Danijel Nikolić: Odgovor na Božji poziv

Ipak presudni trenutak, koji Franjo spominje u svojoj Oporuci, bijaše kad ga je Gospodin doveo među gubavce i kad im je iskazivao milosrđe. Bijaše to čista milost Božja, Božja inicijativa. Znamo iz biografskih izvora kako se dogodio zagrljaj s gubavcem i učinci koji su uslijedili u njemu samom nakon te njegove nutarnje pobjede. Shvatio je da do toga trenutka nije bio otkrio Krista u svakom siromašnom i bolesnom bratu, jer bijaše u grijesima. Ali sve se promijenilo kada je, nakon što je iskazivao milosrđe gubavcima, došlo nad njega božansko milosrđe i udalji se od svijeta. To iskustvo potaknulo je u njemu promjenu vrednota i nastojanja: ono što mi se činilo mrskim pretvorilo mi se u duhovnu i tjelesnu slast. Gubavci su i dalje odvratni kao što bijahu i prije, ali on je taj koji se promijenio.

Franjo je tako iskusio i realno ostvario Isusov nauk da ono što učinimo nekom u potrebi, kao da je učinjeno samom Isusu. Tek nakon što je u svakom gubavcu otkrio brata, Frano bijaše spreman na susret s bratom Kristom, a on se dogodio dok je molio pred Raspetim u crkvi sv. Damjana. Prvi dio svoga obraćenja Franjo završava ovom zanimljivom tvrdnjom: Nakon toga malo sam čekao i onda sam napustio svijet. Nije se zatvorio u samostan, nije pobjegao u pustinju, jednostavno postao je drukčiji. Bijaše u svijetu, ali ne bijaše od svijeta (usp. Iv 17,11).

Bijaše obraćenik

Obraćenje znači promjenu smjera, pročišćenje. Obraćenik vidi jasno ono što se mora ostaviti u svom životu, ono čemu nema više mjesta na novoj skali vrijednosti po božanskom obrascu. Međutim, još ne vidi budućnost, ne može spoznati što je to ono što Bog želi. Tada se javlja spontana molitva, koja je molitva velikoga obraćenika poput sv. Pavla obraćenika na put u Damask: Gospodine, što hoćeš da učinim? Ta molitva izraz je spremnosti i potpune predanosti Božjoj volji. Od onoga dana i apostol Pavao je stavio u središte svojih težnji i dobitaka iskustvo Krista, sve ostalo ocijenit će kao gubitak, smeće, stvari bez vrijednosti (usp. Fil 3,7-14).

Franjo se htio upustiti u pustolovinu vjere i konkretnoga odgovora na Božji poziv bez ljudske pomoći, nije imao vodiča, nije se udružio ni s jednom grupom pokornika koji bijahu brojni u ono vrijeme. Nitko mi nije pokazao što mi valja činiti (Opor 14). Imao je intuiciju da ga Bog želi u ovoj samoći. I molio je pred Raspetim: Svevišnji, slavni Bože, prosvijetli tamu moga srca!

Kroz dvije i pol godine obraćeni mladić bijaše u očekivanju da može upoznati koji je smjer Bog želio dati njegovu životu, sve dok jednoga dana u Porcijunkuli nije čuo odgovor u evanđelju o poslanju učenika. Ovo želim, ovo tražim, ovo žudim da učinim svim srcem, uzviknuo je tad. Pun radosti se izuva, oblači jednostavnu tuniku opasanu užem i tako, postavši čovjek evanđelja, s velikim žarom i radošću započe svima propovijedati pokoru (1 Čel 22-23). Napokon je imao ideal života koji treba ostvariti i podijeliti s drugima i proročku poruku koju treba pronijeti svijetom. Pojavio se pred ljudima sasvim drugačije nego prije, „novi čovjek” (1 Čel 23).

Novi početak

Počevši od toga trenutka razmatrao sa zadivljenošću o Otkupitelju koji je sama ljubav i koji se ponizio u utjelovljenju, koga je štovao s radosnom nježnošću u betlehemskoj štali, koga je slijedio kao Pastira i slušao kao Učitelja, ali iznad svega koga je oplakivao i s kojim se suosjećao do totalnoga suobličenja u žrtvi križa.

Na taj način nastalo je u Crkvi jedno novo razdoblje posvećenoga života. Franjo je sada imao jasan život koji je morao slijediti, život koji treba podijeliti s drugima i svijetu donijeti navještaj pokore. Nekoliko dana poslije priključuju mu se prvi drugovi, koje je on prihvatio kao dar Božji. Želio je provjeriti s prvom dvojicom jesu i oni pozvani na isti život; otišao je s njima u crkvu, otvorili su knjigu evanđelja i odlomci koje su pročitali bili su na istoj liniji s onim što je on već bio čuo. O tom će Franjo govoriti u svojoj Oporuci: Kad mi je Gospodin dao braću, nitko mi nije pokazao što mi valja činiti, nego mi je sam Svevišnji objavio da moram živjeti po načinu svetog Evanđelja (Opor 14).

