Marko Karamatić: Nenadmašni pasteli Nade Pivac

Ovaj put, međutim, predstavljamo slikaricu koja je radila malo sakralnih tema, a gotovo nikako za crkvene prostore, pa ipak, vidjet ćemo, da ona na svojstven način ‘likovno pripada’ i Bosni Srebrenoj. Riječ je o slikarici Nadi Pivac (1926-2008) koju poznajemo prije svega po oslikanim krajolicima, mrtvim prirodama i portretima.

Rodila se u Čapljini 1926. godine. Nižu gimnaziju završila u Metkoviću te jedan razred Učiteljske škole u Mostaru 1942. kada je obitelj preselila u Vinkovce. Poslije maturalnog ispita pauzirala je jednu godinu. U to vrijeme u Vinkovce su pristigli ruski „oslobodioci“ i odveli joj oca. Supruga Ljubica godinama se nadala njegovu povratku. Znala je otvoreno prozivati novi „demokratski” režim, ali začudo on protiv nje nije represivno djelovao. No, ipak se pokazalo da je mlađahna „revolucionarna vlast” budna i da zna svoj posao. Kada je Nada 1946. godine otišla u Zagreb da se upiše na Akademiju likovnih umjetnosti, ne samo da su je u tome spriječili nego su je, iz tko zna kojih razloga, uhitili i zatvorili. Ipak, stjecajem sretnih okolnosti, uskoro je upisala studij slikarstva na Akademiji u Beogradu i završila ga u klasi Nedeljka Gvozdenovića  1953. godine.

Poticajan događaj

Po stjecanju diplome vratila se u Vinkovce. Kod kuće je slikala, a na posao išla u osmogodišnju školu u Osijek. God. 1961. dolazi u Sarajevo. Pokazalo se to kao poticajan događaj za likovni život u Sarajevu. Ona je, naime, bila jedan od ključnih inicijatora i osnivača Akademije likovnih umjetnosti u ovom gradu, što se danas nažalost prešućuje. U intervjuu sarajevskom tjednom listu Ljiljan (15-22. 10. 2001) o tome veli: „Ja sam bila prvi izabrani profesor na novoosnovanoj Pedagoškoj akademiji na katedri za likovno obrazovanje da bih stvorila prvo jezgro buduće Akademije”. Bilo je to 1969. godine. S razlogom se u tom intervjuu požalila da se nigdje ne spominje „čak ni u Godišnjaku Akademije, ne samo da sam jedan od osnivača, a kamoli da sam prva koja je imala zadatak da to učinim”. Zahvaljujući njezinu sjajno obavljenom organizacijskom poslu, Akademija je zaživjela 1972. na kojoj je i sama radila do 1992. godine. Slovila je kao vrstan likovni pedagog.

Ponajbolja poznavateljica Nadina djela, likovna kritičarka Azra Begić (1931–2017), također Čapljinka, u njezinu slikarstvu do devedesetih godina vidi dvije razvojne putanje: nadrealističku, koja je bila kratkog vijeka (1960-1964), te počiteljsku (1964–1991). Sve je to prekinuo rat.

Šezdesetih i sedamdesetih godina uglavnom je slikala krajolike, a početkom osamdesetih sve se više zanima za figurativno slikarstvo. U njega je uključena također i figuralna tematika iz Biblije. Ipak, „premda je riječ o religioznoj osobi, ovakva su djela rijetka u njezinu opusu, ali je zato čitav njezin odnos prema svijetu i životu sakralan, pa je njezin rad uvijek hommage Stvoritelju i Gospodaru svemira”, napisala je Azra Begić (Stećak, 77/2000).

