije se spavati u doba te agonije. Getsemani je uvijek i posvuda. I uvijek svi spavaju. Čovjek mora bdjeti s Njim – ali tko? On, Pascal. Izvorno je kršćansko načelo, čim glasi: ‘Ti, Blaise Pascalu, ti moraš bdjeti!’… ‘Dakle, ja, Pascal, ja sam budan među mnogim pozaspalima’.“

Primjenjuje to Guardini na sebe i svoje stanje, ali ujedno i na svoj duhovni rast s Gospodinom. Otkrivao je zapretana i izgubljena dobra iz katoličke tradicije, ali u njega imamo mnoštvo inovacija, posebice na području liturgije, koje su kulminirale na Drugom vatikanskom saboru. On je i čuvar i inovator, ide na izvore i postaje putokazom mnogima.

Pokretač je mnogo toga u suvremenoj teologiji. Možda najsnažniji i najutjecajniji. Svojim misaonim i pisanim stilom. Stvorio je novi teološki pojmovnik i stil, jezik koji je školovao na velikim njemačkim piscima i pjesnicima, ali čitajući Nietzschea, Rilkea i Heideggera. Odskakao je od svojih katoličkih suvremenika svojim misaonim i jezičnim ishodištem. Za svojih predavanja punio je dvorane, ljude je zanosio, očaravao svojim uvjerljivim govorom, u predavanjima i propovijedima stvarao je gotovo simbiotički odnos tako da ljudi jednostavno nisu htjeli čuti niti slušati poruku ili propovijed ni iz čijih usta osim iz Guardinijevih.

Od sistematike u teologiji načinio je zaokret prema estetici, što je utjecalo napose na njegova učenika von Balthasara. Nije prihvatio standardni znanstveni aparat na sveučilištu, stoga se nije mogao udomiti ni na kojem teološkom fakultetu pa nije stvorio svoju „školu“ ni „krug učenika“, što je slučaj primjerice s K. Rahnerom ili J. Ratzingerom. Ali je utjecao na gotovo sve mislioce 20. stoljeća.

Zaokret prema estetici, promatranju lijepoga u bitku, kršćanske simbolike, Isusovih metafora te slikovnoga izražavanja kod Gospodina, uživljavanje u Isusovu osobu te način i stil govora, zadubljivanje u vizije jednoga , nadljudska dubina likova jednog Dostojevskoga stvorili su od njega, ne teoretičara, nego istinskog učitelja i odgojitelja koji se fokusirao na svoje slušateljstvo. Svojim studijama o velebnim likovima zapadne misli i književnosti očitovao je svoju izvanrednu sposobnost suživljavanja i empatije, strukturu čovjekove osobe, napose kroz studij likova iz romana F. Dostojevskog, muških i ženskih. (Nastavlja se)