Vjeko Eduard Tomić: Katarina Kosača-Kotromanić: Kraljica mogućnosti različitog

Može li jedna srednjovjekovna tragičarka i gubitnica, pobožna dobrotvorka i franjevačka trećoredica biti ikakva poruka danas i – kome – u zemlji koja puca po svim šavovima i čije je onodobno uništenje ova Hercegovka pravoslavnih korijena i vjerna katolkinja platila i osobnom kalvarijom prije otprilike 550 godina?

1

 

Može li jedna srednjovjekovna tragičarka i gubitnica, pobožna dobrotvorka i franjevačka trećoredica biti ikakva poruka danas i – kome – u zemlji koja puca po svim šavovima i čije je onodobno uništenje ova Hercegovka pravoslavnih korijena i vjerna katolkinja platila i osobnom kalvarijom prije otprilike 550 godina?

Ha, teško pitanje, ali ako se zađe barem nakratko u povijesne okolnosti njezina vremena i njen „život i djelo”, čini se da može. Prije svega, i što može biti veoma važno za nas u BiH, Katarina je imala iskustvo dodira sa svim vjerskim i kulturnim identitetima svoga vremena, prisutnima u njenoj i našoj zemlji. Poznavala je pravoslavnu tradiciju, budući da je po majci Jeleni bila podrijetlom iz zetsko-srpske pravoslavne velikaške obitelji Balšića. Po ocu Stjepanu Vukčiću Kosači, svadljivom, ratobornom i pustopašnom hercegu po kojem je Hercegovina dobila ime, drugom čovjeku kraljevstva, sklonom piću, provodima te ženidbama, ali i šizmatičnoj Crkvi bosanskoj, upoznala se i s tradicijom bosanskih i humskih krstjana, vjerske zajednice po nauku i upravi neovisne od Rima i Carigrada. Pristavši zatim u 21. godini na katolički brak s kraljem Tomašom, sklopljenim 1446. na Milodražu, u blizini Fojnice, tada uobičajenim brakom dogovorenim između dviju velikaških obitelji radi njihovih političkih interesa, povezala je dinastije bosanskih Kotromanića i humskih Kosača. Tim je vjenčanjem postignuto barem kratkotrajno primirje između zaraćenih strana te učvršćivanje bosanskog kraljevstva u odnosu prema katoličkom zapadu i Rimu, a pred opasnošću koja je s istoka Bosni prijetila od Osmanlija.

Naposljetku, doživjela je i iskustvo prisutnosti četvrte vjerske skupine, islama, koji u Bosnu pristiže s osvajačima s istoka i koji će zauzimanjem Bobovca 1463. godine te smaknućem kralja Stjepana Tomaševića, mačem i ognjem označiti kraj srednjovjekovne feudalne Bosne i prekid njenog života u okrilju tadašnje europske uljudbe, čiji je Bosna bila dio. Spašavajući se pred najezdom stranaca inovjeraca, Katarina je ostala bez djece Žigmunda i Katarine koji su pali u ropstvo, odvedeni u Carigrad, primivši na kraju islam. Do smrti u svojoj 54. godini Katarina ostaje prognanicom, potucajući se kao i sve izbjeglice svijeta od nemila (Dubrovnika i Šibenika) do nedraga (Rima) u kojemu će skončati 25. listopada 1478., svoju pobožnu dušu predajući Bogu, a Kraljevstvo ostavljajući Svetoj Stolici, ako se njena djeca ne vrate na kršćansku vjeru.

