Marko Karamatić: Slikar Ljubo Lah

U Sarajevu je djelovala srednja škola za likovnu i primijenjenu umjetnost, utemeljena koncem 19. stoljeća, u vrijeme Austro-Ugarske. Početkom 70-ih osnovana je Akademija likovnih umjetnosti koja je otvorila vrata za snažniji razvitak umjetničkoga stvaralaštva. Na njoj su se obrazovali brojni likovni umjetnici.

Slikar Ljubo Lah (1930–2010) započeo je svoje likovno obrazovanje u rodnom Sarajevu, a nastavio u Beogradu. Godine 1949. završio je Državnu školu za likovnu umjetnost i umjetne zanate, a potom Državnu majstorsku radionicu Đorđa Andrejevića Kuna u Beogradu (1950–1954). Nakon toga radio je kao profesor likovnoga odgoja u Školi primijenjenih umjetnosti i na Višoj pedagoškoj školi u Sarajevu.

Lah je gradio vlastiti slikarski svijet u svome ateljeu i ostajao mu trajno vjeran, ne želeći pod svaku cijenu biti „moderan”, nego ponajprije sebi dosljedan

Svoju slikarsku darovitost otkrio je već u vrijeme svoga školovanja u Sarajevu. Bio je najbolji đak koji je svojim talentom impresionirao cijelu školu. Kao sedamnaestogodišnjak naslikao je Portret bake koji je likovna kritika ocijenila kao zrelo slikarsko ostvarenje. Obrazovao se u eri socijalističkoga realizma u kulturi i umjetnosti tadašnje Jugoslavije, u vrijeme kada je Partija određivala kojim temama će se baviti pjesnici i književnici, što će slikati slikari… Odstupiti od propisanih kanona, izići iz neprikosnovenih ideoloških okvira, značilo je izložiti se nemaloj opasnosti za daljnje djelovanje. Nepoželjno je bilo slikati nekakve mrtve prirode, vaze s cvijećem, krajolike… a zaobilaziti velike teme revolucije i socijalističke stvarnosti: ratne bitke, gradnju pruga i tvornica, rad u rudnicima, proizvodnju čelika, omladinske radne akcije, skupljanje sijena…

Trajno svoj

Ljubu Laha ipak nisu zarobile takve politički programirane teme, niti su ostavile ozbiljnijega traga u njegovu likovnom radu, premda je studirao u Državnoj majstorskoj radionici Đorđa Andrejevića Kuna u Beogradu, izrazitoga zastupnika i protagonista socrealizma u likovnoj umjetnosti, a tu istu ulogu u Sarajevu je do pedesetih godina imao slikar i likovni pedagog Ismet Mujezinović, upravo u vrijeme kada je Lah svladavao osnovnu abecedu slikarskoga umijeća. Stizale su opake prozivke od politički dirigiranih likovnih kritičara, što uistinu nije izgledalo nimalo bezazleno. Kako Lah po svome osobnom umjetničkom opredjeljenju nije želio niti mogao asimilirati socrealističke ideje u umjetnosti, tako će on, uostalom, i kasnije trajno ostati svoj, ne osvrćući se na različita likovna strujanja, koja će zahvatiti i ove prostore nakon što se socrealistički projekt u umjetnosti pokazao kao ozbiljna stranputica, a koji je ustvari mogao egzistirati samo zahvaljujući političkoj represiji.

Lahov tematski kompleks velikim je dijelom vezan za likovnost figurativnoga izraza, gdje su zastupljeni portreti i autoportreti, aktovi i poluaktovi. Vidno mjesto imaju mrtve prirode i krajolici, a zastupljene su i sakralne teme. Nije imao ozbiljnijih odstupanja od svoga prvotnog slikarskog puta što ga je oblikovao u mladim godinama te se, u skladu s takvim stavom, nije odazivao sirenskom zovu likovnih trendova, koji su nailazili, prolazili i nestajali. Njegova slikarska razvojna linija, kako ju definira Azra Begić (1987), kreće se najprije prema „rafiniranom intimizmu”, zatim kratko „eksperimentira u duhu figurativnog geometrizma” šezdesetih godina, da bi se potom odlučio „za poetski realizam slikajući pejsaže i mrtve prirode”. 

