Život svetog Ante

Njegov je otac bio financijski službenik i vitez na dvoru Alfonza II. portugalskog kralja. S 15 godina je Fernando stupio u redovničku zajednicu kanonika sv. Augustina u Lisabonu. Međutim, budući da ga je obitelj stalno posjećivala, zamolio je da ga premjeste u neki drugi samostan. U dobi od 17 godina premješten je u augustinski samostan sv. Križa u Coimbri (175 km daleko od Lisabona), gdje se nalazila čuvena biblijska škola. Ondje je proveo devet godina u marljivom studiju. Postoji čvrst dokaz da je za vrijeme toga školovanja naučio Bibliju napamet. Ali, vjerojatno nije bio zaređen za svećenika u tom periodu, jer je tada bio običaj da se bogoslovi zaređuju u dobi od 30 godina. U 25. godini oduševio se za mučeništvo za Krista ugledajući se u prve franjevce mučenike čija su tijela donesena iz Maroka u Coimbru gdje je on tada studirao. Bio je duboko pogođen njihovom smrću. Jer je pet mjeseci ranije kao gost predavao i brinuo se za ove iste franjevce, koje je osobno poznavao: Berard, Petar i Otto bili su svećenici, a Adiuto i Accurisio bili su časna braća. Poneseni ljubavlju, oni su pokušali obratiti i sultana iz Maroka na kršćanstvo; tako su položili svoje živote radi evanđelja. I Fernando je želio umrijeti za Krista. Oduševljen tim primjerom, otišao je franjevcima u Coimbri i rekao im: „Ako mi dopustite da odem u Maroko i slijedim ovu braću, rado ću vam se priključiti.” Ubrzo nakon toga, dobivši jedva odobrenje svoga augustinskog poglavara, on se pridružio franjevcima i uzeo ime Anto po patronu franjevačkog samostana Coimbri koji se zvao sv. Anto od Maslina. Anto je odmah položio zavjete jer u to doba još nije bilo novicijata. Nakon nekoliko mjeseci plovio je prema Maroku da ispuni svoj san o mučeništvu.

Umjesto mučenik, postao franjevac

Ali, Bog je imao druge planove s ovim velikodušnim mladićem. Ubrzo se tako razbolio od malarijske groznice, da se morao vratiti kući. Na povratku nastala je velika oluja koja je brod usmjerila u drugom smjeru. Vjetrovi su brod odnijeli čak na Siciliju, gdje su putnici našli sigurnost u luci Messina. U ovom je gradu Anto susreo skupinu franjevaca i, čuvši od njih za sabor (kapitul) fratara na Duhove, radosno im se pridružio na putu u Asiz. U Asizu je 23. svibnja 1221. sudjelovao na velikom kapitulu na rogožinama; bio je nepoznati, novi, strani fratar među tisućama okupljenim na tom sastanku. Sv. Franjo je bio veoma bolestan za vrijeme ovoga kapitula, pa je morao šaputati bratu Iliji, svom vikaru, koji je onda glasno prenosio Franjine opomene braći. Nema sumnje da je sv. Anto vidio sv. Franju i njime se oduševio, iako nije zabilježeno da su se tada susreli.

Kad se kapitul završio, nitko nije mario za Antu. Nijedan provincijal nije se javio da primi ovog stranog fratra. Zbog nekih razloga sv. Anto nije ostavio dobar dojam ni na koga. Je li to bilo iz čiste poniznosti? Je li bio rastresen? Njegovi životopisci kažu da je izgledao sasvim jednostavno i činilo se da je čak i malouman. Možemo samo nagađati koliku je bol doživio toga trenutka. Možda je, ne ostvarivši svoju želju za mučeništvom, otkrio u siromaštvu i jednostavnosti sv. Franje novi način kako ostvariti svoj cilj mučeništva. Umro je svojoj obitelji i svojoj zemlji; sada može umrijeti i samome sebi. Mogao je ući u duhovno mučeništvo koje je sam sv. Franjo usavršavao u ognju ljubavi i samoprijegora. Da bismo ovo bolje razumjeli, potrebno je proučiti Opomene sv. Franje koje je sv. Anto mogao čuti na ovom velikom kapitulu na rogožinama. Tako možemo razumjeti da sv. Anto nije toliko težio za tim da bi toga trenutka sakrio svoje talente, nego je želio umrijeti njima. Možda je to učinio jer je smatrao da Gospodin to traži od njega.