Prihvaćanje drugačijih

S tom raznolikošću ona se znala nositi ostajući svoja, a da pri tome nije bila ni protiv koga, birajući najposlije, dosljedno do kraja, makar i uz cijenu osobne žrtve, ono duhovno i životno mjerodavno što je prepoznala kao istinsko Božje određenje za sebe. Prihvaćanje drugačijih i različitih identiteta nije kod nje dolazilo izvanjskom prisilom međunarodne zajednice, još manje svjetskim pomodarstvom. Mirotvorstvo spram drugačijeg koji se krsti i Bogu moli na drugi način, nije bilo kod nje ni licemjerni igrokaz niti deklarativno „šupljiranje” kao što je slučaj danas u našoj zemlji gdje je multikulturalizam tek zastava ili paravan, nekada i puka dimna zavjesa na putu prema trajnom iskorjenjivanju drugačijeg, koji još uvijek stoji na putu potpunog prevladavanja naše vjere, naše nacije.

Kod Katarine je prijateljski stav nenasilja spram drugih identiteta proizlazio iz svijesti tkane pred Bogom i savješću o nužnom primanju društvene i vjerske stvarnosti onakvom kakva ona doista jest, kakvom su je povijesne prilike odredile i dopustila Božja promisao, ma koliko se to njoj sviđalo ili ne. Nije li to bitna poruka za nas u BiH? Moraju li naše različitosti ostati jedino povodima za trajne, nikad završene sukobe dok nam se zemlja sasvim ne isprazni od života i mladosti i ne postane posve besperspektivnom? Ne bi li se, unatoč negativnim iskustvima iz dalje i bliže prošlosti kod svih nas, trebalo napokon dogovorom opredijeliti da naše različitosti, bile nam drage ili ne, uistinu postanu naše bogatstvo te mjesta, povodi i načini, ne samo liječenja rana prošlosti, nego i istinskog susreta i dodira? U ime mira i budućnosti zemlje koju zajednički (još uvijek) zovemo Bosnom i Hercegovinom i svi, Hrvati, Bošnjaci i Srbi, smatramo – svojom?

Svijetla kruna roda svoga

Bosna Katarininog vremena svojom je neslogom sebi zaradila opasnosti i ubrzala svoj kraj, smatraju povjesničari poput Leonarda Valente. Stoga zabrinjava nesloga koju na javnoj sceni BiH među političkim protagonistima gledamo godinama i svakog dana. Najnoviji pokazatelj te razjedinjenosti „velikaša” upravo u vrijeme pisanja teksta (17. veljače) je jednostrana izvaninstitucionalna odluka bošnjačkog vrha o pokretanju obnove procesa tužbe BiH protiv Srbije pred međunarodnim sudištem. Prema dostupnim dokumentima, čini se da Katarina nije bila dio sličnog povijesnog taloga svoje epohe. Budući da su se preko BiH onda kao i danas prelamali interesi velikih sila, povijesni akteri su tada, kao i u naše vrijeme, koketirali sa svima koji su im jamčili vlast i prihode, prodajući sebe i svoj narod „za Judine škude”. Iz tog vrtloga interesa, spletki, sebeljublja, srebroljublja, dvorskog glamura i oholosti velikaša koji su razgradili onodobnu Bosnu, kao što će možda i ovu današnju BiH naše suvremene velmože, naklonjene materijalnim probicima i pohlepi svojoj i svojih stranačko-mafijaških hobotnica, a tuđim interesima (Moskva, Washington, Bruxelles, Istanbul), Katarina se uzdigla – i tu je primjer današnjim našim čelnicima, pa i puku – okretanjem istinskoj, neglumljenoj, nepatvorenoj duhovnosti (u njenom slučaju katoličkoj) i hrabrim proročkim silaskom među podanike, zanimajući se za njihovo stvarno, djelatno dobro.

