Martić, Grgo (Grga, Mato), hrvatski književnik (Rastovača kraj Posušja, BiH, 24. I. 1822 – Kreševo, BiH, 30. VIII. 1905).
Franjevac, studij filozofije završio u Zagrebu, a bogoslovije u Stolnome Biogradu (Székesfehérváru). Za svećenika zaređen 1845. u Travniku, služio je u različitim bosanskim mjestima, najveći dio života kao župnik u Sarajevu.
Od 1878. živio je u kreševskome samostanu. Jedan je od najistaknutijih hrvatskih preporoditelja u Bosni. Uz ilirski pokret pristao je za boravka u Zagrebu (1839–41), gdje je postao suradnik Danice i drugih listova (pod pseudonimom Ljubomir Martić Hercegovac).
Pisao je lirske i epske pjesme, među kojima se opsegom ističe epski ciklus Osvetnici (I–VII, 1861–83), o crnogorsko-turskim sukobima i bosanskohercegovačkoj krizi 1876–78., za koji mu je uzor bio u prvome redu I. Mažuranić, a i A. Kačić Miošić, I. Gundulić te usmeno epsko pjesništvo. Objavljivao je i prigodna djela religiozne tematike (Obrana Biograda godine 1456. Slavje sv. Ivana Kapistranskoga, 1887; Posvetnici, 1895) te putopise, u stihu i prozi.
Za povjesničare su zanimljiva Zapamćenja, što ih je po njegovu kazivanju zabilježio J. Koharić (tiskana 1906. u cenzuriranoj verziji). S I. F. Jukićem objavio je Narodne piesme bosanske i hercegovačke … (1858). Prevodio je djela Homera, J. Racinea, F. R. de Chateaubrianda i L. N. Tolstoja.
Izvor: enciklopedija.hr