U životu je teško izmaknuti raznim traumama. Jedna od njih zadesila je i Nadu. Ujesen 1980. umro joj je brat u Novom Zelandu, kamo je silom prilika emigrirao, upravo kad su ona i majka sredile svu potrebnu dokumentaciju da ga posjete. Četrdeset dana kasnije umrla je i majka. To ju je teško pogodilo i vodilo do depresivnih stanja. Pod tim dojmom nastala je slika „Oplakivanje Krista“ (1981), koja je zapravo metafora žalovanja za svakom bliskom osobom koja je napustila ovaj svijet. Naslikala je tada i „Oproštaj“ koji likovno asocira na Kristovu posljednju večeru. Pod konac osamdesetih uradila je za galeriju „Šimun“ u Dubravama „Posljednju večeru“ (ulje na platnu), za samostan na Plehanu „Raspeće“ (ulje na platnu) i „Posljednju večeru“ (pastel), te za Biskupiju Mostar „Veronikin rubac“ i „Skidanje križa“ (prema Michelangelu). Tomu treba pribrojiti i niz crteža sakralne tematike. Time je neposredno zašla u sferu sakralnosti, iako je, kako je već rečeno, cijelim svojim opusom na poseban način bila u njoj usidrena.

Zanimljive zgode

Osamdesetih godina sve intenzivnije radi portrete. Budući da je među bosanskim franjevcima imala niz prijatelja, rado su se odazivali na portretiranje. Trebalo je danima dolaziti u atelje, jer je ona studiozno pristupala temi, analizirajući lik i praveći brojne skice. Nije joj bio cilj ostvariti sličnost nego likovno zabilježiti karakterne crte koje su joj se kod modela činile najizrazitijima, često kroz „deformaciju“ lika. Takav je „Portret fra Andrije Zirduma II” iz 1982. godine, „formalno i koloristički tako smion i žestok, da model nije skrivao svoje nezadovoljstvo”, napisala je Azra Begić, u analizi likovne strane portreta (Novi izraz, 43-44/2009). Bilo je i drugih zanimljivih zgoda. Tako je Nada jednom zgodom kazivala kako je ugljenom izradila portret fra Bonifaca Badrova (1896–1974), a on, nezadovoljan minimalističkim obrisima obrva, odlučio ih je sam ‘doraditi’. Godine 1982. naslikala je „u neobičnom koloritu” „Portret fra Ivana Bubala”, te se požalila Azri, ali i autoru ovog zapisa, da on ima naglašeno pravilne crte lica što sputava njezinu inspiraciju. Godine 1985. naslikala je „Portret fra Vjeke Jarka I” u olovci, te „Portret fra Vjeke Jarka II” u suhom pastelu, ali „bez ‘otkačenosti’ (kočnica je bilo strahopoštovanje autorice prema modelu)”, dok „’Portret fra Marka Karamatića’ ima asketsko lice oblikovano mlazom svjetlosti slijeva i oštrim sjenama koje ga ‘ušiljuju’”. U  vremenu „tehnološkog totalitarizma i gubitka identiteta (…) čovjek  u Nadinoj interpretaciji čuva sav svoj ljudski dignitet kao biće jedinstveno, dragocjeno i neponovljivo”, zaključuje Azra. U tom kontekstu je nastao i niz vrsnih portreta drugih Nadinih prijatelja: Nenada Ugljena, Alberta Alkalaja, Ele Alkalaj, Lidije Topić, Slavka Marojevića… Portreti su predstavljeni na izložbi u galeriji „Roman Petrović” u Sarajevu 1991. godine.

U vrijeme rata 1992–1995. bila je u Zagrebu gdje su joj prijatelji osigurali atelje u zgradi zagrebačke Akademije, te je cijelo vrijeme radila a 1995. priredila i izložbu. Pod kraj rata živjela je u Čapljini u svojoj rodnoj kući, a općinske vlasti su joj dodijelile atelje gdje slikala sve do svog povratka u Sarajevo. Tada se, na poziv fra Joze Pejića, uključila u rad na osnivanju Akademije likovnih umjetnosti na Širokom Brijegu, koja je otvorena 1996. a tamo je neko vrijeme i predavala.

Zadnju svoju izložbu pastela priredila je 2001. u Sarajevu u istoj galeriji kao i 1991. gdje su dominirali hercegovački i dalmatinski kameni pejzaži.

U ovoj čudnoj zemlji mnogo toga se prekriva ‘zaboravom’. Tako je i s Nadom Pivac koja počiva na čapljinskom groblju, a koja je u Sarajevu ostavila jake tragove svoga umjetničkog i pedagoškog rada, pa ipak u kulturnoj javnosti grada nema tko da se sjeti nje i njezina djela! Živimo u vremenu ‘zaborava’!