„Svijetla kruna roda svoga”, kako ju je u pjesmi nazvao fra Ladislav Z. Fišić, najveći živući pjesnik među fratrima Bosne Srebrene, utjehu i mir pa i praktičan izlaz u burnim vremenima kaotičnih povijesnih previranja, našla je u pobožnom i svetom životu. U Bosni s mužem gradi crkve (Sveti Toma – Vranduk, Presveto Trojstvo – Kupres, Sveta Kata – Jajce, Sveta Marija – Greben, Sveta Marija – Jajce), šalje dar Gospi u Olovu u zahvalu što joj se izmiriše otac i muž, dočim se u izbjeglištvu u Rimu posvećuje asketskom životu kao pripadnica Trećeg reda sv. Franje Asiškog. U domovini joj nije bilo teško poučavati seoske žene i djevojke u ručnom radu, donijevši narodu oko Kraljeve Sutjeske zgodniju preslicu, o čemu svjedoči spomen ploča na crkvi u Olovu, da bi se u Rimu posvetila brizi za siromašne i bolesne, utemeljivši sa svojim dvorkinjama društvo pobožnih žena predano molitvi, kontemplaciji i pokori (L. Valenta).

Trajno utisnuta u identitet i kulturu

Nijedan lik bosanskohercegovačke povijesti nije tako zorno, upečatljivo i potpuno oslikao sudbinu ove zemlje, šibane povijesnim vjetrovima, kao što je to lik bosanske kraljice Katarine. Na rubu jedne epohe, kada je nasilno utrnuta istinski slavna srednjovjekovna povijest ove zemlje, koja je parirala u svom političkom, kulturnom i svakom drugom habitu srednjovjekovnim državama Europe, stoji upravo lik posljednje bosanske kraljice. Taj lik žene, majke, prognanice, obavijen tugom, boli i napuštenosti, oslikava u mnogočemu višestoljetnu povijest ove zemlje.

Baš kao takav, lik Katarine Kosače Kotromanić privlači, opominje i poziva da se mi, njezini potomci, koji su hodili i hode putovima nekada njezine domovine, zapitamo gdje smo mi u našem poimanju, doživljavanju Bosne, pa napose i samoj ljubavi i privrženosti prema njoj. Stoga, kraljica Katarina je mnogo više od djelića naše prošlosti, mnogo više od uspomena i tradicije. Ona je trajni lik, utisnut u identitet i kulturu sjećanja. Pečat trajno aktualan.

Leonard Valenta, Sarajevo, profesor povijesti i autor diplomskog rada “Katarina, posljednja bosanska kraljica”

Koliko je kraljica Katarina zbog svog besprijekornog života u Rimu bila na dobru glasu pokazuje i to što su je franjevci rimske crkve Ara Coeli, s kojima je bila povezana, odlučili pokopati na najreprezentativnijem mjestu crkve, u blizini svetišta (Bazilije Pandžić). Tamo se i danas, doduše u stupu svetišta, nalazi njena nadgrobna ploča s natpisom na latinskom jeziku i likom u naravnoj veličini, premda se zbog kasnijih obnova u crkvi ne može više sa sigurnošću reći gdje se točno nalaze njeni zemni ostatci. Upravo zbog groba naše kraljice ova je crkva već stoljećima mjesto obveznog pohoda hrvatskih i bosanskohercegovačkih hodočasnika vječnom gradu.

Putokaz svima nama

Iako nikada nije službeno beatificirana, niti je pokrenut ikakav službeni proces, u franjevačkim ljetopisima naziva ju se blaženicom. Sjećanje na nju živo je i danas, posebice u Kraljevoj Sutjesci, Kreševu, Jajcu, Kupresu, po Hercegovini, ali i kod Hrvata diljem domovine i u iseljeništvu. Ovo rašireno narodno štovanje kraljice Katarine koliko je vrsta znakovitog glasa naroda, toliko je zapravo i najveći dokaz da pred sobom imamo lik iznimnog povijesnog i duhovnog velikana. Prave veličine pred Bogom i narodom, poviješću i vječnošću nisu oni koji upravljaju velikim carstvima i državama gvozdenom palicom, najčešće bešćutno i nemilosrdno odlučujući o sudbinama tisuća i milijuna. Još manje su to oni, nažalost brojni naši, koji se poput Kranjčevićeva gospodskog psića Kastora, podvita repa, ližući pete gospodarima, nadaju slasnoj kobasi, te bez časti i koristoljublja bespogovorno izvršavaju naloge političkih i gospodarskih moćnika ovog svijeta, sjedili oni u londonskom Cityju, otvorenim ili tajnim društvima, briselskim komisijama i Trilateralama, čak i onda kada to znači vidljivu nesreću za ovu zemlju i njene ljude.