Svaka je njegova slika jedinstvena, zasebna, koja se ne da ponoviti, izraz nadahnuća jednoga trenutka, i ona ostaje neponovljiv slikarski događaj, ostaje svijet za sebe

Lah je gradio vlastiti slikarski svijet u svome ateljeu i ostajao mu trajno vjeran, ne želeći pod svaku cijenu biti „moderan”, nego ponajprije sebi dosljedan. Vjeran figurativnome u slikarskom izrazu, on je ostajao na stalnoj distanci prema apstrakciji ili simbolizmu. Njegove su teme obične, svakodnevne, životne, uzete iz prirode, čovjeku bliske… On slika širokopotezno, pastozno, njega ne impresionira detalj, nego pušta da ga ponese duboki osobni unutarnji doživljaj slikarskoga objekta koji vidi u konturama i kao takvoga prenosi na prostor slike. Svaka je njegova slika jedinstvena, zasebna, koja se ne da ponoviti, izraz nadahnuća jednoga trenutka, i ona ostaje neponovljiv slikarski događaj, ostaje svijet za sebe. Lah slika po zovu vlastitoga unutarnjeg poriva, oslanjajući se na svoj doživljajni emotivni impuls. Zato je njegovo slikarstvo bilo i ostalo likovnoj publici otvoreno i blisko i onda kada mu kritika nije bila naklona, kada je više bila zaokupljena hvalospjevima likovnoj modernosti, odnosno okrenuta trendovskim slikarskim tokovima. Temeljna Lahova likovna stremljenja nadživjela su slikarske trendove, što samo potvrđuje istinu da stvarne umjetničke vrijednosti nisu ovisne o nailazećima i prolazećim strujanjima, one uvijek ostaju ono što jesu – vrijednosti.

Zapaženi tragovi

U Lahovim uljanim slikama „poezija boja doseže svoj vrhunac” (M. Lončarević, 1976), one stvaraju poetski ugođaj koji se rađa iz njihova sklada. Njegove slike doživljajno sugeriraju povezanost ekspresivnoga i poetskoga i kroz ekspresionistički nemir oblikuju snažan vizualni doživljaj, a svojom poetičnošću svjedoče o njemu kao vrsnom pjesniku u slikarskoj branši.

Lah nije, kako je već spomenuto, slijedio trendovske mijene niti pripadao pojedinim likovnim grupacijama. On je gradio i njegovao vlastiti likovni svijet, ali je znao, i nakon mnogo godina, pojedine likovne analitičare i kritičare, zaokupljene uvijek nečim „novim”, iznenaditi  slikarskom svježinom i snagom svoga talenta:  „Njegovo slikarstvo kao još nekih rijetkih umjetnika nastalo je iz prirode njegova likovnog bića i stoji naspram preovlađujućih i intelektualno-spekulativnih koncepata.” (I. Krzović, 1988).

U njegovim slikama mrtve prirode, buketa cvijeća, glazbenih instrumenata, likova osoba, ogleda se njegova „osobnost i umjetnički ukus, sklonost prema lijepim stvarima i prema ljepoti po sebi” (Vjeko Božo Jarak, 2003). On nastoji, „i u tome uspijeva, da svojim djelima od ljudi probudi nadu u spasenje i vrati vjeru u snagu duha brutalnoj zbilji usprkos” (Biserka Rauter Plančić, 2008).

Sam Lah pak o svome slikarstvu kaže: „Ja slikam što je za mene važno: Osjećaje životnosti, uzbuđenja, napetosti, snage. Slikam stanje samoga osjećaja. Svaka boja, svaka linija, svaki ton u sliku je unesen prema osjećaju. Što je veći intenzitet tog osjećaja, tim je jača struktura slike i tim snažnije osjećajno saopćenje cjeline.” (Katalog izložbe u Freiburgu, 1976).

Radio je i za bosanske franjevce. Brojna njegova djela nalaze se u samostanskim i župnim zbirkama (Plehan, Sarajevo, Guča Gora…), a radio je i postaje križnoga puta i svetačke likove za crkve u nizu franjevačkih župa (Busovača, Dubica Gornja, Dubrave, Foča, Koraće, Plehan, Sivša, Suho Polje, Ulice, Žeravac).

Zaključno, možemo reći još samo to da je njegovo djelo, koje je stvarano tijekom šest desetljeća, ostavilo zapažene tragove u umjetnosti i uopće u kulturi Bosne i Hercegovine. Nezaobilazno je u ozbiljnom pokušaju cjelovitoga sintetskog pogleda na likovno stvaralaštvo ovih prostora. Njegov je doprinos trajan i neizbrisiv. Uostalom, bogatstvo njegova slikarskoga nadahnuća malo koga ostavlja hladnim i ravnodušnim!