Snježana Karačić: Moja invalidska kolica za mene su blagoslov

0

Nije slučajno što je za proslavu Majčina dana diljem svijeta izabran upravo mjesec svibanj, mjesec posvećen našoj nebeskoj majci Mariji u kojoj, kako kaže papa Ivan Pavao II., Crkva vidi maksimalan izričaj „ženskog genija“ i u njoj pronalazi izvor nepresušne inspiracije.

Na tom se izvoru uvijek iznova nadahnjuju kršćanske žene, supruge i majke, otvorene životu i Božjem planu za svoj život. Jedna od njih je i 41-godišnja Snježana, majka petoro djece i supruga Joze Karačića, umirovljenog hrvatskog branitelja. I dok će mnogi reći da čini nešto nesvakidašnje, zadivljujuće i ono što je svojstveno samo iznimno hrabrim ženama, Snježana ništa ne pripisuje svojim snagama.

Prve konture križa njezina života pojavljuju se neposredno nakon prvog poroda 1999. godine. Snježana i Jozo bili su u braku godinu dana, s privremenim prebivalištem u njezinu rodnom Hamburgu. Nakon što se rodila Kristiana, počela sam osjećati slabost u nogama. Liječnici su ustanovili da je riječ o tumoru u spinalnom kanalu u gornjem dijelu kralježnice – govori Snježana, koja je iste godine i operirana, no bezuspješno – tumor je bio isprepleten između živaca pa je njegovo vađenje predstavljalo prevelik rizik.

Foto: Davor Trbušić

Tijekom sljedećih godina, Karačići su hamburšku adresu zamijenili minhenskom, a bolest je uznapredovala pa je, ne mogavši se više oslanjati na štake, sjela u invalidska kolica.

U isto vrijeme, Bog je providio Rafaelu, drugo dijete u obitelji Karačić. Vrijeme je prolazilo i Bog nam je poslao našu Rafaelu. Nisam znala kako će to biti kad sam zatrudnjela i često sam se pitala hoću li unatoč invalidskim kolicima, sama i bez pomoći, moći djetetu pružiti svu potrebnu brigu – otkriva Snježana.

Ipak, pouzdala se u Boga, koji ako je sve tako zamislio, to će i blagosloviti. Zanimljivo da je tada njezina prijateljica rodila dječaka sa srčanom manom i jer je morala raditi, povjerila ga Snježani na čuvanje. Vjerujem da je Bog to zamislio kako bi mi pokazao da sam sposobna brinuti se za dijete unatoč mojoj invalidnosti. Nakon te 2007. godine, Snježana i Jozo osjećali su se spremnima za bilo koji nadolazeći „ispit“ pa su, otvoreni životu, danas blagoslovljeni s još troje djece, Emanuelom, Mihaelom i dvogodišnjom Elizabetom.

Gledajući unatrag, Snježana je svjesna da joj je Bog od samog početka dao milost da na svoj križ gleda kao na Božji blagoslov. Već odmalena je osjećala silnu Božju ljubav u svom životu, znajući da će doći trenuci kada neće biti jednostavno, no da će Bog i te situacije okrenuti na dobro. Meni nije predstavljao problem moj križ, nego kako u tom trenutku biti i ostati prava majka svojoj kćerkici i supruga svome mužu – govori Snježana.

Priznaje da su reakcije okoline nakon drugog poroda, prvog njezina iz invalidskih kolica, bile podijeljene: od radosti do šutnje, pa čak i do doskočica da „rađa siroče“.

Danas joj je drago da mnogo toga nije ni čula što se govorilo, a kada joj je ginekologinja predložila amniocentezu (pretraga kojom se genetski analizira fetus, koristi se kada se žele dijagnosticirati različiti kromosomski poremećaji, op. a.) Snježana je na vlastitu odgovornost odbila i promijenila ginekologa. Podrška u svemu, i tada i danas, je suprug Jozo bez kojeg, kako kaže, ništa ne bi funkcioniralo.

Foto: Davor Trbušić

Upoznali su se 1996. godine u Duvnu, gdje su oboje dolazili ljeti u posjet svojim obiteljima. Jozo je u Zagrebu radio u Hrvatskoj vojsci, a ja sam živjela u Hamburgu i ispočetka je to bila veza na daljinu. Nakon godinu dana hodanja odlučili smo da ćemo našu vezu okruniti brakom – prepričava Snježana, koja je tada još bila na studiju modnog dizajna. Oboje su gajili nadu da će se jednog dana vratiti u Hrvatsku, što se i dogodilo 2010. godine.

Danas aktivno sudjeluju u životu župne zajednice bl. Alojzija Stepinca u Rakitju, i upravo je to iskustvo ono što je oduvijek željela za svoju djecu. Ja sam odrastala u vjerničkoj obitelji, s roditeljima, starijom sestrom i mlađim bratom. I premda je sjever Njemačke gdje smo živjeli pretežito protestantski, bili smo jako vezani uz hrvatsku katoličku misiju koju su predvodili dominikanci – ističe Snježana.

Slobodno vrijeme teško pronalazi, pa čak i za svoju prvu ljubav – slikanje. Danas se kreativni proces odvija samo u mojoj glavi jer su djeca mala i trebaju me sto posto. Ipak, u rijetkim trenucima kada stignem slikati, preferiram akvarel tehniku i slikanje motiva iz prirode, ali i kombinacije tehnika – govori Snježana, pokazujući sliku blaženog Alojzija Stepinca na bakru, za koju ni sama ne zna kad će je dovršiti.

Svakodnevica u kući obitelji Karačić ne razlikuje se od ostalih: red tuge, veselja i radosti, ali i zajednička molitva prije odlaska na počinak. Uz to, još od prvih dana otkako je oboljela, Snježana i Jozo svaku večer mole Krunicu Božjega Milosrđa na nakanu za svoju obitelj i da duše svoje djece sačuvaju kako ih je Bog i stvorio, čiste i neokaljane.

S vremena na vrijeme, iz zaborava se vrati i neka zametnuta molitva, kao ona koju je s. Bonifacija 2013. godine poklonila Snježani. Naslovljena kao Velika majčina želja, završava stihovima u kojima se ocrtava i Snježanina želja: A onda Gospodine, kad od svega ostane im samo sjećanje na radost zajedničkih dana, neka njihova djeca pričaju djeci svoje djece da sam im jednostavno bila – Majka!

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.