MUSLIMANSKA AGRESIJA NA KAKANJSKE HRVATE – SVETI ANTO 13. LIPNJA 1993.

Ratnim sukobima kakanjska općina je doživjela veliku demografsku promjenu. Ona je bila gotovo sva etnički očišćena od Hrvata i Srba. Čitava hrvatska sela su bez stanovnika, kuće su opljačkane, spaljene i minirane, a još i danas sablasno zjape prazna hrvatska sela.

S početkom srpske agresije na obranu svojih domova prvi se digao i organizirao hrvatski narod u HVO, Muslimana-Bošnjaka bilo je nešto u HVO-u, a najviše u teritorijalnoj obrani kao integralnom dijelu JNA.

Napetosti između dva naroda su sve više rasle, a do prvog incidenta došlo je 17. ožujka 1993. godine kada je ranjena hrvatska djevojčica Gordana Radoš, a na nju su pucali vojnici Armije BiH. Istoga dana pripadnici muslimansko-bošnjačkih oružanih snaga ubili su u Kaknju Ivu Vuletića, zapovjednika HOS-a. Zatim počinju istjerivati Hrvate iz njihovih kuća i stanova. Sejo Kezić, pripadnik paravojne postrojbe Armije BiH koju je formirao imam Ševal Omerspahić, nožem je ubio jednu stariju ženu Hrvaticu.

Brojna su stratišta zločina nad Hrvatima u kakanjskoj općini za ratnog sukoba između Armije BiH i HVO-a. Civilnih žrtava bilo je 79, od toga 61 odrasli civil, 6 djece i 12 zarobljenih vojnika HVO-a, a protjerano je ili izbjeglo 16. tisuća Hrvata. Na blagdan sv. Ante Padovanskoga, kojega u Bosni uz katolike uvelike štuju i pravoslavci i muslimani, došlo je do masovnog stradanja Hrvata u općini Kakanj. Toga dana paravojne i redovite postrojbe Armije BiH ubile su u selu Drenoviku 16 Hrvata, u Slapnici 9, u Kraljevoj Sutjesci 4, u Bištranima 4, u Kovačima-Bradarićima 10, u Grmačama 3.

Frontalni napad postrojbi Armije BiH na hrvatska sela u kakanjskoj općini počeo je 8. lipnja, a kulminirao je 13. lipnja 1993. godine. U zbjeg je krenulo oko 15 tisuća Hrvata, uglavnom žena, djece i staraca u Vareš, koji ih je teškom mukom sve prihvatio.

U tom napadu sudjeluju postrojbe Armije BiH iz Zenice, Kaknja, Visokog i Breze. Ti vojnici su provodili politiku spržene zemlje jer su hrvatske kuće i stanove najprije pljačkali, a potom ih palili i minirali da se ljudi poslije ne bi mogli vratiti svojim domovima. Još i danas stravično izgledaju spaljene i puste kuće kakanjskih Hrvata, njihova polja su neobrađena, a gospodarstva su im uništena.

Zarobljeni vojnici HVO-a su ubijani na razne načine, žene su silovane, djece ubijana. U selu Ričici 12. lipnja 1993. zarobljen je pa okrutno ubijen Drago Babić, vojnik HVO-a. U selu Bradarićima vojnici Armije BiH naredili su skupini civila da legnu na zemlju, stave ruke na zatiljak i onda su ih izbliza ubijali. Janja Bradarić, žena Marka, zaklana je, a prije je u nju pucano. Sa svoja tri sina ubijen je Juro Jurić.

U jednom hrvatskom selu nađen je zaklan starac, a njegove dvije kćeri su silovane i ubijene. Jedna od njih je bila vezana rukama oko umivaonika i nakon silovanja priklana. Druga je bila vezana rukama za bide i s glavom u njemu.
Posebno je bila okrutna paravojna postrojba imama Ševala Omerspahića. On je rodom iz kakanjskog sela Kaparovića, prije rata je radio u Islamskoj zajednici u Sarajevu. Njegova postrojba imala je mnogo stranih i domaćih mudžahedina, a isticala se okrutnošću prema hrvatskim žrtvama. Bojili su se u crno, nosili su crne marame i svojom pojavom su ulijevali strah i trepet. Hrvati kakanjske općine posebno optužuju za okrutnost 7. muslimansku brigadu iz Zenice i jednog od njenih komandanata Muhmuta ef. Karalića.

Nadležne hrvatske vlasti u BiH još u jesen 1994. godine podnijeli su krivične prijave za ratne zločine nad Hrvatima protiv Faruka Neimarlije, Ejuba Jahića, zvanog Bube, Fahrije Ademija, Albanca, imama Ševala Omerspahića, Seje Karzića, zvanog Karajica, Mirsada Nazifa i Refika Karzića, Zijada i Mehmeda Tarka i drugih.

Ne treba ni reći – za sve to do sada nitko nije odgovarao.