Na koncu, kad su svi fratri odlazili, Antu je primijetio fra Gracijan, provincijal iz Romagne (Sjeverna Italija), prihvatio ga je i poslao u mali samostan Monte Paolo blizu Forlija. U ovom malom bratstvu on je živio jednostavno vršeći svakodnevne poslove kao što su čišćenje i vrtlarenje, pripremanje stolova za objed i pranje suđa. Bio je poznat kao jednostavan brat koji je živio veselo među subraćom u bratstvu; u siromaštvu i radosti – čitavih 12 mjeseci.

Kad je Anto imao 27 godina, biskup Ricciardellus Belmonti zaredio je 1222. godine nekoliko franjevaca i dominikanaca za svećenike. Sv. Anto je bio na slavlju poslije ređenja u dominikanskom samostanu. Čini se da propovjednik koji je trebao održati govor ovom prigodom nije stigao pa je provincijal zamolio da netko od braće održi kratak prigodni govor. Nitko nije bio voljan jednostavno ustati i govoriti pred tolikom skupinom uzvanika, pa su svi odbili ponudu. Onda je provincijal naredio bratu Anti da kaže nekoliko jednostavnih riječi. Priča se da je počeo govoriti prvo sporo a onda čvršće. Njegove riječi su zarobile maštu slušatelja i njihova srca zapalile silom Duha Svetoga. Kad je završio govor, sva braća su shvatila da se nalaze u prisutnosti briljantnog i snažnog propovjednika. Bio je to trenutak dramatične promjene. Ako fra Anto nije bio već zaređen, onda je njegovo ređenje ubrzo uslijedilo.

Sv. Anto bio je jedno od Božjih iznenađenja za sv. Franju. Osnivač franjevaca gajio je velike sumnje prema učenosti pa je to prilično jasno manifestirao. Za sv. Franju je „duh molitve i pobožnosti” bio važniji od rada, studija pa čak i propovijedanja. Ali kad su fratri otkrili da je sv. Anto izvanredno učen, zamolili su ga da ih poučava. On je prvo zatražio dozvolu od sv. Franje. Nazivajući sv. Antu „moj biskup” iz poštovanja, jer biskup je učitelj i pastir vjernika, sv. Franjo je napisao: „Brat Franjo želi zdravlje bratu Anti, svome biskupu. Drago mi je da poučavaš braću u svetoj teologiji, sve dok – prema riječima našeg Pavla – ῾ne gasiš Duh molitve i pobožnosti᾿ studijem ove vrste.”

Čovjek bi pomislio da studij teologije i biblike vodi do „duha molitve i pobožnosti”, ali sv. Franjo instinktivno zna bolje i upozorava sv. Antu da pazi na duše svojih učenika dok ih poučava. Nakon svakoga prvog govora Anto je uvijek na putu, posvećujući svoje vrijeme i talente propovijedanju i poučavanju. Glas o njemu brzo se širio pa mu je uskoro sv. Franjo dao ovlast da propovijeda svugdje. Putovao je u mnoga mjesta u Italiji i Južnoj Francuskoj propovijedajući evanđelje. Svojim veličanstvenim govorima izuzetnim stilom privlačio je tolike mase naroda da njegovi slušatelji nisu mogli stati u crkve. Ubrzo su ljudi počeli podizati propovjedaonice izvan naselja i gradova. Broj njegovih slušatelja kretao se od 10 do 30 tisuća. Kad bi se čulo da on dolazi, trgovine bi se zatvarale, tržnice bi opustjele i suđenja bi bila odgođena. Noću uoči njegovih nastupa čitava naselja bi bila preplavljena svjetiljkama koje su ljudi nosili skupljajući se na mjesto gdje bi on trebao propovijedati.