Pravi državotvorni velikani i ljudske gromade, zvijezde na nebu, oni su poput Katarine koji svoje državničko, ljudsko i vjerničko dostojanstvo znaju brusiti strahom Božjim te ga osvijetliti njegovom Riječi, ali i posvjedočiti aktivnom ljubavlju prema čovjeku, makar bio i podanik, i makar ne bio našeg jezika, nacije i vjere. Očuvati dostojanstvo neokrnjenim u patnji, u stradanju, u prolaznosti i nestajanju, znači istovremeno spasiti obraz, čast pred ljudima, a dušu pred Bogom. Blaženoj našoj kraljici Katarini je Providnost Božja poslije dvadesetak godina oduzela kraljevsku krunu, no nije ju lišila kraljevskog dostojanstva. Povijesno trajanje njene slave i uspomene kod našeg naroda tomu je najbolji dokaz. Trpljenje koje nije mogla izbjeći niti htjela otkloniti od sebe pomoglo joj je da sjaj njezine krune ne ugase čak ni stoljeća. Dapače, reklo bi se da on sja i dalje, i sve snažnije. Kada joj je ostala samo ljudska vrlina, čestitost, plemenitost, dostupna svakom čovjeku i svakom vjerniku u Boga, kao jedini mogući izbor pred povijesnim mijenama – nije se bojala prihvatiti je. Tako se posvetila i upisala u povijest hrvatskog naroda, svoje Hercegovine i svoje Bosne. I u srca svih onih u BiH kojima je na duši istinsko dobro ove zemlje, zajedništvo i ravnopravnost njenih ljudi i naroda. Putokaz je to pa i svjetionik svima nama u ovoj zemlji, u ovo vrijeme bremenito izazovima i različitim mogućnostima. Da, upravo tako, Katarina kao kraljica mogućnosti različitog.

 

Izvor: Svjetlo riječi
1 komentar
  1. Joso Lazanja kaže

    U clanku o Katarini, V E Tomic pise sa dahom svjezine o BiH. On se zbilja nastoji predstaviti kao obijektivni promatrac, zbivanja u Bosni tokom povijesti i danas.
    Jako je umorno slusati srpska svojatanja Bosne , kroz usta jednog nasilnika kao sto je to Seselj.
    Isto nije sve jasno kada Veliko-Hrvati, potpuno svojataju Bosnu.
    Onda Bosnjaci kroz Islam, i jer su vecina smatraju da oni imaju najvece pravo na Bosnu.
    Promatrac ubrzo uvida da su suprotivljeni razlicitih Vjera. Ispada da im je vjera svima poistovjecena, tj. da im je vjera temeljac narodnosti, ljudskosti i obicaja (kulture).
    Ako je Bosna vijekovita zemlja, a to dista ona jest, onda se njeno stanovnistvo treba zvati po njenom Imenu. Svi bi trebali biti, Bosanci ili Bosnjaci, ili kako njima najbolje odgovara.
    Nazalost, lako je drugima dijeliti lekcije, dok se moramo obracunavati, s jednim od manjinske skupine, koja ne samo da hoce preuzeti vlast, nego Ona hoce cijelu zemlju za sebe.
    Dokle god budu vjere najutjecajniji cimbenik, u raznolikosti naroda, dotle ce i Bosna cekati na svoj Mir i Slogu.
    Joso Lazanja

Ostavi odgovor

Vaša email adresa neće biti objavljena.

Ova web-stranica koristi Akismet za zaštitu protiv spama. Saznajte kako se obrađuju podaci komentara.