Vjera je nadahnjivala genija

Bog me nikad nije napustio. Spreman sam prihvatiti što mi god sudbina donese. Želio bih imati dovoljno snage da se prepustim volji Svemogućega.

Ludwig van Beethoven (1770 – 1827) najveći je kompozitor svih vremena a to je plod njegove patnje, tragedije i velikog talenta kojim ga je obdario Stvoritelj. Odlikovala ga je snažna imaginacija, genijalna glazbena nadarenost i nesalomljiva snaga volje. Nikada nisam vidio umjetnika tako nabujale snage, tolike energije, takve prisnosti, rekao je Goethe za Beethovena. Iako je bio zakinuti kompozitor (potpuno je oglušio u 48. godini) i žrtva zlostavljanja u djetinjstvu, nije se kolebao u svojoj zahvalnosti Svemogućem; tako je sve svoje vrijeme i remek-djela posvetio upravo Njemu. Primjer za to je posveta Kvartetu u a-molu: Sveta himna zahvalnosti Bogu bolesnika na oporavku (Beethoven je bio ozbiljno bolestan).

Uvijek je na stolu držao neke riječi koje je izabirao i uokvirivao:

Ja sam onaj koji jest.
Ja sam sve što jest, što je bilo, i što će biti.
On je sam, svoj, i Njemu jedinome duguješ svoje postojanje.

Ovo još više iznenađuje kad se uzme u obzir njegova noćna mora iz djetinjstva, koje je proveo u Bonnu, gdje je rođen 1770. godine. Otac mu je bio samo prosječan glazbenik, ali je Ludwigu bio prvi učitelj klavira i nastojao je unovčiti začuđujući talent svoga sina. U to vrijeme čak su i veliki skladatelji bili zapravo samo sluge aristokracije. Njegov je otac spadao u tu kategoriju, ali je usto bio i pijanica vrijedan prezira. Koristio se silom. Kući je dolazio pijan i bijesan, budeći usred noći svoga maloljetnog sina, nemilosrdno ga udarajući i tjerajući ga da vježba klavir. Majka se bojala intervenirati da ne bi ispalo gore po sina. Posljedica toga je bila da je Ludwig kao 11-godišnjak morao napustiti školu zbog iscrpljenosti… S 18 godina, nakon majčine smrti, postao je glava obitelji, preuzimajući tako odgovornost za dva mlađa brata, koja su s njim kasnije otišla u Beč.

Ludwig je volio svoju religiju, ali u vrlo osjetljivoj dobi bio je svjedok nemoralnog ponašanja nekih članova klera. Ovakvo iskustvo vrlo često uništava duhovnost. U Beethovenovu slučaju nije bilo tako. On nikad nije izgubio vjeru u Boga, iako se odijelio od organizirane religije.

U glazbenom smislu bivao je sve bolji i bolji. Nastanio se u Beču, gdje je susreo Mozarta i Haydna. Učio je od ove dvojice velikana, ali je otkrio da je stvarao zvukove i glazbu koju svijet dotada nije čuo. Mnoga su remek-djela proistekla iz njegova pera: sjajne simfonije, koncerti i korali, ali u njegovim dvadesetim godinama (1794-96) javljaju se prvi znaci bolesti uha i nagluhosti. Ovaj je veliki čovjek znao da će za nekoliko godina postati gluh kao kamen. Pisao je o svome svijetu tišine u deprimirajućem djelu Heiligenštatska oporuka, ali je i skladao dvije radosne sonate za klavir.

Čudesno je da je velik broj njegovih najboljih radova nastao u razdoblju nagluhosti ili potpune gluhoće. Nakon što je dirigirao prvu izvedbu Koralne simfonije, vođa orkestra ga je morao okrenuti kako bi Beethoven primio aplauz.

U društvu je upotrebljavao notes koji je njegovim znancima koristio da napišu svoj dio razgovora koji su međusobno vodili.

Zvuči ironično, ali on je odigrao značajnu ulogu glede promjene statusa glazbenika, od sluge aristokracije do umjetnika vrijednih poštovanja.

Ovaj je hrabri genij u svojoj zadnjoj bolesti, na izmaku snaga, pristao primiti posljednje sakramente u Katoličkoj crkvi. Učinio je to vrlo pobožno, zahvaljujući svećeniku za njegovu dobrotu i za olakšanje koje mu je donio.

Smatrajući sebe olujom u svijetu glazbe, Beethoven je umro, potpuno oslobođen svakoga straha, za vrijeme jedne oluje 1828.

Zapisao je: Bog me nikad nije napustio. Spreman sam prihvatiti što mi god sudbina donese. Želio bih imati dovoljno snage da se prepustim volji Svemogućega.

Heiligenštatska oporuka
(izvadak iz Beethovenova zapisa)

Iako sam rođen s vatrenim, aktivnim temperamentom, iako sam sebi dopuštao društvene razonode, uskoro sam bio prisiljen povući se, živjeti sam. Kad sam nastojao zaboraviti sve ovo, oh, kako je bilo bolno doživjeti dvostruko tužno iskustvo slabljenja sluha. Bilo mi je nemoguće reći ljudima: Govorite glasnije, vičite, gluh sam. Ah, da mi je samo moći priznati slabost, nemoć osjetila koje je kod mene moralo biti savršenije negoli kod drugih, osjetila koje sam posjedovao u najvišem savršenstvu, savršenstvu u kojemu samo nekolicina uživa ili je uživala. Oh, ne mogu to učiniti; zato mi oprostite kad me vidite suzdržana, povučena onda kad bih se trebao družiti s vama. Moja nesreća je dvostruko bolna za mene jer sam osuđen biti neshvaćen; za mene nema opuštanja s mojim prijateljima, nema fine komunikacije, nema uzajamne izmjene misli. Ja moram živjeti gotovo sam, kao prognanik; mogu biti u društvu samo toliko koliko je zaista potrebno. Ako ljudima priđem bliže, obuzme me jeza jer se bojim opasnosti da bi moje stanje moglo biti zapaženo. Tako je bilo zadnjih šest mjeseci koje sam proveo na selu… Ali koje poniženje za mene kad netko stoji do mene i sluša flautu na određenoj udaljenosti a ja ne čujem ništa, ili kad netko sluša pjevanje pastira a ja ponovno ništa ne čujem. Takve me stvari dovode gotovo do očaja; još jedna kap više i okončao bih sebi život – jedino me moja umjetnost odvraćala od toga. Činilo mi se nemogućim ostaviti svijet dok ne iznesem iz sebe sve ono što sam osjećao. Tako sam izdržao ovu nesretno življenje… Strpljenje je, kažu, ono što sad trebam izabrati za svoga vodiča, i učinio sam tako… Možda će mi biti bolje, možda ne. Spreman sam. Prisiljen sam postati filozof već u svojoj dvadeset i osmoj godini. O, to nije lako, a za umjetnika mnogo teže nego za ikoga drugog. Jedini Bože, ti koji vidiš dubinu moje duše, znaš da tamo prebiva ljubav čovječanstva i čežnja da činim dobro. O, dragi moji, kad jednom budete ovo čitali, smatrajte da ste učinili nepravdu; netko kome je nedostajalo sreće tješi sebe time da pronađe isti slučaj kao što je njegov vlastiti, koji je unatoč svim ograničenjima prirode ipak učinio sve što je bilo u njegovoj moći da bude prihvaćen među uglednim umjetnicima i ljudima.

Izvor: Kalendar svetog Ante