Veliki propovjednik

Njegovi govori su bili uzbudljivi, ne samo zbog toga što su ga resila svojstva izvrsna govornika: siguran nastup, elokventnost, uvjerljivost, osobni šarm, zadivljujuće pamćenje, učenost u teologiji, Sv. pismu i drugim znanostima, nego i zato što je žestoko napadao grijehe koji su prevladavali kod tadašnjih bogataša; njihovu pohlepu, rasipan život i okrutnost. Otvoreno je kritizirao biskupe i svećenike za koje je znao da ne žive u skladu s visokim zahtjevima svoga poziva, a posebno one koji nisu branili stado svojih vjernika koje im je bilo povjereno. Pozivao je svoje slušatelje na pokajanje i pravi kršćanski život. On i njegova subraća provodili su puno vremena ispovijedajući ljude nakon propovijedi.

U borbi protiv heretika sv. Anto je svoje dokaze temeljio na zadivljujućem poznavanju Sv. pisma. Predstavljao je vjeru na pozitivan način plijeneći maštu ljudi. Kad heretici nisu htjeli slušati njegove argumente, on je njihovu pozornost privlačio čudesima. U Riminiju, gradiću na Jadranskom moru, ljudi nisu htjeli slušati njegovu propovijed; on se stoga okrenuo prema moru i propovijedao ribama. Uz propovijed pticama sv. Franje, ovo ostaje jedna od dražesnijih priča iz života svetaca.

Postoje dva sveska propovijedi za nedjelje i blagdane sv. Ante, ali nisu to propovijedi koje je on sam održao nego ih je napisao za upotrebu drugim propovjednicima. U njima on obilno koristi stvari iz prirode kao simbole. Često upotrebljava simbol vatre za „ljubav i pobožnost”, pa je u umjetnosti ponekad prikazan kako drži plamen. U jednoj svojoj propovijedi piše: „Kad Duh Sveti uđe u neku dušu, On je ispuni svojom vatrom i dopušta joj da zapali i druge duše.”

Uz propovijedanje Anto je obavljao gvardijansku i ostale službe u različitim samostanima u Francuskoj. Dok je jednom predsjedao samostanskom kapitulu u Arlesu (Francuska), njemu i fratrima ukazao se sv. Franjo. Vidjeli su ga na vratima s rukama uzdignutim u znaku križa. Bio je to slučaj bilokacije (boravljenje istodobno na dva mjesta), jer je tada sv. Franjo još uvijek bio živ i prisutan u Asizu. Nakon smrti sv. Franje, sv. Anto je pozvan natrag u Italiju i izabran za provincijala u Romagni. Godine 1228. propovijedao je u Rimu pred papom Grgurom IX., klerom i narodom. Papa Grgur je bio toliko oduševljen da je sv. Antu nazvao „riznicom Biblije”. Izjavio je da je uvjeren kako bi fra Anto mogao ponovno napisati Bibliju, kad bi sve Biblije na svijetu nestale. Na burnom općem kapitulu franjevaca 1230. sv. Anto je izabran za člana delegacije koja je otišla Papi i od njega zatražila da protumači Pravilo i Oporuku sv. Franje. Fratri su željeli znati jesu li obvezatni opsluživati Oporuku sv. Franje i cijelo Evanđelje ili samo Pravilo Reda. U buli „Quo Eelonganti” od 28. 9. 1230. papa Grgur IX. je odgovorio: 1. Oporuka sv. Franje nema obvezujuću snagu za fratre; 2. Samo evanđeoski savjeti obvezuju fratre.