S grupom prvih drugova Franjo je počeo živjeti evanđeoski život naizmjenično u ritiru u Rivotortu i izlazeći iz njega da bi otišli u obližnje krajeve noseći navještaj mira i obraćenja. Iz ovoga iskustva izniknuo je prvi nacrt Regule, sastavljen do najznačajnijih tekstova evanđeoskoga projekta. A temeljno opredjeljenje Franjo potvrđuje kategorički u svom Pravilu: Pravilo i život manje braće jest ovo: obdržavati sveto Evanđelje Gospodina našega Isusa Krista.

Uvesti braću u spoznaju i kontemplaciju evanđelja bila je osnova Franjine pedagogije, kojom je oduševio prvu grupu braće u Rivotortu za neposrednu kontemplaciju iz svetoga teksta. Zahvaljujući vjeri i vlastitom iskustvu bio je uvjeren da riječ Božja posijana u srcu ostvaruje ono što znači, kad je posijana na plodnu zemlju (usp. NPr 22, 10-26), jer Bog prati i daje učinak svojoj riječi.

Sva Franjina askeza temelji se na stavu malenosti pred Bogom i pred ljudima. Napredak u vrlinama uvjetovan je mrtvljenjem samog sebe (PozKr 5). Sve ono što traži da se pojavi i uzdigne iznad drugih, što privlači udivljenje za našu osobu, stvarajući kod drugih stavove ovisnosti, protiv je evanđelja: Ne smijemo biti mudri i pametni po tijelu nego radije jednostavni, ponizni i čisti. I pokazujmo prema svojim tjelesima porugu i prezir… Nikad ne smijemo željeti da budemo iznad drugih, nego radije moramo biti sluge i pokorni svakoj ljudskoj ustanovi iz ljubavi prema Bogu (2 PVj 9,45-47).

Franjo živi dinamični imperativ prijanjanja uz Krista. Konstantno koristi izraz uzet iz Petrove poslanice slijediti stope našeg Gospodina Isusa Krista (1 Pt 2,21), slijediti život i nauk, slijediti njegove stope i njegovo siromaštvo. Otajstvo križa u središtu je Franjine duhovnosti. Nasljedovanje Krista siromašnoga i raspetoga glavni je spiritus movens u njegovu životu.

Franjo je nazvan alter Cristus – drugi Krist, iznad svega po svojoj transformaciji u živu sliku Raspetoga. Prije nego što se vidjelo da je tjelesno opečaćen Kristovim ranama, bijaše već raspet u duhu. Njegova najveća želja bila je ponuditi Otkupitelju najveću ljubav ujedinjujući se blisko s njime, umirući za njega kao što je on umro za druge.

Tako je došla ona svijetla noć blagdana svetoga Križa 1224., kada je u ekstazi ljubavi vidio ispred sebe anđela unutar koje se dao vidjeti Raspeti. U dubokoj kontemplaciji iskusio je intenzivno osjećaje radosti, ali i bolno suosjećanje. Kada je vizija završila imao je svete rane na nogama, na rukama i na boku.

Kad se Boga uistinu upozna i osjeti njegov poziv, u ljudskom biću uznemiri se život i planovi za izbor te se čovjek obrati. Tako se dogodilo s Abrahamom, Mojsijem i drugim velikim prorocima. Isus to čini sa svakim od , kasnije s progoniteljem Savlom, pa i s Franjom Asiškim.

Svaka osoba koja je prihvatila s ljubavlju i hrabrošću poziv Učitelja: Dođi i slijedi me! morat će ostvariti istinski izlazak, reći zbogom zajedničkim idealima života i ljestvici vrednota i nevrednota koje se ne uklapaju u evanđeoski projekt, dok se ne iskusi poput Franje da se gorko promijenilo u slatko i, u određenom smislu, slatko u gorko. Ako se čovjek odazove i krene, ne treba se bojati da će izgubiti poziv, nego ga treba tješiti ova svijetla istina: darovi i Božji poziv neopozivi su (Rim 11,29).

U promjenjivosti života, na poseban način kada se pomrači naš horizont i naši koraci postanu nesigurni, svatko može moliti molitvu Franje pred Raspetim za vrijeme njegova obraćenja: Svevišnji, slavni Bože, prosvijetli tamu moga srca i podaj mi ispravnu vjeru, sigurnu nadu i savršenu ljubav; smisao i spoznaju, Gospodine, da izvršim tvoju svetu i istinsku volju. Amen.