Anto Kovačić: Pripovjedač i slikar – Richard Strauss (1864.-1949.)

Nije pisao glazbu radi same glazbe, nego je njome uvijek živo prikazivao likove, zbivanja i prizore izvanjskog svijet

0

Nije pisao glazbu radi same glazbe, nego je njome uvijek živo prikazivao likove, zbivanja i prizore izvanjskog svijet

Prezime Strauss vjerojatno velik broj ljudi danas refleksno veže za dvojicu Johanna, oca (najpoznatijeg po Radetskom maršu) i osobito sina (Na lijepom plavom Dunavu), skladatelje pretežno plesne glazbe, popularnih valcera koji se često čuju na radiju, i svake godine 1. siječnja na glasovitom bečkom novogodišnjem koncertu. Richard Strauss je drugačiji tip skladatelja, glazba mu je bujna i kompleksna, u cjelini je manje pitka i vesela od djela spomenute dvojice, ali je zato muzikološki zanimljivija i u povijesti razvoja glazbenog izraza zauzima važnije mjesto. I Richard je zvučno poznat širokoj javnosti, jer, vjerojatno je malo onih koji nisu vidjeli poznati isječak iz Kubrickovog filma 2001: Odiseja u svemiru, u kojem se majmun igra s kostima dok scenu prati impresivna glazba Straussove simfonijske pjesme Tako je govorio Zaratustra.

Richard Strauss je jedan od najznačajnijih njemačkih skladatelja druge polovice XIX. i prve polovice XX. stoljeća. Uz Liszta, Berlioza i Wagnera spada među najistaknutije predstavnike programskog smjera. Programska glazba je (za razliku od apsolutne) deskriptivna, ona opisuje i dočarava nešto iz unaprijed zadanog programa, koji može sadržavati neko zbivanje, ugođaj, osobu i slično (poznato djelo te vrste su primjerice Vivaldijeva Četiri godišnja doba). Strauss je počeo najprije kao skladatelj apsolutnog smjera, antivagnerovski nastrojen, da bi vrlo brzo, već na početku karijere, pod utjecajem prijatelja skladatelja Aleksandra Rittera, doživio potpun zaokret, postao zaneseni obožavatelj Wagnerove i Lisztove umjetnosti, te krenuo smjerom poetsko-izražajnog glazbenog slikanja. Iako je na početku karijere doživio određena osporavanja, Strauss je relativno brzo stekao svjetsku slavu, ne samo kao skladatelj, nego i kao dirigent. Na brojnim turnejama po Njemačkoj i inozemstvu slava mu je neprestano rasla. Nakon razdoblja rukovođenja berlinskom i bečkom operom povlači se 1924. u bavarska brda gdje započinje mirniji život posvećen pretežno umjetničkom stvaranju.

Richard Strauss je poznat po svojim simfonijskim pjesmama (jednostavačnim programskim simfonijskim skladbama) koje je pisao negdje do četrdesete godine života, te po operama koje je stvarao u drugom životnom razdoblju. Za kvalitetno razumijevanje simfonijske pjesme potrebno je prethodno poznavanje programa – sadržaja koji autor glazbeno dočarava. Bez tog poznavanja programa ne možemo u potpunosti slijediti skladateljevu zamisao, premda se i bez toga može uživati u glazbi i osjetiti njezine temeljne ugođaje. Zanimljiv je odabir sadržaja koje je Strauss oslikavao: tu su, na primjer, književni likovi u simfonijskim pjesmama Don Juan i Don Quixote. U spomenutom djelu Tako je govorio Zaratustra Strauss je pokušao osvijetliti emocionalne momente u Nietzscheovom istoimenom filozofskom spjevu. Simfonijska pjesma Smrt i preobraženje opisuje posljednje trenutke teškog bolesnika, koji se bori sa smrću: u agoniji neposredno prije smrti pred oči mu živo izlazi čitav njegov život, od djetinjstva do sadašnjeg trenutka, nakon čega sve iščezava, jer nastupa smrt. To, međutim, nije kraj, jer slijedi kontrast, život novoga blaženstva i nove sreće. Jedna od najznačajnijih Straussovih simfonijskih pjesama Vragolije Tilla Eulenspiegela nastala je na podlozi dogodovština čuvenog pučkog šaljivčine i lakrdijaša iz starije njemačke književnosti. Sarkastičnu narav ovoga lika koji je rado izrugivao licemjerstvo, lažni moral i zlobu, te njegovu hitrinu i okretnost kojom se uspješno izvlačio iz najneugodnijih situacija Strauss je prikazao duhovitom živom glazbom vrtoglavih tema, živih orkestralnih boja i jakih kontrasta. Takva se glazba u svoje vrijeme nekima doimala prejakim eksperimentom. Debussy, predstavnik impresionizma, čija je glazba također bila inovativna i napredna, rekao je da je slušanje Straussove simfonijske pjesme nalik jednosatnom boravku u ludnici.

Strauss je svoj dar za dočaravanje likova, zbivanja i ugođaja nakon simfonijske pjesme nastavio realizirati u operi. Umro je prije nego što se tehnika snimanja zvuka usavršila toliko da vjerno može reproducirati širinu orkestralnog spektra. Da je živio nekoliko desetljeća kasnije, vrlo vjerojatno bi uz ostalo bio i izrazit filmski glazbenik.

 

Izvor: Svjetlo riječi

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.