Anto je svoje posljednje propovijedi održao za vrijeme korizme u Padovi. Za to vrijeme u gradu je nastala opća gužva jer stanovnici grada nisu imali dovoljno smještaja i hrane za mase ljudi koje su nahrupile u grad da čuju propovijedi. Učinak njegovih propovijedi u Padovi  bio je zadivljujući: nesuglasice su izglađene, smrtni neprijatelji izmireni, siromašni dužnici pušteni iz  zatvora, vraćena nepošteno stečena imovina, nemoralni muškarci i žene promijenili svoje živote, kradljivci  i kriminalci promijenili svoje  ponašanje i javni život u Padovi snažno se popravio. Nakon Uskrsa, on i njegova subraća otišli su na jedno seosko imanje da se odmore. Ondje je Anto našao golemo orahovo stablo sa šest grana koje su se dizale iz krošnje. Poput razigranih malih dječaka fratri su povezali grane vrhovima likom i na brzinu napravili svod ispod kojeg su smjestili iscrpljenog propovjednika da se odmara u hladu i čistom zraku.

Anto je bio vrlo bolestan. Dugogodišnje propovijedanje ga je iscrpilo pa je obolio od vodene bolesti; teško je disao. Bilo mu je veoma naporno kretati se jer mu je tijelo nateklo i nije ga više slušalo. Dana 13. lipnja 1231. znao je da umire pa je zamolio braću, jer nije želio praviti neugodnosti svome prijatelju na čijem je imanju boravio, da ga odnesu u Padovu. Fratri su ga smjestili na seoska volovska kola i krenuli na tužno putovanje u grad. Zbog velike prašine i ljetne žege ubrzo više nije mogao govoriti. Fratri su se zaustavili kod samostana Siromašnih klarisa u Arcelli. Ondje su ga uspavali na ležaljci da bi mogao lakše disati. Započeo je pjevati večernji himan i dok je pjevao zajedno s braćom i sestrama, izdahnuo je. Imao je samo 36 godina.

Otimanje za sveca

Fratri su mislili prenijeti tijelo sv. Ante u svoj samostan u Padovi i tišini, ali djeca su počela trčati po ulicama vičući: „Svetac je umro; sv. Anto je umro!” Stanovnici Arcella i Capo di Ponte, gdje je on preminuo, nisu dali  da se odnese njegovo tijelo. Opsadno stanje trajalo je 4 dana. Svjetina je jedan most na rijeci blokirala a srušila drugi koji je privremeno podignut. Konačno je, na intervenciju mudrog gradonačelnika Padove, narod oslobodio put. Ljudi u procesiji od nekoliko tisuća sudionika, na čelu s biskupom Jacopom Corradom, klerom i fratrima, odnijeli su „Sveca” u Padovu.

Mase ljudi slijevale su se u franjevačku crkvu da se pomole „Svecu”, a brojna čudesa koja su uslijedila izazivala su val oduševljenja među pukom. Ljudi su iz svih krajeva dolazili na njegov grob. Biskup, senat, vitezovi i studenti sveučilišta održali su vijećanje kako da uvedu red u ova bučna okupljanja. Ljudi su počeli donositi i paliti svijeće. Ni mjesec dana nije prošao, a gradska uprava Padove poslala je molbu da se Anto uvrsti u kalendar svetaca.

Njegovo proglašenje svetim bilo je najbrže što se ikome od svetaca dogodilo. Trajalo je manje od 12 mjeseci. Svetim ga je proglasio papa Grgur IX. 30. svibnja 1232. u Spoletu. Od 56 čudesa koja su prihvaćena kao dokaz prilikom kanonizacije samo je jedno uzeto iz vremena prije njegove smrti. Možda sama brzina procesa kanonizacije nije dopustila da se skupe svi dokazi njegovih čudesa. Kad su mu ekshumirali tijelo da ga prenesu na drugo mjesto, otkrili su da je, iako se tijelo raspalo, jezik ostao čitav, kao da je živ, prirodne boje. Sv. Bonaventura, tadašnji general Reda, vidjevši ovo čudo, uzviknuo je: „O blaženi jeziče, ti si uvijek slavio Gospoda i druge poticao da ga slave! Sada jasno vidimo kako su velike tvoje zasluge pred Bogom.”